Melem za slušatelje

Ciklus Lisinski subotom: Bečki simfoničari, dir. Hans Graf, KD Vatroslav Lisinski, 19. listopada 2011.

• 
  
  Još jedno atraktivno gostovanje zaokupilo je glazbeni Zagreb. Bečki simfoničari (Wiener Symphonikern), drugi orkestar glazbeničkog grada koji njeguje klasičnu tradiciju, stigao je u ciklus Lisinski subotom. Ovaj put iznimno u srijedu zbog drugih obveza uglednog orkestra, koji je dan ranije svirao u Cankarevu domu u Ljubljani. Pod vodstvom dirigenta Hansa Grafa Bečani su predstavili djela Gottfrieda von Einema i – očekivano – Wolfganga Amadeusa Mozarta te Johannesa Brahmsa, i to u vrlo standardnom koncertnom rasporedu uz iznimku Von Einemova ranog Capriccia op. 2, a očekivano je slijedilo djelo Prve bečke škole: Mozartova Linzer simfonija u C-duru, Köchelove oznake 425 i često izvođena Brahmsova Druga simfonija u D-duru. Sve skupa izvedeno je u velikom stilu orkestara najviše europske sviračke razine.
  
  Dirigent Hans Graf rođeni je Austrijanac koji je karijeru svjetskih razmjera počeo graditi još godine 1979. nakon pobjede na Natjecanju Karl Böhm. Međunarodna koncertna i operna karijera u rodnoj Austriji te Njemačkoj, Švicarskoj, Francuskoj i Nizozemskoj odvela ga je i u Sjedinjene Države od Bostona do New Yorka, a posljednjih je deset godina i glazbeni ravnatelj Simfonijskog orkestra u Houstonu. Utemeljenost svoje kontinuirane i cijenjene prisutnosti na svjetskim podijima pokazao je i za zagrebačkog nastupa s Bečkim simfonijskim orkestrom.
  
  Vidljivo je to bilo već na početku koncertne večeri u zaigranom Capricciu Gottfrieda von Einema, praizvedenom u Berlinu usred Drugoga svjetskog rata. U nedugoj skladbi maštovitih zamisli i velikih zahtjeva koje postavlja pred svirače Von Einem u skladbu sa svojim čvrstim uvjerenjima i eklektičnom provedbom ne prelazi granice proširenog tonaliteta ponajviše šarmantno straussovskog tipa. Fino izbrušena svirka i meki zvuk Bečkih simfoničara najviše je došao do izražaja u izvedbi Mozartove Simfonije u C-duru, Linzer, gdje je Grafova interpretacija bez imalo natruha majstorova prisutnog opernog iskustva slijedila sve obrasce dobro ugođene izvedbe čistoga klasičnoga stila. Veliki zamah i složeno tkivo Brahmsove Druge simfonije pod Grafovim se uvijek staloženim i odmjerenim vodstvom, koje se kloni velike geste i pretjerane dramatike, iskazao tek u briljantno izvedenom kolopletu finala Simfonije. Izvrstan orkestar poštovao je zahtjeve dirigenta do u tančine, a Graf se, ne pretjerujući ni u čemu, vrlo vjerno držao oznaka tempa stavaka – Allegro non troppo, no u Adagiu je pomalo zanemario upravo oznaku non troppo, a naglasak premjestio na Adagio dugih linija. Slijedio je lomljivi, čipkasti Allegro grazioso i finale Allegro con spirito. Možda je u toj odličnoj svirci ujednačenih orkestralnih skupina i odličnih solista, strpljivog i ravnomjernog stvaranja i popuštanja napetosti, nesklonosti danas tako prisutnom dirigentskom egzibicionizmu i uslijed nepopustljive odanosti korektnosti izostalo ponešto od unutarnjega intenziteta, no savršena je koordiniranost Bečkih simfoničara pravi melem za slušatelje.
  
  © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 21. listopada 2011.

Piše: