Glazba je rekla sve

27. Muzički biennale Zagreb, Međunarodni festival suvremene glazbe, Zagreb, 6. – 13. travnja 2013.: Lutkarski ansambl Zagrebačkog kazališta lutaka, Cantus Ansambl, red. Rene Medvešek, dir. Berislav Šipuš, Ivan Josip Skender, solistice: Martina Gojčeta Silić i Martina Matić Borse, mezzosoprani, Arnold Schönberg, Pierrot mjesečar; Pierre Boulez, Čekić bez gospodara, Zagrebačko kazalište lutaka, 7. travnja 2013.

• 
  
  Zanimljiv projekt sučeljavanja dvaju remek-djela 20. stoljeća na sceni Zagrebačkog kazališta lutaka unatoč besprijekornoj glazbenoj izvedbi nije u potpunosti opravdao očekivanja zamišljena i uzbudljiva cjelovitog glazbeno-scenskog događaja. Pierrot lunaire (Pierrot mjesečar) Arnolda Schönberga iz 1912. na tekst pjesama Alberta Girauda u njemačkom prijevodu i Le marteau sans maître (Čekić bez gospodara ) Pierra Bouleza iz 1955. na tekst pjesama Renea Chara, iako vremenski udaljeni skoro pola stoljeća na stanovit su način ipak povezani, jer se Čekić referira na Pierrota kao inspiracija, ali i kritika, odnosno paarafraza. Boulez je sam napisao u predgovoru da je „radio namjerne i izravne aluzije na Pierrota, ali i bitne razlike u tretiranju vokalne dionice“. Naime, obje skladbe su pisane za glas i manji instrumentalni sastav, ali dok je u Pierrotu glas uvijek u prvom planu, Čekić se „razvija iz ćelije pjesme koja je s vremenom posve apsorbirana“. Od vokalnih solistica traži se širok raspon artikulacija, od lirskog pjevanja preko govora i govorenog pjevanja sve do uranjanja u ansambl zatvorenih usta. Schönberg je pisao u posttonalitetnom zvuku, a Boulez „napušta strogi serijalizam u nadi da će se otkriti općenitiji i fleksibilniji zakoni ovladavanja zvukovnim fenomenima“.
  
  Izvedba je povjerena vrsnom instrumentalnom Cantus Ansamblu i nenadmašnim vokalnim umjetnicama mezzosopranisticama Martini Gojčeta Silić, koja je nastupila u Pierrotu mjesečaru pod ravnanjem Berislava Šipuša, i Martini Matić Borse, koja je sudjelovala u Čekiću bez gospodara pod ravnanjem Ivana Josipa Skendera. Glazbenoj se izvedbi nema što prigovoriti. Glazba je bila u prvom planu, dosljedna i impresivna unatoč težini materijala, koji je teško pratiti i razumjeti, pa tako i voljeti bez predznanja.
  
  Scensko uprizorenje bilo je prema zamisli redatelja Renea Medvešeka podređeno glazbi u pokušaju simbioze glazbe, pokreta i slike i u nastojanju da se ta dva povezana djela predstavi u cjelini. Uz redatelja, autorsku ekipu činili su likovni suradnik Danijel Srdarev, kostimografkinja Petra Dančević, oblikovatelj svjetla Marin Frankola i asistent redatelja Jadran Grubišić. Ansambl Zagrebačkog kazališta lutaka u sastavu Daniela Čolić Prizmić, Tomislav Krstanović, Edita Lipovšek, Siniša Miletić i Branko Smiljanić u strogoj crnoj odjeći izranjali su iz orkestra gdje su glumili svirače i kretali se usporeno poput lutaka u monotonoj igri bez znatnijeg efekta. Šteta što se njihova nazočnost i znanje nisu bolje iskoristili. Moglo se doduše i bez njih, jer glazba bi ionako rekla sve.
  
  © Višnja Požgaj, KLASIKA.hr, 9. travnja 2013.

Piše: