Sjajni Boris Luciana Batinića

Pfalztheater Kaiserslautern: Modest Petrovič Musorgski, Boris Godunov, dir. Til Hass, red. K. J. Schildknecht

  • Luciano Batinić (Boris), Andrew Zimmerman (Šujski); Pfalztheater Kaiserslautern: Modest Petrovič Musorgski, Boris Godunov, dir. Til Hass, red. K. J. Schildknecht

    Čini se da je debiju Luciana Batinića u jednom od najvećih izazova njegova pjevačkoga faha, ulozi Borisa Godunova, kumovao angažman njemačkoga redatelja Kurta Josefa Schildknechta u zagrebačkom HNK-u. U zagrebačkom Parsifalu su se u Schildknechtovoj režiji u ulozi Gurnemanza izmjenjivali Manfred Hemm i Batinić, a u postavi Borisa Godunova u Pfalztheater Kaiserslautern dvojica basova različitih generacija ponovno su nastupila pod Schildknechtovom redateljskom palicom, Hemm u ulozi Pimena, a Batinić u naslovnoj. Time se u karijeri splitskoga solo-pjevača zaokružilo desetogodišnje plodonosno razdoblje od senzacionalnog profesionalnog debija upravo u ulozi Pimena u posljednjoj zagrebačkoj premijeri Borisa, i treba odmah reći da je Batinić i u ovoj prigodi u potpunosti opravdao iskazano mu povjerenje.

    No krenimo od predstave. Pomalo negativno iznenađen slabim odazivom publike na trećoj izvedbi a gotovo šokiran činjenicom da muzikološkim doktorandima Boris Godunov nije pojam u onoj mjeri u kojoj je to u hrvatskim glazbenim krugovima, shvatio sam da remek-djelo Musorgskog nije samo iskorak iz njemačkoga repertoarnoga kanona, nego i svojevrsni egzotični kuriozitet. Premda se radi o dva gotovo u jednakoj mjeri zahtjevna zalogaja za ansambl bilo koje respektabilne operne kuće, zanimljivo je zapaziti razlike između predstava Parsifala i Borisa u Kaiserslauternu. Dok su se u Parsifalu potkrale brojne nečistoće, ali i karakterne nezgrapnosti u zborovima te među Djevojkama cvjetovima, u izvedbi Borisa Godunova jasno se čulo da je uloženo puno više vremena i napora u uvježbavanje – za cjelinu opere daleko značajnijih – zborskih točaka, ali i epizodnih uloga (to uostalom traži i jezik, koji je Nijemcima mnogo zahtjevniji za pjevanje). Unatoč uloženome trudu, međutim, nisam se povremeno mogao oteti dojmu bezličnosti, a to je uvelike uvjetovano i dirigentskim pristupom djelu.

    Manfred Hemm (Pimen), Steffen Schantz (Grigorij / Dimitrij Samozvanac); Pfalztheater Kaiserslautern: Modest Petrovič Musorgski, Boris Godunov, dir. Til Hass, red. K. J. SchildknechtTill Hass se, naime, odlučio za ono što je u izvedbi Borisa Godunova postalo trend: drugu, revidiranu verziju Musorgskoga iz 1872., no bez trećega, poljskoga čina, ali uključivši sliku pred Crkvom sv. Vasilija Blaženoga iz izvorne verzije opere. Očito nadahnut oporošću Musorgskijeve orkestracije nasuprot onoj poliranoj iz pera Rimskog-Korsakova, Hass odlučio je partituru dirigirati maksimalno silovito, pri čemu je učinak postizao odabirom brzih tempa koja kao da su bitno skratila trajanje opere. Premda treba pohvaliti orkestar, zbor i soliste što su ga uglavnom besprijekorno slijedili u tom naumu, ostaje dojam da smo na brzinu projurili kroz partituru bogatu detaljima. U uskoj je to vezi s već nagoviještenim izostankom specifičnoga humaniteta u zborskome portretiranju Naroda. Opća furioznost kao da je potisnula općeljudsko, i ne čudi što se nadaje stereotipni epitet germanske hladnoće.

    Ni Schildknechtova režija nije pomogla poboljšanju dojma. Najuspjelija u ključnoj, petoj slici (tj. drugom činu) u carskim odajama, gdje su eklektički kostimi Gere Graf dočarali pomalo dekadentno dvorsko okružje, a glumački rad s pjevačima plastično ocrtao odnose među likovima. Nemaštovita, čelična konstrukcija scenografije Rudolfa Rischera (koja bi trebala simbolizirati gradilište povijesti), osim što se pokazala nepraktičnom za scenski pokret, sužavala je središnji prostor kolektivne glumačke igre. Također bezbroj puta viđeni, uniformirani kostimi zbora koji asociraju na ambijent kakvoga gulaga, dodatno su onemogućili individualizaciju pripadnika Naroda, što i nije bio cilj režije. Boris Godunov postao je glasovit po svome realizmu, što ne znači da treba tražiti ekvivalent skladateljeve realističnosti u redateljskome rukopisu, no primjer iz posljednje slike pokazat će ključ neuspjeha Schildknechtove režije. Za prizor u kojemu narod muči boljara angažirano je dvoje statista. Muški je dio dvojca razgolićen dok ga je njegova kolegica u kostimu domine ponižavala polijevajući ga smeđom tekućinom, sugerirajući fekalije. Tom neuspjelom stilizacijom u sado-mazo maniri u potpunosti se izgubila dramatična brutalnost revolucinarne osvete puka nad tlačiteljima kakvu je adekvatno uprizorio Stephen Wadsworthu u predstavi u prijenosu iz Metropolitana pred koju sezonu.
    Pfalztheater Kaiserslautern: Modest Petrovič Musorgski, Boris Godunov, dir. Til Hass, red. K. J. Schildknecht
    Pjevački prinosi u manjim ulogama bili su više nego korektni, s iznimkom groteskno hrapava glasa Geertje Nissen u ulozi Dadilje. To ponajviše vrijedi za životne nastupe Susanne Pemmerl i Hanne Larisse Naujoks u ulogama Borisove djece Ksenije i Fjodora, koji u svakoj uspjeloj izvedbi unose dašak nevinosti u mračna povijesna zbivanja, a to je bio slučaj i u Kaiserslauternu. U slučaju Andrewa Zimmermana (Šujski) i Manfreda Hemma (Pimen) ljestvica je postavljena mnogo više, jer obje uloge zahtijevaju nemali glazbeni i glumački angažman. Obojici pjevača najveći prigovori idu zbog izostanka kristalne jasnoće u oblikovanju dionice, kako na planu deklamacije, tako i čisto glazbene artikulacije. Dok u slučaju Hemma razloge možemo pronaći i u samom glasu koji nije podoban za slavenski repertoar, Zimmerman ima vokalne datosti, ali mu nedostaje iskustva i interpretacijske umješnosti u karakternom fahu u koji uloga Šujskog nedvojbeno pripada. Još je poučniji slučaj Petera Flocha, kojemu groteskni rimski kostim i rekvizit dječjih kolica nisu pomogli da na scenskome planu kompenzira ono što mu je nedostajalo na glazbenom, a to je refleksivna i istodobno lirska interpretacija male, ali ključne uloge. Premda je poštovao i nijansirao dinamičke oznake, Flock jednostavno nema dimenziju nježnosti koja je za Jurodivog neophodna. Steffen Schantz (Grigorij / Dimitrij Samozvanac) najviše se pokazao doraslim zahtjevima uloge, no ipak je više oduševio kao Parsifal.

    Hanna Larissa Naujoks (Fjodor), Luciano Batinić (Boris Godunov); Pfalztheater Kaiserslautern: Modest Petrovič Musorgski, Boris Godunov, dir. Til Hass, red. K. J. SchildknechtKonačno, vratimo se na glavni predmet ovoga osvrta, veliki uspjeh Luciana Batinića u zahtjevnoj naslovnoj ulozi. Fascinira visoka razina ekspresivnosti i luk psihološkog razvoja koji taj lik prolazi za razmjerno kratko vrijeme prisutnosti na sceni. Težište je u već spomenutoj petoj slici, i Batinić je nakon lirsko-refleksivnoga ariosa u prvome monologu ponudio čitav dramatski dijapazon preobrazbi koje uloga zahtjeva, ne dopustivši da bilo glazbeni (veliki i nagli dinamički te karakterni kontrasti), bilo glumački napori (u Schildknechtovoj režiji Boris je s pravom tretiran naglašeno fizički, s mnogo za pjevanje nepovoljnih tjelesnih položaja poput klečanja, ležanja, puzanja) ni na trenutak pomute zvonkost i jasnoću timbra njegova glasa. Štoviše, desilo se ono po čemu se trenuci na opernoj sceni pamte: pjevačko i glumačko se međusobno nadograđivalo i oplemenjivalo, žar se prelijevao iz jednoga registra u drugi. Batiniću je možda bilo teže zadržati ekspresivnu i dramatsku amplitudu u sljedećoj slici u kojoj se pojavljuje. Ipak je on mladi pjevač u naponu snage, a treba nešto više umjetničkog i životnog iskustva da se uvjerljivo odglumi pali čovjek na umoru. Nedvojbeno je da će– u dirigentski i redateljski uspjelijim predstavama Batinićeva kreacija sazrijevati i produbljivati se, te da smo u njegovoj osobi dobili vrhunskog tumača Borisa za još dugi niz godina. 

    © Ivan Ćurković, KLASIKA.hr, 20. lipnja 2012.
    Pfalztheater Kaiserslautern

Piše:

Ivan
Ćurković

kritike

najavljujemo...