Uspjeh Marka Mimice

Deutsche Oper Berlin: Wolfgang Amadeus Mozart, Figarov pir, dir. Friedemann Leyer, red. Götz Friedrich

  • Deutsche Oper Berlin: Wolfgang Amadeus Mozart, Figarov pir, dir. Friedemann Leyer, red. Götz Friedrich, foto: Bettina Stöß, arhivska fotografija

    Kada se, čak i u gradu kao što je Berlin, nalaze tri operne kuće, koordinacija umjetničkih rezultata i poslovnih uspjeha vrlo je delikatna stvar. Deutsche Oper u tom se pogledu posljednjih desetljeća našla u najnezavidnoj situaciji usljed višekratnih izbora za intendanta i glazbenog ravnatelja (dvije čelne funkcije u njemačkim glazbenim kazalištima) koji se nisu uvijek pokazali najsretnijima. Ravnateljstvo dirigenta Donalda Runniclea tek je na početku i tek će vrijeme pokazati može li on Deutsche Oper održati na putu prema konsolidaciji. U međuvremenu se nerijetko ide na sigurno s predstavama poput Figarova pira u režiji dugovječnog intendanta, sada već pokojnoga Götza Friedricha iz 1978. godine.

    Deutsche Oper Berlin: Wolfgang Amadeus Mozart, Figarov pir, dir. Friedemann Leyer, red. Götz Friedrich, foto: Bettina Stöß, arhivska fotografijaFriedrichovu režiju, premda je za današnje pojmove staromodna, zub vremena nije načeo u tolikoj mjeri budući da je savjesno obnovljena. Solisti uloge imaju glumački razrađene do najsitnije geste, scenografija i kostimi ne djeluju dotrajalo, nego na trenutke čak i vizualno atraktivno, s iznimkom nezgrapne vrtne scenografije četvrtoga čina kojoj nije pomogao ni kaotičan scenski pokret koji je trebao dočarati kulminaciju erotskih peripetija opere. Predstava je to koja u kazališnome smislu ne nudi izazove, i to je u redu ako je se popuni snažnim glumačko-pjevačkim nastupima brojnoga ansambla solista. U slučaju Figarova pira to je, međutim, dvosjekli mač: premda se djelo ubraja među često izvodene jer se na razini korektnih pojedinačnih doprinosa timskim radom (naglasak i jest na ansamblima umjesto na arijama) može polučiti uspjeh, neprilike nastaju kada se želi nadići razinu korektnosti.

    Zasluge za maksimalno izbalansiranu koordinaciju izvođača idu dirigenta Friedamanna Layera. Gotovo nijedna kriva nota u orkestru, maksimalna usklađenost pojedinih sekcija instrumenata, ali i vokalnih solista, sklonost bržim, ali ne i prebrzim tempima (s iznimkom već spomenutog četvrtog čina), sve je to pomoglo protočnosti predstave, a da pritom dirigenta ne možemo optužiti za površni let kroz partituru. Da nam niti Leyer nije pružio navlastito viđenje djela, to za ovakvu predstavu također nije nužno problem. Takvo stanje stvari, međutim, polaže teret odgovornosti na soliste, koji u solidnim okvirima koje im daju Leyer i Friedrich moraju moći nositi predstavu. Vrijedi to i za tumača glavne uloge, hrvatskoga bas-baritona Marka Mimicu, ali i za ostatak ansambla, pa krenimo najprije od njih.

    Deutsche Oper Berlin: Wolfgang Amadeus Mozart, Figarov pir, dir. Friedemann Leyer, red. Götz Friedrich, foto: Bettina Stöß, arhivska fotografijaU glumačkim zahtjevima Friedrichove režije svi su se pjevači odreda dobro snašli, pri čemu je jedino Liane Keegan kao Marcellina u svojoj ariji u četvrtom činu prekoračila osjetljivu granicu pretjeranoga karikiranja radi pridobivanja simpatije publike. U pjevačko-glazbenome smislu više je kvalitativnih oscilacija: najslabijom karikom podjele pokazao se Stephen Bronk (Bartolo) lelujavim, nestabilnim basom koji je doduše bio primjeren grotesknoj glumačkoj interpretaciji lika, ali je ipak ispod glazbenih standarda Deutsche Oper. Keegan je ponešto odudarala od svojih mlađih kolegica voluminoznošću svog nešto prodornijega soprana, što je u ansamblima kvarilo zvučni balans. Mandy Friedrich se kao Grofica pokazala vještijom glazbenom partnericom u ansamblima, no u arijama joj je nedostajalo stilskoga osjećaja za Mozarta, što je postajalo većim problemom kada ju je vibrato vodio u intonacijski nečiste vode. Usporedimo li je s Martinom Welschenbach (Susanna), naći ćemo se u nedoumici kojoj dati prednost, budući da Welschenbach nije nikada prešla okvire korektnosti, kako u tehničkom tako ni u interpretacijskome pogledu (njezin lirski sopran je i primjereniji ulozi), zapavši pritom u stupicu bezličnosti. Ipak, iskupila se izvrsnom interpretacijom arije iz četvrtoga čina. Najljepši glas među solisticama ima mezzosopranistica Jana Kurucová, koja je ponudila glazbeno vrsne interpretacije obiju arija Cherubina, no dojam je pogoršala lošom dikcijom.

    Uz korektnoga tenora Burkharda Ulricha (Basilio) i ponešto blijedoga Simona Paulyja kao Grofa, Marko Mimica se bez teškoća nametnuo svojom kreacijom Figara. Mladoga pjevača karakterizira jednaka lakoća i samouvjerenost, bilo da nastupa na pozornici KD Vatroslav Lisinski kao Papageno ili u Berlinu kao Figaro. Dvije uloge, premda poprilično različite, u obje su izvedbe tražile jednak tip glazbene i glumačke ekstrovertiranosti kakva Mimici ne manjka. On se na pozornici ne štedi, što osvaja i nešto rezerviraniju njemačku publiku. Intonacijsko-ritmički precizan, u ansamblima pouzdan i muzikalan, silovitoga je i prodornoga glasa. Međutim, kod Figara možda još više nego kod Papagena Mimici nedostaje sofisticiranosti kakvu ne zahtijeva samo Mozart, nego i druge uloge u njegovom fahu. Umjesto impulzivnosti, tražit će od njega u daljoj karijeri i refleksija, distanca, povlačenje u sebe. Uza svu blistavost kod Mimice povremeno zabrinjava jednoobraznost: ulogu je naime otpjevao gotovo isključivo u forte i mezzoforte dinamici. Pauly je kao Grof doduše bio pretih, ali barem stilski dosljedan, dok je Mimičina interpretacija povremeno djelovala grubo i neuglađeno.
    Marko Mimica, foto: www.deutscheoperberlin.de
    I konačno, ove kritičke zamjerke ne umanjuju veliki uspjeh u karijeri Marka Mimice. Dobiti glavnu ulogu u Deutsche Oper u Berlinu nešto je o čemu većina hrvatskih pjevača njegove generacije može samo sanjati. Kao dobitnik stipendije Franz-Josef Weisweiler Kruga pokrovitelja Deutsche Oper u Berlinu on će se zasigurno razvijati u dobrome smjeru, a u tome će mu od velike pomoći biti daljnja suradnja s kvalitetnim vokalnim pedagozima. Korektnoj i prosječnoj podjeli uloga ove predstave zasigurno je dobrodošla doza njegovoga mladenačkog temperamenta, a za njega samog dragocjeno je iskustvo timskoga rada koje se na ovoj berlinskoj pozornici može usvojiti.

    © Ivan Ćurković, KLASIKA.hr, 8. lipnja 2012.

Piše:

Ivan
Ćurković

kritike

najavljujemo...