Ključ vječna blaženstva

Glazbeni program 63. Dubrovačkih ljetnih igara: dir. Stephen Cleobury, Zbor Kraljevskog koledža iz Cambridga, solisti: Evelin Novak, sopran, Diana Haller, mezzosopran, Ivan Turšić, tenor, Goran Jurić, bas, Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije, Dominikanska crkva, 20. kolovoza 2012.

• 
  
  Odavno u Dominikanskoj crkvi nije bilo na okupu toliko glazbenika kao na izvedbi Mozartova Requiema koju su pod ravnanjem Stephena Cleoburyja izveli Zbor Kraljevskog koledža iz Cambridga, četvoro mladih hrvatskih pjevača te Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije. Prije Requiema Zbor Kraljevskog koledža iz Cambridga, uz pratnju orkestra umilno je otpjevao poznati Mozartov Ave  verum corpus u D-duru, K 618, nakon čega nije bilo pljeska slušateljstva koje je s nestrpljenjem očekivalo glavnu skladbu večeri.
  
  Requiem je posljednje djelo koje je Mozart počeo skladati 1791. Oprezno vođen naputcima grofa Franza von Walsegg- Stuppacha koji je naručio posmrtnu misu posvećenu svojoj preminuloj supruzi, Mozart je pisao partituru na samrtničkoj postelji, a nakon što više nije mogao nastaviti sa skladanjem između ostalog je rekao da je to i njegov rekvijem. Četvrtog travnja 1787. Mozart piše svome ocu: „Budući da je smrt pravi kraj našega života, sprijateljio sam se ima već dugo s tim pravim prijateljem čovjeka, tako da slika smrti nema za mene, ne samo nešto strašno, nego ima mnogo što umiruje i tješi. Zahvaljujem Bogu  na sreći što mi je dao priliku da sam spoznao kako je smrt ključ koji otvara pravo vječno blaženstvo…“
  
  Osam taktova Lacrimosae su zadnje Mozartove note, a njegov učenik Franz Xaver Süssmayr dovršio je skladbu. Pitanje udjela Mozarta i Süssmayra u toj misi za pokojne postalo je predmetom rasprave. No kako bilo da bilo Mozartov duh lebdi nad skladbom, u njemu nema bunta, nema prkosa, nema protesta, bogata harmonija u kojoj se upliću neizmjerno lijepe teme, razvija se polifonija, fuge, dvostruke fuge, sve je čisto i bistro. Središnje mjesto u Mozartovu Requiemu ima zbor. Iako izvedbu Zbora Kraljevskog koledža iz Camridga karakterizira lijepo i čisto pjevanje, kako dječaci pjevaju ženske glasove, bilo je primjetno da u nekim dijelovima djelo nije imao potrebnu voluminoznost i grandioznost koju zahtijeva njegova izvedb. Izvedbe četvoro hrvatskih solista karakteriziralo je visoko pjevačko umijeće. Simfonijski orkestar HRT-a imao je korektni udio, uz poneku nepreciznost u puhačkim dionicama, dok je dirigent Stephen Cleobury odmjerenim pokretima sigurno vodio izvedbu i naglašavao dramatiku. Cjelokupni je dojam bio pozitivan, što je slušateljstvo nagradilo gromoglasnim pljeskom.
  
  Kako Zbor Kraljevskog koledža iz Cambridga dolazi iz zemlje engleskog jezika to su  zasigurno poželjeli nešto otpjevati i na svom jeziku, pa se odabrali tri broja iz oratorija Mesija Georga Friedricha Händela što je bilo sasvim simpatično, a publika je kao dodatak izmamila i Aleluju iz spomenutog oratorija.
  
  © Ileana Grazio, KLASIKA.hr, 22. kolovoza 2012.

Piše: