Uvijek različito

7. zagrebački međunarodni festival komorne glazbe Zagreb kom, 12. – 20. listopada 2012.: 8 godišnjih doba, koncert otvaranja, 12. listopada 2012.

• 
  
  U petak, 12. listopada 2012., započeo je elitni Zagrebački međunarodni festival komorne glazbe koji se već sedmi put odvija u Hrvatskom glazbenom zavodu. Festival je otvoren populističkim, gotovo stvarno popularnim koncertom na kojemu su naizmjenično izvođeni Vivaldijevi koncerti ciklusa Četiri godišnja doba i koncerti Četiri godišnja doba Buenos Airesa Ástora Piazzolle. Svima poznati koncerti o godišnjim dobima Antonija Vivaldija nadahnuti su sonetima čiji je autor najvjerojatnije sam skladatelj. Njihov je sadržaj odredio glazbeni sadržaj Godišnjih doba, pretvorivši Vivaldijeve koncerte u jedno od prvih glazbenih djela s programom.
  
  Premda sasvim različiti od Vivaldijevih koncerata, a skladani u tipičnom Piazzollinom duhu koji povezuje suvremeni izraz i tango, Četiri godišnja doba Buenos Airesa ipak više pripadaju klasičnoj formi koncerta nego što je to uobičajeno za ostala djela tog argentinskog skladatelja. S druge strane, u verziji za violinu i orkestar koju je osmislio ruski skladatelj Leonid Destyatnikov (original je pisan za Piazzollin sastav Quinteto Tango Nuevo, dakle za violinu, gitaru, glasovir, kontrabas i bandoneón), pojavljuju se i citati iz Vivaldijevih Godišnjih doba koji na zanimljiv način povezuju dvije skladbe.
  
  Na Zagreb komu (Zagreb kom je popularni, skraćeni naziv Festivala) Vivaldijevi Koncerti, koji se inače sviraju u nizu određenim rednim brojem koncerata, razlomljeni su i ispremiješani tako da je uobičajeni slijed nestao, a između njih su odsvirani odgovarajući Piazzolllini koncerti, čime je ukazano na njihovu međusobnu sličnost odnosno različitost. Tako su izvođači donijeli Vivaldijeve popularne concerte grosse u sasvim novom, gotovo intelektualističkom obliku. Nova je bila i interpretacija. Ako se misli da se Vivaldija poznaje, jer smo ga svi već milijun puta čuli, interpretacije izvođača-sudionika pokazale su da se Vivaldijeva Četiri godišnja doba može uvijek iznova čitati. I, dapače, da ih se na istom koncertu može pročitati na najmanje četiri različita načina.
  
  Kako će sve to skupa izgledati najavila je izvedba Zime Antonia Vivaldija, koju su svirali Susanna Yoko Henkel i Boris Brovtsyn na violinama, Guy Ben-Ziony na violi, Kristina Blaumane i Trey Lee na violončelima, Teemu Kauppinen za kontrabasom i Srebrenka Poljak za glasovirom. Doista šareni sastav, ako se uzme njemačko-japansko podrijetlo Susanne Henkel, te ruska, izraelska, kinesko-američka, finska, latvijska i hrvatska nacionalnost ostalih izvođača. A još su ih nadopunili violinisti Stefan Milenković podrijetlom iz Beograda (on je u Zimi nastupio kao solist) te Vilde Frang iz Norveške (koja je svoj nastup, tijekom izvedbe Zime, čekala u garderobi). Svi izvođači vrhunski su solisti, pa si je Yoko Henkel mogla dopustiti da ih zavrti jednako kao što je zavrtjela Vivaldijeva Četiri godišnja doba nižući ih, s obzirom na brojeve koncerata u gotovo obrnutom nizu 4-1-2-3 (Zima, Proljeće, Ljeto, Jesen).
  
  Nikada isti sastav nije svirao sljedeće godišnje doba. Trey Lee i Kristina Blaumane neprestano su mijenjali mjesta tako da je čas jedna, čas drugi bio/bila na mjestu prvog violončela. S violinama je bilo nešto teže, jer violinista je bilo četiri, a za izvedbu jednog koncerta ih je bilo potrebno troje (solo violina, prva i druga violina). Stoga je njihov raspored bio složen kao prema nekoj društvenoj igri: jedan/jedna (ali nikada isti/ista) je violinist(ica) čekao/la u garderobi, jedan (ili jedna, ali opet nikada isti/ista) je svirao/svirala solo dionicu, a dvoje se izmjenjivalo na mjestu prve i druge violine. Na taj način svi su nastupili kao solisti, ali su i svi u jednom trenutku čekali svoj red. Na taj način, Vivaldi i Piazzolla su dobili četiri različita i jedinstvena lica koja će rijetko koja izvedba uspjeti ponoviti.
  
  Stefan Milenković je Vivaldijevu Zimu odsvirao poput dječje igre. Ne smijemo zaboraviti da je on svojedobno slovio kao čudo od djeteta i da je violina instrument s kojim je toliko srastao da se ne sjeća vremena kada je nije svirao. Bila je to izvedba u kojoj se više ne govori o jasnoći tona ili o vrhunskoj interpretaciji: Milenković je istraživao koje još mogućnosti daje Vivaldijev Četvrti koncert u f-molu iz op. 8, RV 297 i to na način da je tražio intrigantne dijelove skladbe u koje bi se dalo uplesti nešto sasvim neočekivano. Naravno, novo (za dio publike, ali svakako ne za njega, koji je kao zaljubljenik u tango na nastup došao u plesnim cipelama za tango) pružila je Zima u Buenos Airesu Ástora Piazzolle. Kada je na program stigao Piazzolla, tango je jurnuo u dvoranu, zadržavši se ovdje poput neočekivane varijacije Vivaldija – potpuno drugačiji, ali opet…
  
  Milenković je poput Boga vodio sastav vrsnih svirača, koji, međutim, nisu zvučali poput komornog ansambla, nego poput velikog orkestra čiji je zvuk, koliko god bio složen i, u Piazzollinom slučaju, pun efekata, odzvanjao čisto, jasno i s dubokim unutarnjim, čak emocionalnim angažmanom. Bilo je dovoljno pogledati bilo kojeg izvođača – bilo Teemu Kauppinena, koji je poput mačke čekao pretvoriti kontrabas u gipki instrument koji sikće, zvoni, udara i nevjerojatno svira, ili zanesenu Kristinu Blaumane za violončelom, ili jasno proračunatog, sa sve četiri na zemlji Treya Leeja također za violončelom, ili angažiranog Guya Ben-Zionyja na violi ili diskretnu Srebrenku Poljak za čembalom – da bi se dobila slika kako se komorna glazba treba svirati da ona doista zvuči privlačno, divlje i zaneseno.
  
  Proljeće je svirala Vilde Frang, koja je u izvedbu donijela potpuni obrat. Njezina interpretacija Vivaldija, a i Piazzolle, bila je vilinska. S elementima dječjeg oduševljenja, Frang je u dva Proljeća unijela estetsku ljepotu, nježnost i toplinu. Boris Brovtsyn se kao solist pri izvedbi Ljeta nametnuo kao izuzetan glazbenik, koji je svoj slavenski način sviranja s mnogo ljudskosti, ali i odvažnosti donio sigurno i samopouzdano. Kada je on svirao Piazzollu (Ljeto u Buenos Airesu), publika je prestala disati. I naposljetku, Susanna Yoko Henkel je svirajući Vivaldijevu, a onda i Piazzollinu Jesen, opet unijela nešto novo i drugačije. Njezina interpretacija je nastojala Vivaldiju dati živahnost, a Piazzolli odlučnost. S druge strane, njezina je svirka bila prhka i nježna, a budući da je ona srca i duša festivala, publika ju je širokim srcem pozdravila.

  © Irena Paulus, KLASIKA.hr, 14. listopada 2012,

Piše: