Glazbeni život u provinciji

Operne predstave i koncerti u Velikoj Britaniji – daleko od izvansezonske suše

  • York Minster (Katedrala u Yorku)Nije neuobičajeno da i zemlje poput Velike Britanije za ljetnih mjeseci pojačavaju kulturnu ponudu u provinciji, premda se taj pojam čini posve neprimjerenim za krajeve u kojima sam boravio u srpnju. Yorkshire, grofovija ponosna na to da je najveća u Engleskoj pritom nije iznimka. Regija administrativno i gospodarski gravitira prema Leedsu, koji ima jako sveučilište i poznatu Operu North. Unatoč tome, status povijesnog i kulturnog središta ne može se osporiti gradu po kojemu je grofovija dobila ime, Yorku. Bremenit tragovima rimskog, saksonskog i normanskog razdoblja, grad se posebno ponosi svojom osebujnom gotičkom crkvom poznatom kao York Minster. Pritom minster, engleska riječ za samostansku crkvu, premda ispravno aludira na benediktinsku povijest crkve, ipak pomalo zavarava, jer se radi o monumentalnoj crkvi koja je stoljećima i u administrativnom smislu katedrala, pa je se s pravom smatra jednom od najvećih gotičkih katedrala u Europi. Ambijentalnost prostora svakako nalaže njegovo ispunjavanje glazbom, i to onom starijom, pa ne čudi što se veliki broj koncerata tridesetak godina starog Festivala rane glazbe u Yorku od 1977. u prvoj polovici srpnja održava upravo u katedrali u Yorku.

    Prvi od koncerata kojima sam prisustvovao u katedrali igrao je na sigurno. Izrael u Egiptu je, naime, uz Mesiju, jedan od najpopularnijih i najizvođenijih oratorija Georga Friedricha Händela te je u središnji brod katedrale privukao široku publiku. Yorkshire Bach Choir i orkestar Yorkshire Baroque Soloists pod ravnanjem Petera Seyomoura izveli su izvornu, trodijelnu verziju oratorija iz 1739. godine.

    Premda je glazbeno-historiografski svakako zanimljiv, a njegovo uvrštavanje na program koncerta u skladu sa smjernicama pokreta tzv. autentičnosti, prvi dio oratorija, Tužaljke Izraelaca nad Josipovom smrću u glazbenom je smislu ponešto inferioran u odnosu na preostala dva, posebice drugi, Izgnanstvo, poznat po epskim zborskim točkama monumentalnih razmjera koje slikovito dočaravaju deset egipatskih zala i prelazak Crvenoga mora. Orkestar i zbor pod Seymourovim ravnanjem nisu ga uspjeli predstaviti u zanimljivijem svjetlu, te se on u strukturno uravnoteženim kombinacijama zborskih točaka i onih u kojima uz zbor sudjeluje i četvero vokalnih solista pokazao primjerenijim svojoj prvotnoj funkciji, obrednoj glazbi povodom smrti kraljice Caroline.

    Skladateljsku invenciju drugoga dijela, koja se nipošto ne iscrpljuje u tonskom slikanju glasanja žaba i kukaca, već podastire čitav niz glazbeno-retoričkih efekata solidni zbor i ponešto blijedi orkestar nisu uspjeli dočarati dovoljno efektno, čemu nije pripomogla ni izrazita akustičnost prostora. U trećem dijelu oratoriju, Mojsijevoj pjesmi, hvalospjevu Jahveu, ceremonijalna glazba poprimila je, nasuprot prvome dijelu, blistavi karakter. Za razliku od drugoga dijela, tu dominiraju arije i dueti, a zanimljivo je da je gotovo polovica solista (drugi sopran, Wendy Goodson i dva basa, Tom Appleton i Andrew Thompson) istodobno u izvedbi sudjelovala i kao članovi zbora. U Appletonovom slučaju to se, međutim, ni po čemu nije osjetilo, i on se, kao mlada basovska nada, uz profesionalce, renomiranog kontatenora Robina Blazea i tenora Jasona Darnella, najviše istakao među solistima.

    Musical Fiata i La Capella DucalePomalo neodređen, korektan ali ni po čemu istaknut dojam koji sam o festivalu stekao na temelju izvedbe Izraela u Egiptu zamijenilo je za dva dana oduševljenje pravom ranoglazbenom poslasticom, izvedbom rekvijema srednjebaroknog njemačkog skladatelja Johanna Rosenmüllera u kapitularnoj dvorani katedrale s predivnim vitrajima. Probrana publika, sastavljena od glazbenih sladokusaca, znala je cijeniti u pogledu muzikološke pripreme i izvedbene složenosti zahtjevnu, ali visoko profesionalnu i nadasve muzikalnu izvedbu vokalnih solista okupljenih pod nazivom La Capella Ducale i instrumentalnoga sastava Musica Fiata.

    Dva ansambla djeluju usporedno od 1992. pod ravnanjem Nizozemca Rolanda Wilsona koji je za potrebe ovoga koncerta nastupio i na kornetu. Nepostojanje programske knjižnice koja bi objasnila pozadinu izvedbe Rosenmüllerove glazbe možemo smatrati jedinim propustom uprave festivala: skladatelj, koji je plodnu karijeru započeo u Njemačkoj, ali njezine vrhunce doživio u Veneciji, naime, nikada nije napisao rekvijem kao jedinstvenu skladbu. Njegove crkvene skladbe na njemačkom i na latinskom jeziku cirkulirale su uglavnom u rukopisima, no vrlo je vjerojatno da je Wilson sa suradnicima imao historiografska opravdanja za kombiniranje gregorijanskih odlomaka misnoga proprija, reduciranih stavaka ordinarija čiji skladatelj po svemu sudeći nije Rosenmüller te itekako autorskih brojeva – sekvence Dies irae i psalama karakterističnih za rekvijem – u heterogenu, ali ipak jedinstvenu glazbeno-liturgijsku cjelinu kojoj se s pravom nadjenulo ime rekvijema.

    Upravo su potonji, mahom zasebno komponirani moteti na psalamske tekstove mjesta pune afirmacije Rosenmüllerova talenta, a posebice je zanimljivo da su uz četvero izvrsnih vokalnih solista (Nela Gramms, Christopher Robson, Markus Brutscher i Harry van der Kamp) izvedeni u maksimalno ekonomičnoj orkestralnoj pratnji od dvije violine, korneta, dva trombona, dulcijana, chitarronea i orgulja, premda su izvorno pisana za četveroglasni gudački sastav i basso continuo. Sekvenca Dies irae i pokajnički psalam Miserere mei Deus secundum magnum misericordiam tuam kompleksni su moteti koje karakterizira raznolikost teksture u kombiniranju instrumentalne pratnje s nastupima solista pojedinačno ili kombinirano u ansamble. Prostor kapitularne dvorane svojom je površinom doduše idealan za takav tip koncerta, ali svejedno treba odati priznanje maksimalnoj usredotočenosti instrumentalista, koji su, unatoč malobrojnosti, dionice ocrtali s mnogo većim žarom i preciznošću nego članovi orkestra Yorkshire Baroque Soloists. Među redom izvrsnim vokalnim solistima izdvojio bih kontratenora Christophera Robsona koji se već afirmirao kako na koncertnim, tako i na opernim pozornicama, pogotovo kastratskim ulogama u Handelovim operama. Premda dakako nešto tanjeg glasa od nizozemskog mu kolege, basa Harryja van der Kampa, Robson se iskazao muzikalnošću i zavidnom sposobnošću ornamentacije.

    Harry van der KampVeteran Harry van der Kamp nadmašio je, međutim sve svoje kolege u solističkome motetu na tekst psalma Domine ne in furore tuo arguas me, pokazavši kako mu u glasovnoj monumentalnosti i sofisticiranosti interpretacije nema premca među basovskim pjevačima koji su se specijalizirali za ranu glazbu. Potonji psalam možda je najviše pokazao koliko u Rosenmüllerovu talijasku crkvenu glazbu prodiru elementi iz onodobne svjetovne, pa čak i operne glazbe. Na trenutke smo mogli čuti nešto nalik na Monteverdijev stile concitato, štoviše, motet je prije nalikovao na neki od monodijskih madrigala venecijanskoga majstora. Nakon ovakvog koncerta  Rosenmüller će kod publike svakako plijeniti pozornost kao jedan od prvih njemačkih skladatelja koji su njemački glazbeni intelektualizam združili s talijanskom senzualnošću.

    Mostly Mozart

    Krenemo li prema jugu, u Oxfordshire, ljetni festivali i dalje obiluju. Fascinira,  međutim, kako neki od njih imaju posve privatnu pozadinu. Tako se svakog lipnja od 1989. ispred Garsington Manor, ladanjske kuće iz 17. stoljeća s predivnim malim kompleksom vrtova, na inicijativu vlasnika Leonard Ingrama i njegove supruge Rosalind organizira mali operni festival. Prerastavši okvire festivala, u mjesec dana ta pozornica na otvorenom sa zavidnim arhitektonskim i hortikulturnim kulisama postaje pravom opernom kućom, čemu pridonosi i izvrsni rezidentni orkestralni ansambl. Ove godine jedna od tri opere na repertoaru bila je i rana i ponešto ekstravagantna Vivaldijeva opera Krunidba Darija u kojoj je u ulozi princeze Statire nastupila Renata Pokupić.

    Garsington Manor, Oxfordshire - sjedište Opere Garsington, foto: Keith SaundersNažalost, nisam imao privilegiju posjetiti Oxfordshire, no tome je doskočio izvrsni londonski kulturni kompleks Barbican pozvavši predstavu Mozartove opere Così fan tutte na gostovanje u svojoj koncertnoj dvorani povodom festivala Mostly Mozart, koji kroz četiri vikenda u srpnju i kolovozu ugošćuje prvoklasne, mahom mlade glazbenika u instrumentalnim i vokalno-instrumentalnim programima posvećenima većinom Mozartu. Treba odmah uputiti riječi hvale upravi Barbicana na besprijekornoj organizaciji festivala, što je posebno vidljivo u činjenici da se prilagodbom izvorne scenske izvedbe Mozartove opere iz Garsingtona u poluscensku u koncertnoj dvorani Barbicana nije ništa izgubilo od njezine scenske izvrsnosti.

    Na koncertni podij preneseni su minimum scenografije i rekvizita, iza kojih se smjestio orkestar, pri čemu su dirigenta Stuarta Bedforda solisti pratili preko monitora. Njihov scenski pokret, uključujući i onaj članova zbora, ničim nije odavao da je s obzirom na novi prostor po svemu sudeći usuglašen u kratkome vremenu. Promotrimo li pak predstavu samu po sebi, moram priznati da su me njeni visoki dometi iznenadili, s obzirom na to da je Garsington osnovan između ostalog kako bi darovitim mladim pjevačima poslužio kao odskočna daska u karijeri. Iskusnost dirigenta Bedforda i redatelja Johna Coxa te njegova kolege Frederica Wake-Walkera koji je predstavu obnovio prilagodivši je prostoru Barbicana u tome je, očito imala velikoga udjela, no ne smije se zanemariti ni glumačko-pjevački angažman solista.

    Cosi fan tutte, Anna Stephany (Dorabella), Erica Eloff (Fiordiligi), foto: Johan PerssonMeđu njima bi se u pjevačkom smislu zamjerke mogle uputiti jedino tenoru Ashleyu Catlingu kao Ferrandu, s obzirom na prilično tanak i u visinama neuglađen glas i, u nešto manjoj mjeri baritonu D'Arcyju Bleikeru u ulozi Guglielma, kojemu se, premda nije imao problema s intenzitetom, može prigovoriti nedostatak osjećaja za stil i nezgrapnost u vibratu. Svih šest solista, uključujući i ponešto stereotipnu kreaciju albanske sopranistice Teute Koço kao Despine, istaklo se, međutim, prvoklasnim glumačkim izvedbama koje su, bez sumnje nadahnute režijskim uputama Coxa i Wakea-Walkera, jednako uvjerljivo oživljavale komičke i melodramatske slojeve te Mozartove opere. Najviše darovitosti pokazali su, ipak, Riccardo Novaro kao cinični, ali ne i zlonamjerni Don Alfonso, i južnoafrička sopranistica Erica Eloff koja bi se svojim zvonkim glasom, ali i gracioznom pojavom i istančanom psihološkom glumom bez ikakvih problema snašla i na pozornici Covent Gardena.

    Režija je radnju opere smjestila u mondeno europsko ljetovalište na prijelazu stoljeća, a rat u koji Ferrando i Guglielmo navodno ulaze učinila dalekom, ali realnom prijetnjom koja je na pragu da zasjeni idilični odmor dviju sestara, u čemu prepoznajemo nadolazeći prvi svjetski rat, pa su i albanska mornarska odijela u koja se mladići preodijevaju mnogo smislenija. Vrijeme je to zamaha turizma u Europi, uspomena zabilježenih fotoaparatima koji su postali dostupni višoj srednjoj klasi, pa Fiordiligi i Dorabella u svom prvom duetu umjesto portreta promatraju skupne fotografije s mladićima s kojima su se posve sigurno zaručile na samom ljetovanju, a možda ih tamo i upoznale. Mozartovo uglazbljenje svaki od činova jasno artikulira u dvije cjeline između kojih režija, protivno libretu (čiji je svođenje zbivanja na jedan dan ionako figurativno), ali pridonoseći zanimljivosti interpretacije, sugerira protok vremena. Nakon prvog zavodničkog fijaska djevojke se pojavljuju u uniformama medicinskih sestara, učeći za novu službu očito uslijed rata u koji su im otišli zaručnici. Zbog toga se s pravom očekuje da pruže liječničku pomoć Albancima koji fingiraju simptome trovanja arsenom, a cijeli komički zaplet dobiva realističke dimenzije.

    Cosi fan tutte; Riccardo Novaro (Don Alfonso), Teute Koço (Despina), Erica Eloff (Fiordiligi), Anna Stephany (Dorabella), foto: Johan PerssonU drugom činu pak Despina, koja zajedno s članovima zbora postaje osoblje hotela u kojemu sestre odsjedaju, uz čašicu apsinta uvjerava sestre, odjevene u elegantne večernje haljine, u besmisao vjernosti. I konačno, rasplet je ovakvoj redateljskoj koncepciji, koja izvana može djelovati kao još jedno premještanje radnje u drugo vrijeme i na drugo mjesto, dao puni smisao. Nakon što su sve maske pale, istina izašla na vidjelo, a djevojke od svojih zaručnika izmolile oprost, zbunjeni Ferrando i Guglielmo svakoj od djevojaka upućuju poljubac u obraz i marširajući odlaze na bojište, i to ovaj put uistinu! Iskušavanje vjernosti zaručnica prije odlaska u rat tako od obješenjačkog poigravanja (koje se ionako izjalovilo) postaje prava egzistencijalna dvojba. Rezultat je nepredvidiv, a i Despinina šala kako će, u slučaju da mladići poginu u ratu, na njihovo mjesto lako doći novi, poprima mnogo ozbiljnije tonove.  

    © Ivan Ćurković, KULISA.eu, 18. kolovoza 2008.

Piše:

Ivan
Ćurković

kritike

najavljujemo...