Tužna misao koja se pleše

Ciklus Lisinski subotom: Ástor Piazzolla, María de Buenos Aires, solisti: Sandra Rumolino, José Luis Baretto, Jorge Rodriguez, Zagrebački solisti, Komorni zbor Ivan Filipović, dir. Miran Vaupotić, red. Mario Kovač

• U subotu, 22. listopada 2011. (a i u ponedjeljak, 24. listopada), u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski dogodio se nesvakidašnji glazbeni doživljaj: opera (točnije, operita) María de Buenos Aires Ástora Piazzolle. Omiljeni skladatelj mnogih (premda su glazbenici i po tom pitanju podijeljeni), Piazzolla je svojom operitom nastavio ono što je počeo u instrumentalnim skladbama: napisao je djelo koje je potpuno predano tangu kao životnoj energiji, kao životnoj misli i, uopće, kao načinu života.
  
  Tango je, stoga, ono nešto što poput vjetra, sunca, kiše i daha ispunjava Piazzollinu operitu koja je, opet, mišljena prilično apstraktno. Priča o Mariji-bludnici koja umire nasilnom smrću ali se ponovno rađa u svom vlastitom djetetu prilično je, kako programska knjižica kaže, nadrealna. Međutim, izvođači su tu nadrealnu priču ispripovijedali u nekoliko usko povezanih tableauxa, gdje je likovni izraz projiciran na platnu govorio o sadržaju i operi mnogo više od prijevoda španjolskog jezika (koji se također projicirao za publiku). Krenuvši od oštre ritmičnosti govora, čiju je posebnost gestama, pokretima tijela te upečatljivom pojavom publici prenosio Piazzollin alter-ego, plesač i koreograf Jorge Rodriguez, operita se pokazala mjestom za povezivanje različitih umjetnosti (plesnih, pjevanih, govorenih, likovnih, sviranih…), ali na nov način koji graniči s eksperimentom.
  
  Uz Rodrigueza, čija je uloga Vilenjaka i naratora zatravila gledatelje, zanosno je stala pjevačica, glumica i plesačica Sandra Rumolino, u ulozi Marije, odnosno Marijine sjene. Nevjerojatno savitljivim glasom – ponekad grubim, ponekad nježnim – ali i svojim krhkim tijelom koje se nudilo kao tijelo koje se iskorištava, ali i tijelo koje se oplakuje, i ona je nosila priču, premda nije bila njezin prvi i jedini sudionik, kako bi se moglo iščitati iz naslova operite.
  
  Treći nositelj bio je José Luis Baretto, urugvajski pjevač, koji je odlično nadopunjavao mračnu Rodriguezovu pojavu. Odlučan u svojoj namjeri, crnih misli i nepokolebljiva glasa, Baretto je glumio/pjevao uloge Glasa lutajućeg pjevača, Gradskog vrapca Snenog, Šefa lopova, Prvog psihoanalitičara i Glasa one nedjelje. Već nazivi uloga govore o neobičnosti lika, odnosno likova koji su se interpretirali, ali nadrealni kontekst nije smetao uživljavanju u priču o moralno prljavim ulicama Buenos Airesa, grada koji se istodobno mrzi i voli.
  
  Napetost tanga povlačila je likove s jedne na drugu stranu pozornice tvoreći glazbeno bogati trokut Rumolino-Rodriguez-Baretto, čije su stranice bile u neprestanoj tenziji. A tenziju je dodatno povećavala prisutnost članova zbora Ivan Filipović; koji su također, u nizu različitih uloga, pripovijedali priču, pjevali glazbu i plesali ples. Sve je to osmislio redatelj Mario Kovač, čiji likovi, ali i kostimi (kostimografkinja je bila Barbara Bourek) i scena (scenografkinja je bila Mirta Vekić) nisu odmakli mnogo dalje od uvodnog bordela, ali su ipak tražili razmišljanje, propitivanje i, prije svega, pjesmu i ples.
  
  Smješten na desnoj strani pozornice, orkestar je bio sastavljen od probranih glazbenika (uz bandeonista Aleksandra Nikolića, koji je djelomice i sudjelovao u dramskoj radnji, bili su tu ugledni Zagrebački solisti, koje su nadopunili flautistica Lidija Ljubičić, pijanist David Gazarov, gitarist Frano Verbanac te udaraljkaši Filip Merčep i Špela Mastnak), a djelovao je pod čvrstom rukom Mirana Vaupotića. On je, vodeći sve glazbene komponente djela, težio stvaranju jasne kohezivne cjeline koja je nepokolebivo stajala sigurna u sve što želi izraziti – od glazbe, preko cirkuskih točaka (u izvedbi su sudjelovali i članovi udruge Cirkorama), do govora i tanga.  Uostalom, tango je tužna misao koja se pleše, a tako su ga shvatili svi sudionici ovog glazbeno-scenskog ostvarenja. Svaki pojedinac djelovao je kao solist unutar ali i izvan okvira vlastite izvrsnosti, dok su svi zajedno djelovali kao dobro uigran tim koji točno zna kamo želi odvesti svoju začaranu publiku.
  
  © Irena Paulus, KLASIKA.hr, 25. listopada 2011.

Piše: