Ponos Crne Gore

Vladin dom, Cetinje, Crna Gora: Dionisio de Sarno San Giorgio, Balkanska carica, dirigent Aleksej Šatski, redateljica Radmila Vojvodić

  • Vladin dom, Cetinje, Crna Gora: Dionisio de Sarno San Giorgio, Balkanska carica, dirigent Aleksej Šatski, redateljica Radmila Vojvodić, foto: Duško MiljanićNakon što je ponovno stekla neovisnost, Crna Gora se vraća svojim korijenima, vladavinama kneževa i vladika među kojima su neki njegovali i književnu tradiciju. Najpoznatiji je bio Petar Petrović Njegoš (1813-1851) sa svojim Gorskim vijencem (1847), a posljednji je kralj Nikola I (1841-1921), autor Balkanske carice. Priču o vlastelinskoj kćeri Danici, koja nije mogla podnijeti da je njezin zaručnik Stanko, drugi sin kneza Ivana Crnojevića (vladao Crnom Gorom od 1465. do 1490. i Cetinje proglasio njezinom prijestolnicom), prešao na islam pa se bacila u rijeku Moraču, tada još knez (knjaz) Nikola napisao je 1883. Nakon amaterskih izvedaba, ta u svoje doba vrlo popularna drama, prevedena i na nekoliko svjetskih jezika, praizvedena je u kolovozu 1910. na Cetinju u izvedbi dramskog ansambla HNK-a iz Zagreba. Prolog je govorio Andrija Fijan. U režiji Josipa Bacha sa Fijanom, Bogumilom Vilhar, Mihajlom Markovićem i Josipom Štefancem djelo je prvi put izvedeno u Zagrebu u listopadu iste godine.

    Knez Nikola, koji je već sedamdesetih godina 19. stoljeća počeo na Cetinju izvoditi glazbeno-scenska djela i na svoj dvor dovodio školovane glazbenike iz inozemstva, došao je tako u doticaj s talijanskim skladateljem Dionisijem de Sarnom San Giorgiom. Rođen 1856. u Napulju kao potomak stare plemićke obitelji, de Sarno je stekao dobru glazbenu naobrazbu u Napulju i Firenci, a u Padovi je studirao filozofiju. Od 1886. do 1893. živio je u Kotoru, tu zasnovao obitelj s Peraštankom Idom Krilović i u samo nekoliko godina znatno je podigao razinu tamošnjega glazbenog života. Nekoliko je godina proveo u diplomatskoj službi u Beogradu, a zatim se 1932. vratio u Perast, gdje je i umro 1937. godine.
    Vladin dom, Cetinje, Crna Gora: Dionisio de Sarno San Giorgio, Balkanska carica, dirigent Aleksej Šatski, redateljica Radmila Vojvodić, foto: Duško Miljanić
    Pretpostavlja se da je sam knez Nikola dao osnovu za libreto opere Balkanska carica De Sarno je  klavirski izvadak završio 1891, i u tom je obliku opera iste godine izvedena u Trstu i tiskana (jedan je primjerak de Sarno poslao HGZ-u u Zagrebu na čemu mu je zahvalio Vjekoslav Klaić). Na klavirskom izvatku se uz mjesto izdavanja Trst, navode još i Bologna, Agram (Zagreb) i Petersburg. Prema de Sarnovoj kćeri to "muzikalno djelo" izvođeno je i u Beču.

    Vladin dom, Cetinje, Crna Gora: Dionisio de Sarno San Giorgio, Balkanska carica, dirigent Aleksej Šatski, redateljica Radmila Vojvodić, foto: Duško MiljanićIzvorno skladana u tri čina, 11 slika, opera traje oko tri sata i za ovostoljetnu izvedbu trebalo ju je skratiti i, naravno, orkestrirati, što je učinio Radovan Papović. Sačuvana je osnovna nit drame, ali je kraj ponešto izmijenjen. U smrt ne odlazi samo Danica, ranjena u svojem ljubavnom i domoljubnom ponosu nego i stvarno rukom zaručnika, ali ipak ne toliko da ne bi i ona njemu smrtno presudila zbog izdaje svoje vjere i naroda. Tako stari knez Ivan-beg Crnojević, kojega je glasovno i scenski snažno, sugestivno i dostojanstveno donio svojim toplim basom Ivica Šarić, žali za sinom ali naređuje odmazdu za izdaju domovine. Na smrt ranjeni Stanko moli Danicu za oprost a ona uzvraća zakletvom na vjernost i skače u rijeku.

    Vladin dom, Cetinje, Crna Gora: Dionisio de Sarno San Giorgio, Balkanska carica, dirigent Aleksej Šatski, redateljica Radmila Vojvodić, foto: Duško MiljanićU operi nema lika prvorođenoga Ivanova sina Đurađa, glavnog razloga zbog kojega je Stanko, ozlojođen što ne može biti prijestolonasljednik, unatoč tome što je sklopio savez s albanskim Skender-begom za borbu protiv turskog osvajača, prešao na islam i stekao ugled u turskim redovima pa i ponudu da postane balkanski car. Ali Danicu ne zanima ponuda da postane balkanska carica. Papović je uz svesrdnu pomoć glazbenog ravnatelja Muzičkog centra Crne Gore Žarka Mirkovića, duše ovoga projekta, vješto i više od polovice skratio djelo. U orkestralnoj je obradbi zadržao izvorni duh glazbe koja ima mnoge osobine onodobne talijanske, poglavito u iznimno zahtjevnoj dramskoj sopranskoj i tenorskoj dionici. Crnogorski pečat daju joj neki ključni prizori u kojima oštar, strog ritam kola podcrtava pregnantnost dramske radnje. Ne mislim da je bio potreban uvodni prizor guslara (Stevan Popović), ali nazočnost prekrasnog vitkog konja sigurno je obogatila cjelokupni dojam kao što mu je dodatnu uvjerljivost dala uporaba autentičnih kubura.

    Vladin dom, Cetinje, Crna Gora: Dionisio de Sarno San Giorgio, Balkanska carica, dirigent Aleksej Šatski, redateljica Radmila Vojvodić, foto: Duško MiljanićRadmila Vojvodić, koja se potpisuje kao redateljica i adaptatorica, reducirala je djelo na osnovni dramski zaplet. Uz pomoć scenografa Lorenza Bancija, kostimografa Lea Kulaša i Ljubice Čehovin Suna te koreografkinje Tamare Vujošević maksimalno je iskoristila veliku pozornicu na otvorenom u atriju Vladinog doma na Cetinju. Na njoj je bilo tek malo potrebnih detalja koji su savršeno dočarali bjelinu i surovost brda kao i međusobne sukobe čistih linija. Zastave u živim bojama i elegantno stilizirani kostimi toplih i bogatih boja (među kojima su dominirala dva Daničina, zagasito crveni i bijeli) sugerirali su emotivno bogatstvo ali i snažan osjećaj dužnosti glavnih junaka.

    Vladin dom, Cetinje, Crna Gora: Dionisio de Sarno San Giorgio, Balkanska carica, dirigent Aleksej Šatski, redateljica Radmila Vojvodić, foto: Duško MiljanićNa toj ogoljeloj sceni oni su mogli istinski i snažno proživljavati svoje likove, bez patetike u koju bi radnja lako mogla odvesti. Gradili su ih iz dubine vlastitog doživljavanja pa su postigli jednostavnu istinu, posvemašnju uvjerljivost. Jednako su u tome uspjeli interpreti glavnih Vedrana Šimić i Dejan Maksimović, već spomenuti Ivica Šarić ili manjih likova Jelena Marković kao Marta, Vladimir Andrić kao Uglješa i Dragoljub Bajić kao knez Perun. Uz pratnju dobro nastudiranog Crnogorskog simfonijskog orkestra, sastavljenog pretežito od mlađih glazbenika, i isto takvog zborskog i plesnog ansambla, pod dominantnom rukom autoritativnog mladog ruskog dirigenta Alekseja Šatskog, umjetničkog rukovoditelja orkestra, koji je uspio zaći u bit djela, Dejan Maksimović i Vedrana Šimić glasom su i stasom dočarali mlade zaljubljenike koje sudbina emotivno spaja a etički razdvaja. Dobro su se snalazili u obilju ekstremnih dramsko-pjevačkih zahtjeva. Nešto lirskiji ali vrlo dojmljiv i pouzdan bio je beogradski tenor Dejan Maksimović kao Stanko.

    Vladin dom, Cetinje, Crna Gora: Dionisio de Sarno San Giorgio, Balkanska carica, dirigent Aleksej Šatski, redateljica Radmila Vojvodić, foto: Duško MiljanićIzrazito potresna bila je Vedrana Šimić. Mlada zagrebačka sopranistica svježeg i zvonkog dramskog soprana i zavidne muzikalnosti duboko je uronila u lik Danice, suvereno svladala goleme vokalne zahtjeve uloge, slične onima verističkih heroina, i posve se dokazala kao danas prvi hrvatski sopran u tome fahu. Bila je dostojanstvena i ponosna virtualna balkanska carica, a dostojanstvo, ponos i neka uzvišena čistoća, kao i svježina glasova, zanos svih sudjelujućih i visoko profesionalni pristup, karakteristike su cijele predstave.

    Prva realizacija prve crnogorske opere 117 godina od njezina nastanka prvorazredan je događaj u kulturnom životu te zemlje a sudeći po velikoj podršci (i materijalnoj) koju su joj pružila mnoga društvena i državna tijela te pozornosti koju je izazvala, prerasta u događaj od prvorazredne važnosti i nagovješta budući razvoj i buduća zbivanja na tome području.

    © Marija Barbieri, KULISA.eu, 14. srpnja 2008.


    dirigent: Aleksej Šatski
    režija i adaptacija: Radmila Vojvodić
    scenograf: Lorenzo Banci
    kostimografi: Leo Kulaš, Ljubica Čehovin Suna
    koreografkinja: Tamara Vujošević
    koprodukcija Muzičkog centra Crne Gore i Crnogorskog narodnog pozorišta, u saradnji sa Zetskim domom, Narodnim muzejem i Muzičkom akademijom

    Svečana izvedba u povodu 13. srpnja, Dana državnosti Crne Gore

Piše:

Marija
Barbieri

kritike

najavljujemo...