Svesrdno muziciranje

Regionalni ciklus Točka-Tačka-Pika: 'Treći' Rahmanjinov, Beogradska filharmonija, dir. Muhai Tang, solist: Aleksej Volodin, KD Vatroslav Lisinski, 28. svibnja 2012.

• 
  
  Na svakakve smo maštovite marketinške poteze Zagrebačke filharmonije već naučili kao magarac, tovar ili osal na batine. Kao da su s novom, a već starom upravom orkestri upravo osnovani i počeli raditi. U takozvanom regionalnom ciklusu filharmonijskih razmjena nazvanom Točka – Tačka – Pika  – tek toliko da ne bude neke SHS zabune – za kraj sezone se pojavio i naslov 'Treći' Rahmanjinov. Nakon putovanja Zagrebačke filharmonije, na koncertu uoči kraja sezone gostovala je pomlađena i ambiciozna Beogradska filharmonija. U odnosu na program, isto je tako naslov mogao biti i 'Peta' Čajkovski ili Upoznajte Lia Yuana. A možda i najjednostavnije – Beogradska filharmonija u Zagrebu. I – tačka. Pitanje je kada će ciklusi Zagrebačke filharmonije prestati s takozvano efektnim i bombastičnim nazivljem? Odgovor je – ne zna se.
  
  Jer doista – kada se govori o Beogradskoj filharmoniji – riječ je o ambicioznom orkestru mladalačke energije, orkestru koji se razvija pod kompetentnim vodstvom kineskog šefa-dirigenta Muhaija Tanga. Njegova je umjetnička biografija prenatrpana i svatko se može upitati kako se kompetentno može biti na toliko mjesta – od australskog Queenslandskog orkestra do Helsinške filharmonije i od Pariza do Beograda. Karijeru Mahiju Tangu otvorilo je natjecanje Herberta von Karajana i on sa svojom neiscrpnom energijom sve to navodno stiže. Ma u kojem o letova bilo, Muhai Tang je dobro upućen dirigent popularno atraktivne geste i vrlo dobar glazbenik što je relativno nedavno pokazao i sa Zagrebačkom filharmonijom na cjelovečernjem koncertu djela Franza Liszta.
  
  Uprava Beogradske filharmonije predvođena bivšim razbarušenim pijanistom Ivanom Tasovcem, koji i danas svoju važnost naglašava i pomno odgajanim čupercima u istom stilu – svakako ima efekta. Ima efekta i zbog otvorenog računa nacionalnog glazbenog ponosa koji brižno promovira svoj orkestar. A otvoreni račun očito za glazbenike znači krajnju odgovornost. Relativno je očekivan bio standardni izbor programa pa je Peta simfonija Petra Iljiča Čajkovskog u drugom dijelu večeri svakako bila ogledna. Očitovala se u kvaliteti svih orkestralnih skupina, njihovom ravnovjesju, međusobnom skladu i solističkim istupima. Posebno tada valja naglasiti važni solo roga kojega je Tang na kraju propustio posebno izdvojiti među puhačima. Za svesrdno muziciranje Beogradska je filharmonija s pravom nagrađena jednako tako svesrdnim ovacijama.
  
  Maestro Muhai Tang koji inzistira na svakom detalju i iznimnoj, čak i prenaglašenoj ekspresiji kojoj prijeti rastresanje cjeline simfonijskog tkiva, orkestar je doveo do vrlo visokom stupnja glazbovanja. No Tang se kao mali show-off može i udaljiti, napustiti ga u dodatku – djeliću Ohridske legende Stevana Hristića. A orkestar svira i dalje da se samo navede rečenica iz jednoga filma. Iz svoje je kineske domovine Muhai Tang vehementnom i efektnom izvedbom ponio zahuktalu Train Toccatu Liua Yuana na početku koncerta, skladba skladatelja srednje generacije školovanog na Šangajskom konzervatoriju. Koliko se u Train Toccati globliziranom svijetu Yuan poziva na fasinaciju željeznicom, ili koliko je na neki način bliska američkom minimalizmu Stevea Reicha ili filmskoj glazbi, teško je reći nakon samo jedne izvedbe. A k tomu, svoj uspjeh atraktivno bučna skladba može zahvaliti i političkim konotacijama. Naime, nastala je u čast povratka Hong Konga pod kineski suverenitet 1997. godine.
  
  Središte koncertne večeri je zauzeo klavirski koncert u kojem je solist bio Aleksej Volodin, ruski pijanist međunarodne karijere. Nije čudo kada zapanjuje njegova lakoća i raskošnost u zahtjevnom Trećem koncertu za klavir i orkestar u d-molu Sergeja Rahmanjinova. Svoje interpretacijski vrlo standardno, ali i neupitno umijeće nadogradio se s dva dodatka – Nokturnom i Minutnim valcerom Frédérica Chopina. No najbolji je bio dosluh Orekstra i solista u Koncertu Rahmanjinova. On nije bio utemeljen na velikoj pompi nego suptilnosti koja je otkrivala slojevite mogućnosti suradnje orkestra i solista. U tome su solist Aleksej Volodin i Beogradska filharmonija na čelu s Muhaijem Tangom svakako uvjerljivo uspjeli.
  
  © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 30. svibnja 2012.

Piše: