Apartni program

65. Dubrovačke ljetne igre, 10. srpnja – 25. kolovoza 2014: Bojan Gorišek, klavir, Atrij Kneževa dvora, 26. srpnja 2014.

• 
  
  Slovenski pijanist Bojan Gorišek je na koncertu u atriju Kneževa dvora izveo apartni program kakav se odavno nije čuo na koncertima Dubrovačkih ljetnih igara. Umjetnik je u jednome dahu izveo niz skladbi Erica Satija i Philipa Glassa. Bojan Gorišek diplomirao je klavir na Akademiji za glazbu u Ljubljani, a usavršavao se u Kölnu kod Herberta Hencka, jednog od najvećih autoriteta za suvremenu pijanističku literaturu, te se posvetio izvedbama skladbi s početka 20. stojeća i skladbama suvremenog glazbenog izričaja. Nastupao je s velikim uspjehom na svim kontinentima, nagrađivan je i hvaljen, a u dosadašnjoj karijeri je snimio 32 CD-a pretežno s djelima iz spomenutog razdoblja.
  
  Umjetnik je nastup na ovogodišnjim Igrama započeo trima skladbama francuskog skladatelja Erica Satija (1866-1925), koji je individualnim stilom utjecao na mnoge skladatelje 20. stoljeća. Njegov glazbeni stil vodio se motom postizanja savršenstva kroz jednostavnost i ekonomičnost oblika, kojeg su kritičari nazvali minimalizam, što smo imali priliku čuti kroz izabrane skladbe zanimljivog naziva Gnossienne br. 1, 4, 5. Gorišek je sukladno plesnom karakteru skladbi dao muzikalno i u potpunoj predanosti koncizne harmonijske sklopove (bez taktica) koji su se u varijacijama mijenjali iz jedne skladbe u drugu.
  
  Bez uobičajene stanke, što se pokazalo dosta zamornim, umjetnik je nastavio program s djelima američkog skladatelja Phillipa Glassa (rođen 1937.). Glass je u svom izričaju neko vrijeme upravo slijedio Satija, no u zadnje vrijeme sebe naziva „klacisistom“. Gorišekov izbor bile su tri Preobrazbe (Metamorphosis, nazvane prema Kafkinoj kratkoj priči). Metamorphosis br. 2 temelji se na jednoj Satijevoj melodiji, br. 3 sadrži dva ponovljena akorda u desnoj ruci, dok lijeva ruka mijenja akord iz d-mola u D-dur, pri čemu je umjetnik finom mjerom napetosti mijenjao dinamičku skalu, dok Metamorphosis br. 4. svojom strukturom slična prethodnoj, a umjesto terca nižu se kvarte i kvinte, stvarajući nove harmonije. Skladbe su u Gorišekovoj interpretaciji imale pouzdanog tumača. Etide, među kojima su izvedene one br. 2 br. 3 i br. 10 odišu bogatim rasponom dinamike, tempa i emocija, što je Gorišek u određenoj mjeri donio.
  
  Glass je skladbu Mad Rush izvorno napisao za orgulje prilikom posjeta Dalaj Lame New Yorku, a kasnije ju je koreografkinja Lucinda Childs iskoristila za balet. Cijela skladba treperi između dura i mola i u stvari se razvija kao varijacija. U svojoj je izvedbi Gorišek čvrsto držao osnovnu melodiju. Jedan svoj susret u knjižnici s pijanistom Allenom Ginsbergom Glass je pretočio u skladbu kojoj je dao ime Wichita Vortex Sutra, a puna je arpeggia i tutnjave oktava, pa je umjetnik u velikom zamahu i u iznimno sviračkoj maštovitosti, a sve u svrhu specifične glazbene vrste, dokazao da je jedan od značajnih interpreta skladatelja koje izabrao za dubrovački nastup. Brojna publika svoje je oduševljenje pokazala dugim pljeskom i pozivima umjetniku za dodatak.
  
  © Ileana Grazio, KLASIKA.hr, 28. srpnja 2014.

Piše: