Posebnost u zagrebačkoj koncertnoj ponudi

7. zagrebački međunarodni festival komorne glazbe Zagreb kom, 12. – 20. listopada 2012.: Americano, 19. listopada 2012.

• 
  
  Prvi koncert ovogodišnjeg 7. zagrebačkog međunarodnog festivala komorne glazbe imao je moto 8 godišnjih doba. Taj se moto pokušao slijediti i po broju koncerata no zbog nedostatka sredstava, jedan je planirani koncert otkazan (projekt Peća i vuk Sergeja Prokofjeva), pa se niz ipak stanjio na sedam koncerata. Tih sedam koncerata nosili su naslove: Bečka noć (13. listopada izvedena su djela Fritza Kreislera, Antona Weberna, Ludwiga van Beethovena i Franza Schuberta), Mozartova matineja (14. listopada ujutro svirana su djela Wolfganga Amadeusa Mozarta i Alfreda Schnittkea), Contemporary Music Lounge (17. listopada – bio je to koncert iznenađenja gdje su se izvodila djela suvremenih skladatelja prema odabiru izvođača, a slušatelji su sjedili za stolovima u opuštenoj barskoj atmosferi preuređene dvorane HGZ-a), Johannes Brahms i prijatelji (18. listopada svirala su se djela Johannesa Brahmsa, Roberta Schumanna i Antonína Dvořáka), Americano (19. listopada) i Ruska noć (20. listopada kada su izvedeni Glasovirski trio br. 1 u d-molu, op. 32 Antona Arenskog i Glasovirski kvintet u g-molu, op. 57 Dmitrija Šostakoviča).
  
  Šesta večer Zagreb koma održana 19. listopada nosila je naslov Americano, a svirana su djela koja su na neki način povezana sa Sjedinjenim Američkim Državama. Francuski skladatelj Maurice Ravel, boravio je, primjerice, u Sjedinjenim Državama i Kanadi za vrijeme koncertne turneje i tada je upoznao još jednog ne-Amerikanca koji je dio života proveo u toj velikoj zemlji – Igora Stravinskog. Djela obojice skladatelja, kao i Leonarda Bernsteina, Georgea Gershwina i Antonína Dvořáka, našla su se na programu koncerta Americano Zagrebačkog festivala komorne glazbe.
  
  Tri stavka (Pavana Trnoružice, Carica Pagoda i Bajkoviti vrt) iz ciklusa klavirskih minijatura Moja majka guska Mauricea Ravela, predstavila su dvoje iznimnih izvođača: Japanku Riu Idetu za marimbom i Engleza Iana Fountaina za glasovirom. Djelo je aranžirano za ova dva instrumenta pri čemu je marimba na specifičan način obojila Ravelove poznate minijature gdje boja ionako ima neobično važnu ulogu. Ria Ideta vrhunska je glazbenica koja svojim instrumentom (u ovom slučaju marimbom, no ona je i pijanistica) savršeno vlada. S druge strane, Ian Fountain je pijanist velike fleksibilnosti, čija sposobnost prilagodbe solističkoj ili pratećoj ulozi doista zadivljuje. U izvedbi Rie Idete i Iana Fountaina Ravelovo djelo donijelo nježan, bogat i rasplinuti zvuk, koji je tek uveo u raznoliku atmosferu koncertnog programa zajedničkim imenom nazvanog Americano.
  
  Glasovirski trio Leonarda Bernsteina izveli su Boris Brotsvyn na violini, Kristina Blaumane na violončelu i Ian Fountain za glasovirom. Trio je prenio Bernsteinov izričaj, i inače prepun kontrasta (kroz tri se stavka čuju i pjevnost i oporost, i jazz i energija, i lirika i drama), a Brotsvyn, Blaumane i Fountain nadopunjavali su se i razgovarali Bernsteinovim melodijama, posebnim načinima izvedbe i iznimnom ritmikom.
  
  Kao treća na programu, Rapsodija u plavom Georgea Gershwina u obradi za marimbu i glasovir (djelo je preradila Ria Ideta), postala je prvim vrhuncem večeri. Premda je to i kod originalnog Gershwina očito, u ovoj je verziji još više došla do izražaja ravnopravnost izvođača. S druge strane, bilo je neobično čuti marimbu, zvukovno mekši i tiši instrument od glasovira, kako se pretvara u orkestar. Naravno, Ideta nije mogla prenijeti orkestralni volumen, ali je prenijela tehniku i ugođaj.

  Ne treba reći da je Fountain i ovaj puta izuzetno pazio da ne nadglasa nježniji zvuk instrumenta svoje partnerice, tako da se nikada nije upuštao u puni zvuk glasovira koji na nekim mjestima traži original. No istodobno je u djelo unio vlastiti doživljaj poznate Gershwinove skladbe: u Fountainovim rukama, ona je postala izrazito melodično djelo, gdje dominantni klavir zvuči mekano, zvonko te donosi ono što se nalazi u naslovu – boju kao predvodnicu interpretativnog oblikovanja skladbe.
  
  Talijanska suita Igora Stravinskog mogla bi se nazvati još jednom glazbenom poslasticom. Kroz šest stavaka (Introduzione, Serenata, Aria: Allegro alla breve. Largo, Tarantella i Minuetto e Finale) u punom su se sjaju pokazali Trey Lee za violončelom i latvijska pijanistica Lauma Skride. Lee se već na prvom koncertu Festivala pokazao izuzetno preciznim izvođačem, no Stravinskijeva Talijanska suita istaknula ga je kao violončelista koji je sposoban svoj instrument navesti da pjeva najljepše pjesme. Lauma Skride pratila ga je u stopu na glasoviru, ali joj dionica nije dopustila da se toliko iskaže koliko je to dopuštala Leeju. No duo je bio misaono sapleten, tako da je, zapravo, jednu dionicu bilo nemoguće slušati bez druge – potpora klavira bila je nužna za Leejevu predivnu izvedbu.
  
  I naposljetku, izveden je hit: „Američki“ gudački kvartet (br. 12, F-dur, op. 96) Antonína Dvóřaka u kojemu je su zabljesnuli Susanna Yoko Henkel na mjestu prve violine, Boris Brotsvyn na mjestu druge violine, Harmut Rohde svirajući violu i Kristina Blaumane za violončelom. I inače je Dvóřakov Kvartet izuzetno prijemčiv, no ovaj je put sastav od četiri instrumenta zvučao tako bogato da ga je bilo moguće zamijeniti sa zvukovno jakim gudačkim orkestrom. Dvóřakove melodije selile su s instrumenta na instrument i to tako da ih je svaki izvođač-solist (jer oni to doista jesu) izveo na svoj način. No to nije mijenjalo niti narušavalo jedinstvo skladateljevih glazbenih misli, pa je izvedba – svojom unificiranošću s jedne strane, ali i time što je svakom izvođaču dopuštala da se istakne solističkim načinom razmišljanja – bila i nova i stara.
  
  Ovim je djelom u visokom stilu završio pretposljednji koncert Zagrebačkog međunarodnog festivala komorne glazbe. Budući da je Festival jedinstven u našoj zemlji, nadajmo se doista da će – unatoč crnim prognozama uglavnom vezanim uz financiranje – opstati i sljedeće (i nizu drugih) godina. Jer ono što nudi stvarno je posebno u zagrebačkoj koncertnoj ponudi.
  
  © Irena Paulus, KLASIKA.hr, 21. listopada 2012.

Piše: