Upaljene baklje

Glazbeni program 12. Osječkog ljeta kulture: Praizvedba kantate Jerihon za sole, naratora, djevojački zbor, mješoviti zbor i simfonijski puhački orkestar, red. Robert Raponja, 29. lipnja 2012.

• 
  
  U ponoć 29. lipnja, u prvih pola sata drugoga dana Osječkog ljeta kulture praizvedena je kantata Jerihon za sole, naratora, djevojački zbor, mješoviti zbor i simfonijski puhački orkestar. Kantata je posljednji dio Biblijske šofarske trilogije skladatelja Davora Bobića. Prvi dio Izaija praizveden je u Osijeku 2009. godine, dok je drugi dio Gideon izveden početkom lipnja u Varaždinu. Osječka praizvedba održana je u prostoru Manježa u Sveučilišnom Kampusu. Sudjelovali su solisti Danijela Božičević (sopran), Boris Šili (bariton) i Teo Nikolac (tenor) te narator Ivan Ćaćić, Mješoviti zbor Umjetničke akademije u Osijeku, Djevojački zbor Brevis i Simfonijski puhački orkestar Oružanih snaga RH pod ravnanjem Tomislava Fačinija. Više od stotinu izvođača popunilo je scenski prostor Manježa.
  
  Djelo je sastavljeno od sedam stavaka koji obrađuju Starozavjetnu priču osvajanja Jerihona u transliteraciji Dragutina Mataka i obradi teksta Narcis Grabar. Prepletanje hebrejskog teksta u zborskoj dionici i naratorovog deklamiranja na hrvatskom i hebrejskom jeziku, efektno je dopunjeno solističkim umetcima koji su horizontalnim linijama presijecali zvučne blokove clusterske vertikale skladbe. Ti su zvučni blokovi nepogrešivo podizali energiju izgovorenih molitava, sve do klimaksa u posljednjem stavku uz zvuk šofara, tradicijskog židovskog instrumenta koji poziva vjernike na molitvu. Davor Bobić vješto je iskoristio sve prednosti žanra kantate koju je obilato začinio oratorijskim elementima kako bi osnažio dramatizaciju poznatog biblijskog događaja. Glavninu tematskih ideja smjestio je u zborske dionice, dok je orkestraciju prilagodio ideji slaganja zvučnih blokova jedan na drugi, gotovo poput izvlačenja registara na orguljama. Uz nemalu potporu perkusionističke sekcije skladatelj je iskoristio kolorističke mogućnosti puhačkog orkestra i povremeno razbijao statiku partiture na logičnim mjestima gdje se oblik dijeli. Zatim bi opet, osvježen novim motivima, zbor mogao iznova započeti oblikovanje novoga gradacijskog sloja skladbe. Na taj je način Bobić postigao stalnu fluktuaciju glazbenih događanja na malom prostoru te izbjegao zamku statičnosti koju inače žanrovski kantata - oratorij postavlja. Sve je rezultiralo napetom, zanimljivom i zvučno minuciozno razrađenom skladbom.
  
  Zborovi su izveli tu zahtjevnu partituru uz puno emocionalnog angažmana, u cijelosti proživljeno i koncentrirano na dikcijske, intonacijske i interpretativne detalje. Upravo je kombinacija arhaičnih melodija židovske molitve, psalmodijskog recitativa i suvremenih atonalitetnih clustera te velikih neoklasičnih fraza definirala Bobićev stil u Jerihonu. Dirigentica Antoaneta Radočaj Jerković koja je uvježbala zborove objedinila je te stilske karakteristike u kompaktnu cjelinu i izbjegla opasnosti inače predvidljiva mozaična nizanja stavaka kantate. Imajući u vidu da je zbor ponio veći dio tehničke složenosti partiture, ali i glazbenih ideja, uvelike je kvalitetnom interpretacijom pridonio uspjehu izvedbe. Solisti, studenti pjevanja Umjetničke akademije tijekom nastupa većim su dijelom pogodili traženi stil oratorijskog pjevanja i deklamiranja, a osim početnih intonacijskih poteškoća sopranistice, do kraja su, uz naratora, održali kvalitetnu razinu izvedbe.
  
  Kantatu je pratila i koreografija studenata glume Umjetničke akademije Osijek koju je osmislila Maja Đurinović, dok je kostimografiju potpisala Jasmina Pacek. Obje su umjetnice nenametljivo, a opet simbolički snažno i efektno oživjele atmosferu molitve, borbe i pobjede na putu Židova u Obećanu zemlju. Praizvedbu je režirao Robert Raponja, tvoreći cjelinu unutar kružno zamišljene scene. Usputnim koreografskim komentarima plesača, zborova i solista režijski je postigao izuzetnu dinamičnost jedne inače prilično statične nescenske vrste kao što je kantata.
  
  Dirigent Tomislav Fačini i Simfonijski puhački orkestar Oružanih snaga RH ispunili su očekivanja tehnički korektnom i interpretacijski zanimljivom izvedbom. Kako je uloga orkestra često koloristička, povremeni su iznenadni naglasci u partituri na solistički tretman pojedinih pultova, stavljali pred orkestar izazove kojima su uspješno odgovarali i dokazali svoju kvalitetu i visok stupanj profesionalizma. Dirigent Tomislav Fačini postigao je izuzetan, gotovo neočekivani dijalog sa zborom, a u orkestru se mogla primijetiti rastuća interpretacijska uživljenost. Posebno treba naglasiti da su zborovi, solisti i orkestar tvorili jedinstveni glazbeni tijek, što se može smatrati izuzetnim uspjehom oba dirigenta. Tomislav Fačini sigurno je i autoritarno vodio izvedbu, pažljivo konstruirajući stalnu gradaciju ka vrhuncu zadnjega stavka ne dopuštajući pritom da povremena iskliznuća zbora, orkestra ili solista preuzmu glavnu ulogu i poremete koherentnost sva tri sloja partiture.
  
  Jedina slabija točka izvedbe bilo je ozvučenje koje tehničkim mogućnostima nije odgovaralo vrsti koncerta. Stoga je zvučna slika često bila lišena finih interpretacijskih nijansi koje su tako ostale nezamijećene.
  
  Noćni ugođaj u staroj zgradi s veličanstvenim noćnim nebom umjesto krova, upaljene baklje na ulazu, decentna rasvjeta, prepuno gledalište i usmjereno svjetlo na centralnu točku staroga ruševnog zdanja – naratora u iščekivanju… Još i prije početka usviravanja orkestra, bilo je jasno da su prostor i atmosfera povišenim tenzijama već počeli djelovati na publiku. Tijekom cijele izvedbe taj unaprijed pripremljeni kontakt s publikom bio je komunikacijski kanal kojim je dvosmjerno strujala duhovna energija Bobićevog djela.
  
  Dvanaesto po redu Osječko ljeto kulture izašlo je iz standardnih pozornica barokne Tvrđe uprizorenjem Jerihona u novom prostoru Manježa Studentskog Kampusa i tako otvorilo nove mogućnosti scenske postave umjetničkih projekata u gradu tijekom ljeta. U potpunosti domaći projekt Umjetničke akademije u Osijeku, uz suradnju uglednog Simfonijskog puhačkog orkestra oružanih snaga RH, pokazao se odličnim izborom za ovu kulturnu manifestaciju. Posebno raduje što su osječki umjetnički ansambli pokazali vlastite mogućnosti i što su te mogućnosti više nego dovoljne da bi se moglo računati na nova izvedbe i nove umjetničke izazove.
  
  © Sunčana Bašić, KLASIKA.hr, 30. lipnja, 2012.

Piše: