Jesu li četiri probe dovoljne?

Korizmeni koncert Zbora i Orkestra HNK-a Split, Gioachino Rossini, Stabat mater, dir. Ivo lipanović, solisti: Vlaentina Fijačko, sopran, Terezija Kusanović, mezzosopran, Branko Robinšak, tenor, Ivica Čikeš, bas, Hrvatsko narodno kazalište Split, 4. travnja 2012.

• 
  
  Slavna Rossinijeva kantata Stabat Mater izvedena je u sklopu Velikog tjedna u Hrvatskome narodnom kazalištu 4. travnja 2012., upravo u vrijeme sabranosti i promišljanja kršćana o svetosti trenutka i vremenu koje je pred nama. Ne slučajno Opera HNK-a, solisti, zbor i orkestar predvođeni Ivom Lipanovićem posegnuli su za velebnim sakralnim djelom talijanskog skladatelja koji je zapamćen ne samo od najvećih ličnosti svojega doba nego i od publike širom Europe kao najutjecajniji operni skladatelj. I kada se pomislilo da će maska jednog bon viveura pariških salona do kraja života skrivati unutrašnje patnje, Rossini se (zamoljen) poslije duge stanke trijumfalno 1841. javlja s kantatom koja u deset stavaka tako duboko i gotovo opipljivo progovara o plaču majke pod križem. Naoko jednostavna partitura natopljena je strašću, snagom i tenzijom, elementi sakralne opere drhću u dramskim ekstazama, poetska metafora nalazi svoju životnu podlogu u stvarnosti koja nije konvencionalna nego je živi duh koji se naginje nad svijetom u sumraku. Nije lako krenuti u taj svijet naoružan tek doslovnošću i točnom rekonstrukcijom, ne podcjenjujući i taj zadatak, nego potražiti onaj teži put koji nije zarobljen opernom prirodom i doživljajem duhovnih sadržaja južnjačkim načinom, arijama toplim i pjevnim ali ne i dubokim. Prošlo je čak deset godina do Rossinijeve finalizacije djela s iznenađujućim sakralnim duhom koji se pretvara u dramu, snagu, pjesmu, plač, himnu Bogorodici. Upravo tako onaj operni efekt postaje i dobitak koji esencijalnu religioznost povezuje s univerzalnim i obogaćuje monotonost samo jednog izvora.
  
  Dirigent Ivo Lipanović splitskoj je izvedbi pristupio dobro pripremljen, ali valjda i svjestan da s četiri probe i sastav orkestra koji nema stalnog ravnatelja, uz zbor koji je otvorio dosta pitanja i soliste koji su bili promjenjive sreće, može uraditi upravo ono što se pokazalo na samoj izvedbi. To konkretnije znači da su odabrana tempa bila više-manje dobra, da je suradnja s orkestrom protekla uredno, ali bez dubljih posega i tehnički sasvim preciznog muziciranja (primjerice, pouzdani gudači, preglasni metalni puhači), da je sa Zborom trebalo više raditi (ne samo za ovaj izuzetno složeni zadatak), da je unutrašnja sakralna i magična fuzija čitave skale osjećaja uzmicala pred elementima drame, koja je ponekad gušila mekoću i blagost piana koje smo malo osjetili. Ipak, Lipanović je kao dirigent ekspresije i operne prevage u kantati podcrtao snagu i dramsku komunikaciju približivši se onima koji Rossinijevu glazbu životno apliciraju u kazalište katoličkog rituala.
  
  Solisti u kantati Stabat Mater pojedinačno, a ni zajedno, nisu ostvarili poseban ili izdvojen biljeg. Istina, bilo je zanimljivih detalja, poput sopranistice Valentine Fijačko u Inflammatusu ili basso cantane Ivice Čikeša u Pro peccatis, ali da nedostaje više stilske fraze i profinjene muzikalnosti, dinamičnog i psihološkog nijansiranja bez forsiranja, sasvim je razvidno. Branko Robinšak u zahtjevnoj tenorskoj dionici (Cujus animam) pružio je koliko je mogao, a zaokružena i topla mezzosopranska dionica bez oštrih bridova i s punim tonovima (posebno Kavatina) još čeka na dotjerivanje Tereziju Kusanović. Ako je uvodni Cujus animam bio obećavajući tour de force Zbora, brzo se pokazalo da teška i gusta partitura zahtijeva mnogo duži i vrlo precizniji rad, posebno po dionicama, ne samo snažnog nego i mekog glasa, jedinstvenog nastupa. Istine radi, bilo je lijepih momenata, a cappela sekcija i dramskih uzleta, ali lošija mjesta utječu na opću sliku ovog izvorno sakralnog djela (zborovođa Domeniko Briški).
  
  Kada Rossini, taj istinski genij lucidne imaginacije i bizarne autentičnosti, diše, govori ili pjeva, sve je u ravnoteži, on zna što je smijeh i misaona drama a kada se javi kao osamljeni tragač za uzvišenim, za duhovnim, kada pjeva Bogu, onda to postaje molitva cijelog svijeta za smirajem i buđenjem nekih novih nada.
  
  © Tonći Šitin, KLASIKA.hr, 6. travnja 2012.

Piše: