Dostojno predstavljena baština

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka: Ivo Lhotka-Kalinski, Svijetleći grad, dir: Nada Matošević Orešković, red. Saša Broz

• Prisjećajući se radijskog snimanja „muzičke farse zatočenika apsurda“ (kako je svoje djelo označio Ivo Lhotka-Kalinski) daleke 1967. godine, ostao mi je u sjećanju njegov odgovor na moje pitanje, kako je on, autor jednog Pometa, meštra od ženidbe, tzv. činovničkih komedija na tekstove Branislava Nušića Analfabeta, Putovanje, Dugme i Vlast, pa i Matije Gupca, a da ne govorimo o vokalnom ciklusu Po dragom kraju na stihove Dragutina Domjanića, skladao ovakvu glazbu. Odgovorio je: „Danas se tako piše. Muzika je odraz vremena.“ Bilo je to u godini 4. Muzičkog biennalea Zagreb – Svijetleći grad praizveden je 26. prosinca 1967. u privremenom smještaju ansambla zagrebačke Opere u tadašnjem Domu JNA u današnjoj Zvonimirovoj ulici – i atonalna, serijalna, dodekafonska glazba još nije bila općeprihvaćena. Danas kad je ona postala dio svakodnevnog glazbenog života, Svijetleći grad nas glazbeno ne iznenađuje. A ne iznenađuje nas ni izbor teme – libreto istaknutog književnika Petra Šegedina (1909-1998) – jer danas više nego ikada živimo u teatru apsurda, koji, nažalost, to nije više samo na kazališnim daskama. U doba praizvedbe skladatelj je rekao da je to „drama suvremenih ljudi, mučenih strahovima, sumnjama, nesporazumima, mučenih vlastitom mišlju o smislu života, sudbini, smrti... Radi se o neprekidnom traženju objašnjenja, taj napor nije nov, ali je u našem vremenu doveden do apsurda.“ Sve to vrijedi i danas, možda i više nego u vrijeme kad je djelo nastalo.
  
  Stoga je osobito vrijedan potez Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci da u suradnji s Hrvatskim društvom skladatelja, Glazbenom tribinom u Opatiji i Kulturom promjene Studentskog centra u Zagrebu – Teatra &TD obilježi 50. godišnjicu tribine i stotu obljetnicu skladateljeva rođenja. Pomalo nepravedno zaboravljen, Ivo Lhotka-Kalinski predstavljen je tako kao moderan skladatelj i, za razliku od mnogih suvremenih skladatelja koji se bave operom a nedovoljno poznaju njezine zakonitosti, kao dobar poznavatelj te vrsti. Svijetleći grad je jednočinka u trajanju pedesetak minuta, pa iako nema klasične radnje, pozornost ne popušta. Budući da ovaj osvrt pišem na temelju gledanja izravnog televizijskog prijenosa u prednosti sam jer sam dobro razabirala tekst. Dakle, izbor djela više je nego opravdan.
  
  No da bi cijeli pothvat bio više nego opravdan zasluga je i cjelokupne glazbeno-scenske realizacije koja odaje visoko profesionalni pristup. Dirigentica Nada Matošević Orešković opet se potvrdila kao suverena voditeljica dobro uvježbana vokalnog segmenta izvedbe i već poslovično dobrog riječkog orkestra, a dobar je orkestar temelj na kojemu se može izgraditi dobra izvedba.
  
  Iznenađenje je priredila redateljica Saša Broz. Suočivši se s djelom, koje, kako sama kaže, ne bi bio njezin prvi izbor, odlučila je izgraditi vlastiti pristup. Tamne tonove libreta i glazbe prikazala je u veselijem tonu, što, možda još više naglašava primarnu tmurnost. Ideju joj je dao scenograf Borna Šercar sa slikom napola potopljenog broda kojim putuju – ali zapravo stoje u mjestu – Šegedinovi likovi u glazbi Kalinskog, svatko sa svojim nerješivim problemom, u potrazi za svjetlećim gradom gdje bi se sve to trebalo riješiti. A ne rješava se. Sve je na sceni uglavnom vizualno ugodno zahvaljujući i takvim kostimima Manuele Paladin Šabanović, oblikovatelju svjetla Predragu Potočnjaku i jednostavnoj ali vrlo funkcionalnoj koreografiji Ronalda Savkovića. Ali to je smo privid koji skriva tragikomediju apsurda. Saša Broz je muzikalna redateljica što je preduvjet za dobrog opernog redatelja, i ta je muzikalnost izbijala i iz sižea za koji ljubitelji opere zacijelo neće reći da je operni. Svjedoci smo da se često klasične opere scenski unakaze u ime neke tobožnje više ideje, pa je bilo ugodno vidjeti kako se jedan mračan siže može pokazati u svjetlim bojama a da se time ni najmanje ne umanji težina problema, dapače. No nije li to i apsurd života?! Prividno bijelo a u biti crno.
  
  Pokretačice glazbene i scenske radnje imale su pred sobom inteligentan pjevački ansambl na čelu s Robertom Kolarom (Jaki) i Sergejem Kiselevim (Mršavi). Koliko su oni uistinu vjerovali u ono što rade, ne znamo, ali da su nas u to uspjeli uvjeriti dokaz je njihovih velikih glasovno-pjevačkih predstavljačkih sposobnosti. Uz bok im je bila Nataša Antoniazzo kao Žena u žutoj haljini. No i svi ostali: Voljen Grbac (Crni), Vanja Zelčić (Sestra Mršavog), Martin Marić (Mjesečar), Nenad Vukelić (Čuvar) i Marijan Padavić (Učitelj pjevanja Buonavita) bili su na visini zadaće, utoliko teže jer se bitno razlikuje od onoga što su navikli pjevati i glumiti.
  
  U cjelini bila je to visoko profesionalna predstava zaboravljenog djela hrvatske operne baštine, zasluženi obol proslavi stogodišnjice skladateljeva rođenja.
  
  © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 16. studenoga 2013.

Piše: