Osvajački pohodi Aleksandra Velikog

Händel-Festspiele Karlsruhe: Georg Friedrich Händel, Alessandro, dir. Michael Form, red. Alexander Fahima

• 
  
  Karlsruhe, glavni grad regije Baden, sa svojim aristokratskim urbanizmom i arhitekturom svjedoči o kulturnim interesima generacija markgrofova. Možda je neobičan neizravni plod te tradicije i osnivanje Svečanih igara posvećenih Georgu Friedrichu Händelu 1978. , tako da ove godine Festival slavi jubilarno, 35. izdanje. Unatoč bojazni da će ove godine Festival zbog financija biti sveden na minimum bez kojeg je nezamisliv (postavljanje Händelove opere na scenu Badisches Staatstheater Karlsruhe), organizatori su publiku ipak obradovali širim programom, koji uključuje brojne koncerte s matičnim festivalskim instrumentalnim ansamblom Deutsche Händel-Solisten, najatraktivniji zacijelo onaj pod ravnanjem Reinharda Goebela, suvremenu dječju operu Dino i arka, koja uči djecu jeziku opere 18. stoljeća u neobičnom libretističkom spoju priče o Noinoj arci i izumiranju dinosaurusa, te gala-koncert četiri kontratenora, na kojemu je sudjelovao i Max Emanuel Cenčić. Potpisnik ovih redaka mogao je prisustvovati samo glavnom, ali ništa manje atraktivnom festivalskom događanju, premijeri opere Alessandro, 17. veljače.
  
  Libreto o Aleksandru Velikom, koji tematizira njegove uspješne vojne pohode i oholost kojom se uspoređuje s Jupiterom, no još više od toga ljubavni trokut s dvjema princezama, skitijskom Lisaurom i perzijskom Roksanom, Händelu je poslužio za odmjeravanje snaga u njegovoj opernoj kompaniji Royal Academy of Music nakon što je u nju pristigla druga primadona, slavna sopranistica Faustina Bordoni. Netrpeljivi rivalski odnosi s dotadašnjom londonskom zvijezdom Francescom Cuzzoni kasnije su navodno doveli do fizičkog sukoba na sceni, no u Alessandru Händel je uspješno izbalansirao uloge dviju princeza u kvantitativnom (broj arija) i u kvalitativnom smislu (njihov ekspresivni naboj). Ni primo uomo, glasoviti kastrat Senesino, nije potisnut u drugi plan, jer mu je Händel osigurao podjednak udio u virtuoznim i/ili izražajnim arijama. Partitura pokazuje velik stupanj formalne raznolikosti jer pravocrtni slijed recitativa i da capo arija prekidaju orkestralne sinfonie koje prate bojne rukavce radnje te brojna ariosa. Izvođači su svim izazovima odgovorili uspješno.
  
  Akustika kazališta u Karlsruheu nije najpogodnija za operu iz 18. stoljeća, no u izvedbi orkestra se, unatoč povijesno osviještenom manjem sastavu, to uopće nije osjetilo. Štoviše, dirigent Michael Form uspio se prikloniti interpretacijskom trendu silovitog i naelektriziranog sviranja, a da pritom istakne fine dinamičke i instrumentacijske kontraste. S iznimkom nastupnih arija, i solisti su glasovno znali premostiti prostor, što vrijedi i za tumača glavne uloge, Lawrencea Zazzoa, unatoč tome što su u zvukovnom volumenu kontratenori često ponešto tanki. Svestrani Zazzo bavi se i muzikologijom, a odlikuje se tehničkom agilnošću i muzikalnošću interpretacije, čiji je bitan čimbenik virtuozno, ali i svrsishodno ukrašavanje arija. Martin Oro sličnoga je glasa i interpretacijskoga senzibiliteta, a u kostimima Claudie Doderer i fizički nalikuje Zazzu. Ulogu u Lisauru zaljubljena, ali Aleksandru odana indijskoga kralja Taksila tumačio je, međutim, s nešto manje prodornosti nego njegov američki kolega. Uza sve vrsnosti kontratenora, izvedbom su ipak dominirale dostojne nasljednice Cuzzoni i Bordoni, Yetzabel Arias Fernandez (Roksana) te Raffaela Milanesi (Lisaura). Po uzoru na praizvedbu, i za ovu su predstavu odabrane pjevačice gotovo oprečnih boja glasa. Svjetliji, lirskiji sopran Fernandez i tamniji, metalni vokal Milanesijeve pokazali su se punim glazbenim pogotkom, ali i u dosluhu s režijom Alexandra Fahime, koja je likove i kostimografski i karakterno kontrastirala.
  
  Premda je scenografija, čija je autorica također Doderer, djelovala ponešto neiskorišteno u prvome činu, režija je pokazala svoje najveće vrline u komičnom tretmanu triju sporednih uloga makedonskih knezova (pjevački korektne interpretacije članova ansambla iz Karlsruhea) te u interpretaciji cijeloga drugoga čina kroz vizuru sna. Prethodni potez, premda za njega nema povoda u libretu, dobrodošli je kontrast ljubavnim dilemama protagonista te je Rebecci Raffell u ulozi ulizice Cleonea omogućilo da prezentira svoj komičarski dar. Nadahnuće za čitanje drugoga čina redatelj je pronašao u predivnom početnom ariosu Roksane Aure, fronti, ombre gradite, u kojemu ona tone u san, što je omogućilo da se cijeli čin shvati kao snoliko istraživanje emocionalne bure kroz koju protagonisti prolaze, čemu je obol dalo i četvero plesača u crnim kostimima, asocirajući na grčkoga boga sna Hipnosa. Treći čin išao je pomalo tendenciozno u smjeru političkoga čitanja po kojemu Aleksandar ostaje krvavih ruku, no u konačnici se Alessandro može smatrati vrlo uspješnom predstavom i to je standard koji od Svečanih igara u Karlsruheu zasigurno i dalje trebamo očekivati.
  
  © Ivan Ćurković, KLASIKA.hr, 28. veljače 2012.

Piše: