Simfonijski orkestar i Zbor HRT-a ove su sezone pokrenuli zajednički ciklus, pod nazivom Kanconijer. Na prvom koncertu, na kojem je orkestrom ravnao maestro Vladimir Kranjčević, izvedena su djela koja smo rijetko ili čak nikada slušali u živoj izvedbi u Hrvatskoj. Prvi je dio koncerta bio svojevrsno predrođendansko slavlje dvojice hrvatskih autora koji će okrugle rođendane proslaviti u 2014. godini: Milka Kelemena, koji će navršiti 90 godina te Natka Devčića, od čijeg će se rođenja navršiti puno stoljeće. Slušali smo tako Kelemenovu Simfoniju, njegovo mladenačko djelo, diplomski rad kod profesora Stjepana Šuleka na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Dionice ovoga djela tek je nedavno pronašao Davor Merkaš, pa ga je Simfonijski orkestar HRT-a izveo prošle godine prvi puta nakon praizvedbe 1952. godine.
Već neko vrijeme u izvedbama Simfonijskog orkestra HRT-a može se čuti velik pomak u kvaliteti – zvuk orkestra je kompaktniji i potpuno nov: mnogo profinjeniji i zaokruženiji. Te su se kvalitete mogle čuti i na ovome koncertu, pa tako i u izvedbi Kelemenova djela, kojemu je godila sonornost orkestra, posebice izvrsnih gudača. Kelemenova je Simfonija puna dramatskog naboja, snažna, sjajne orkestracije, na tragu kasnoromantičkih partitura, ali otkriva i utjecaje Kelemenova profesora Šuleka. Upravo su duboki gudači i snažni tromboni bili odgovorni za mračni i dramatični ugođaj, koji su odlično iznijeli. Pod ravnanjem maestra Kranjčevića glazbenici su se sigurno kretali kroz partituru, vješto i snažno prenoseći u život zapisano more emocija, karaktera i ugođaja Kelemenova djela. Orkestru je u cjelini ipak manjkalo bržih reakcija, i kretali su se tromo, što je umanjivalo preciznost pojedinih nastupa. Održavali su izvrsnu intonaciju, a tek se u trećemu stavku osjetio pad energije i koncentracije, kada su se u izvedbu ušuljale poneke nedorečene fraze i manje precizni nastupi dionica, posebice limenih puhača, no izvrsno su prikazali trijumf svjetla u posljednjemu stavku.
U izvedbi Devčićeve Balade za klavir i orkestar, skladane 1954. godine, Simfoničarima se pridružio mladi pijanist Bruno Vlahek. Devčićevo je djelo u usporedbi s Kelemenovim nježnije i zanesenije, više ekstrovertirano i emocionalno komunikativnije, pa ne čudi što se nakon praizvedbe dulje zadržalo na repertoaru. Izvedba Orkestra HRT-a bila je uredna i zadovoljavajuća, no ne i pretjerano maštovita, kao da se nije posve odlučilo u kojemu bi smjeru trebala ići interpretacija. Bruno Vlahek svoju je dionicu izveo vrlo sigurno i precizno, s lijepim tonom, a oduševljenoj publici je poklonio i dodatak: Preludij za klavir u gis-molu, op. 32, br. 12 Sergeja Rahmanjinova.
Drugi je dio koncerta donio prvu hrvatsku izvedbu Wagnerova djela Apostolska večera za muške glasove i orkestar, koje je Wagner skladao 1843. godine. Postavljanje tog djela, koje je većinom pisano za muški zbor a cappella kojem se orkestar pridružuje tek u zaključnom dijelu, bio je ambiciozan pothvat i svakako za pohvalu, no nažalost ipak se osjetilo da je u zboru nedostajalo još glasova da bi se postigao traženi efekt moćna zvuka. Članovi zbora postigli su vrlo lijepe boje, pjevajući snažno, no ne grubo, ali dikcija im je bila prilično slaba, kao i izgovor njemačkoga jezika. Uključenje orkestra dalo je novu snagu interpretaciji, a njihov je moćni zvuk pridonio svečanom i uvjerljivom kraju izvedbe.
© Marija Saraga, KLASIKA.hr, 2. studenoga 2013.
