Dva Parsifala – Zagreb i Kaiserslautern

Pfalztheater Kaiserslatuern: Richard Wagner, Parsifal, dir. Uwe Sandner, red. J. Reitmeier

  • Pfalztheater Kaiserslatuern: Richard Wagner, Parsifal, dir. Uwe Sandner, red. J. Reitmeier

    Kada kazalište provincijskog gradića od stotinjak tisuća stanovnika (najpoznatijeg ljubiteljima nogometa po prvoligaškome klubu) na scenu postavi Wagnerova Parsifala, nadaju se pitanja o razlikama u funkcioniranju kulturnoga života dvije sredine, ali i usporedba s prošlogodišnjom premijerom zagrebačkog HNK-a. Dakako, jednostranost ne bi imala nikakvoga smisla te treba odmah reći da se usporedba neće pretvoriti u žalopojku o razvijenijim prilikama u zapadnoj Europi. Produktivnijim se čini postaviti pitanje kakvi se rezultati u danim prilikama s danim mogućnostima mogu postići?

    Pfalztheater Kaiserslatuern: Richard Wagner, Parsifal, dir. Uwe Sandner, red. J. ReitmeierKazalište u Kaiserslauternu neugledno je arhitektonsko zdanje, koje međutim ima gledalište s ugodnim stolcima i dobrim pogledom na pozornicu iz najrazličitijih kutova, te kvalitetnu akustiku u kojoj svirka orkestra te glasovi pojedinih solista, pogotovo voluminozni, a ugodni bas Guida Jentjensa (Gurnemanz) odzvanjaju u punini. Kompetentno dirigentsko vodstvo Uwea Sandnera očito ima jasno zacrtane interpretacijske smjernice, no nećemo moći izbjeći prve nepovoljne dojmove. Odabir polaganijeg tempa u glasovitome preludiju orkestar svojim interpretacijskim sposobnostima jednostavno nije uspio opravdati. Suzdržan gudački doprinos metalnih, hladnih boja i nedovoljno noseća drvena puhačka sekcija nisu uspjeli ocrtati široke lukove te netipične uvertire: tu se Nikša Bareza s orkestrom HNK daleko više iskazao. Ti su nedostaci nastupom vokalnoga dijela ansambla potisnuti u drugi plan i naredna četiri i pol sata protekla su kao i u Zagrebu bez diskontinuiteta na glazbenome planu.

    Pfalztheater Kaiserslatuern: Richard Wagner, Parsifal, dir. Uwe Sandner, red. J. ReitmeierStalni ansambl Pfalztheatera broji tek osam solista, među kojima je u predstavi sudjelovao tek Steffen Schantz u naslovnoj ulozi, ostvarivši suverenu i pouzdanu kreaciju koja se nije isticala posebnom individualnošću. Pjevači iz faha Heldentenora jednostavno ne niču u Hrvatskoj te Kaiserslautern može biti zadovoljan što ima takvoga solista u angažmanu. Dubravka Šeparović-Mušović pjevačica je neizmjerno jače izražena individualiteta, no problem njezine u glazbenome smislu majstorske kreacije Kundry bio je prije svega u nedovoljnom stupnju integracije te uloge u cjelinu predstave, pogotovo na režijskome planu, te je stoga ona mjestimice unatoč svom trudu solistice ostala na razini ekscentričnosti. Barbara Schneider-Hofstetter, koju je zagrebačka publika imala prilike upoznati u drugoj postavi Tristana i Izolde za intendanture Mladena Tarbuka, pomalo je ocvala vagnerijanska pjevačica koja mjestimično gubi kontrolu nad intonacijom i često zapada u tehničke manirizme. Njezini krici i uzdasi u prvome činu djelovali su, međutim, manje groteskno nego analogna mjesta u zagrebačkoj predstavi, no s enormnim zahtjevima drugoga čina mogla je udovoljiti tek na zanatskoj razini. Ženski dio ansambla iz Kaiserslauterna općenito se nije iskazao: ženski je zbor u prvome činu (neadekvatno smješten iza, a ne iznad pozornice) intonacijski je zaostajao za muškim, što je bilo još bolnije u slučaju Djevojaka cvjetova kada se nečistoći pridružila i karakterna groteska s vokalnom artikulacijom na granici vrištanja.
    Pfalztheater Kaiserslatuern: Richard Wagner, Parsifal, dir. Uwe Sandner, red. J. Reitmeier
    Od ostatka kvalitetnijega muškog ansambla, među kojim najveće hvale idu spomenutog Jentjensa (djelomice i zbog razmjerno mlade dobi za jednu od najduljih i najzahtjevnijih basovskih uloga općenito), pjevačkim stilom odudarao je Peteris Eglitis u ulozi Amfortasa. Silovitom, u mnogočemu radikalnom interpretacijom koja se nije libila oštrih kontrasta i efekata na granici grubosti, Eglitis je bio sušta suprotnost svom sunarodnjaku Silinsu od čijega se nastupa na pozornici zagrebačkog HNK u pamćenje urezao jedino bolnički krevet. Povremeni pjevački manirizmi te korpulentna pojava, koja bi u nekoj drugoj predstavi djelovala kao apsurd s obzirom na fizičko stanje u kojemu se Amfortas nalazi, nisu naudili dojmu, što možemo zahvaliti i režiji intendanta Johannesa Reitmeiera. Ne radi se opernome redatelju prvoga ranga: predstava nije bila lišena nespretnosti na granici groteske kakve često gledamo i kada se na pozornici zagrebačkog HNK-a radi operno redateljsko kazalište. Videoprojekcija u kojoj Parsifal poput junaka u televizijskome akcijskome filmu trčkara podrumom kazališta umjesto dočaravanja borbe s Klingsorovim vitezovima izazivala je podsmijeh, jednako kao i preobrazba lošim plavim perikama ukrašenih Djevojaka cvjetova iz tajnica u zavodnice.
    Manfred Hemm, Dubravka Šeparović Mušović, Egils Silins i muški zbor; Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Richard Wagner, Parsifal, dir. Nikša Bareza, red. Kurt Josef Schildknecht, foto: © Novković
    Glavni referentni okvir predstave, u kojemu je zajednica Vitezova Grala prikazana kao relikt Katoličke crkve u apokaliptično vrijeme (u prvome i trećem činu dominantni je scenografski element ruševina kupole Crkve sv. Petra u Rimu, a kostimografija i rekviziti obilato se koriste katoličkim toposima) sadrži opasnost simplifikacije koja je kod alegorijskih čitanja uvijek prisutna, ali je začudo izrazito dobro funkcionirao, u čemu zacijelo ima svoj udio to da je oslonac našla u režijski dorađenim glumačkim prinosima. Zato je bilo uvjerljivo da je u svijetu predstave Gurnemanz jedan od najistaknutijih kardinala u Rimskoj kuriji, a Amfortas papa na zalasku: njegova agresivnost prema podređenima, ali i nepatvorena patnja s kojom pripovijeda o – dakako metaforičkoj – rani mogla su nagnati gledatelja na razmišljanja o zatvorenosti i licemjerju religijskih zajednica, bez da pritom upiru prstom. Reitmeirove režija uspjela je i (pozitivno) iznenaditi, ostavivši otvorenim pitanje tko će nakon Parsifalova spasenja stati na čelo zajednice Grala, usmjeravajući pozornost na Kundry, kojoj pri zadnjim taktovima partiture Vitezovi navlače kardinalsku halju. Provokativno rješenje koje se protivi Wagnerovim didaskalijama, no koliko li je u interpretacijskom smislu sadržajnije od grotesknih kostima Majke Tereze i Kleopatre iz zagrebačke predstave!
    Dubravka Šeparović Mušović, John Charles Pierce; Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Richard Wagner, Parsifal, dir. Nikša Bareza, red. Kurt Josef Schildknecht, foto: © Novković
    Dolazimo konačno i do temeljnih razlika između predstava u Zagrebu i Kaiserslauternu, koje se mogu, ali i ne moraju proširiti na funkcioniranje operne kulture u dvjema sredinama u cjelini. Zagreb pokazuje da nije provincijalan time da se zna istaknuti individualnim glazbenim postignućima visokoga dometa, u odnosu na veću ujednačenost i ravnomjernost u Kaiserslatuernu. Zagrebačkom Parsifalu (kao i nekim drugim opernim premijerama u posljednje vrijeme) nedostajala je cjelovitost, zaokruženosti na kazališnom planu, pogotovo u domeni režije gdje na domaćem tlu ne postoji kontinuitet sa promjenama koje su se na tom planu odavno dogodile drugdje, pa se često potkradaju nesporazumi u angažmanu gostujućih redatelja.

    © Ivan Ćurković, KLASIKA.hr, 7. svibnja 2012.

Piše:

Ivan
Ćurković

kritike

najavljujemo...