Zbog nepovoljnih je financijskih okolnosti i ovogodišnji Zagrebkom kao i niz drugih projekata opseg svog programa prilagodio mogućnostima, i Festival je obuhvatio tri koncertne večeri. Kvaliteta je bila na očekivanoj razini kao i posjet publike, premda je bilo moguće naći slobodno mjesto. Može se reći da više nema nikakve dvojbe da su s jedne strane jesenski Zagrebački međunarodni festival komorne glazbe a s druge strane proljetni Festival sv. Marka Zagreb načinili relevantnim glazbenim središtem kada je riječ o komornoj glazbi. Kao dva istaknuta vrha unutar ostalih programa istog područja koji se odvijaju tijekom sezone. Nastavljajući koncept tematskih programa Zagrebkom je izbor iz opusa Beethovena, Schuberta, Schumanna, Šostakoviča, Jánačeka, Brahmsa, Bartóka i Dvořáka, uz jednu zanimljivu obradu Straussova Tilla Eulenspiegela za violinu, kontrabas, klarinet, rog i fagot, uklopio u tri večeri: Priče iz Bečke šume, Bajke i pjesme te Slavenska noć.
U izvedbi obrade Straussova djela (u obradi Franza Hasenöhrla) ove smo godine prvi puta čuli Chena Halevija, izvanrednog klarinetista koji je potom oduševio izvedbom Bartókove skladbe Kontrasti, za violinu, klavir i klarinet pokazavši raspon i virtuozne kvalitete svog umijeća. Razumljivost u Halevijevu razlaganju opsežne, ingeniozno romantičke misli u Brahmsovu Kvintetu za klarinet i gudački kvartet, op. 115 bila je pokretač nosive ekspresije i tonskog intenziteta u toj izvedbi, a visokom sabranošću rijetko dubokog osjećaja za komorni slog te za snagu Schubertova dramatskog izričaja dojmio se u izvedbi Schubertova remek-djela, Okteta za klarinet, rog, fagot, gudački kvartet i kontrabas, D 803. Ta je izvedba istaknula i izvrsnu kontrabasisticu Alexandru Scott, koja je uz njega te uz violista Guya Ben-Zionyja, doista sjajnog muzičara koji je jedan od, tako da kažemo, temeljnih stupova kvalitete Festivala od početka, taj izrazito zahtjevan opus ali i jednu od najljepših partitura 19. stoljeća, oživjela unutarnjim intenzitetom i napetošću.
Usredištenost gotovo savršenog Schubertova osjećaja za formu, supstantnost njegova odnosa prema harmonijskom slogu i nemir motivičke, fragmentarne misli u izvedbi puni su izražaj, međutim, zadobili tek postupno. Svakako je riječ i o gradaciji, kako razvojnog luka djela tako i interpretacije, no sigurno je da bi umjetnici iskustvenim impaktom druge ili treće izvedbe ostvarili interpretaciju pune sabranosti i domišljenosti. Treba reći da izvedbe na Zagrebkomu načelno odlikuje naglašena enervantnost, možda se može reći i brioznost uz, naravno, izvrsnu tehničku spremu i interpretativnu invenciju visoke muzikalnosti, ali okupljanje muzičara samo za Festival (za razliku od, recimo, sustavnog zajedničkog rada gudačkih kvarteta) nosi i rizik koji katkada rezultira, kao u ovoj izvedbi Schubertova Okteta, nemogućnošću da se obuhvate svi interpretativni i recepcijski slojevi djela (premda je izvedba koju smo čuli u cjelini bila izvrsna).
To, međutim, nije bio slučaj s izvedbama Šostakovičeva Klavirskog trija, op. 67 (Susanna Yoko Henkel, Jing Zhao, Lauma Skride) te Dvořákova Kvinteta za klavir i gudački kvartet, op. 81 (Susanna Yoko Henkel, Boris Brovtsyn, Guy Ben-Ziony, Jing Zhao, Gabriela Montero). Doista dvije sjajne, nadahnute i promišljene izvedbe koje će publika zasigurno pamtiti. Bogate tonske slike, duboke i generativne ekspresije, plastično i refleksivno zrcalile su svu složenost rukopisa dvaju velikih majstora. Schumannov ciklus pjesama Pjesnikova ljubav, op. 48 predstavio je baritona Sama McElroya i pijanisticu Gabrielu Montero. Šesnaest vokalnih minijatura, međusobno povezanih i referentnih, solist je donio uvjerljivom distinkcijom oblikujući različitost karaktera i ugođaja pojedine pjesme. Iako je ponegdje u tome bilo i pretjeranosti u nijansama, a čime je s druge strane razina unutarnje sabranosti bila manje zastupljena, te ne uvijek iste postojanosti u tehničkom aspektu, u cjelini McElroy je pokazao dojmljivu interpretativnu razinu. Gabriela Montero notni je tekst donijela punom razumljivošću, u suglasju sa solistom Schumannov slog podjednako razgovijetno i nadahnuto oblikujući u cjelinu. Njezin je nastup u Dvořákovu Kvintetu na određeni način bio sigurniji, u tehničkom smislu izvrstan, otvoreniji u izražajnosti i u artikuliranju interpretativne slike u cijelosti.
Pijanistica Lauma Skride sjajnim se izvedbama predstavila u djelima Šostakoviča, Bartóka i Jánačeka, otvorivši slušateljstvu vrata u drugačiju vrstu pijanizma – visoke sabranosti i snage unutarnje ekspresije. Utemeljiteljica Zagrebkoma Susanna Yoko Henkel i Boris Brovtsyn izmjenjivali su se u dionicama prve i druge violine. I dok Susannu Yoko Henkel odlikuje preciznost, sabranost i izvjesna zaigranost u interpretacijama, Brovtsynova izražajnost izrasta iz supstantnijeg, postojanijeg pristupa. Njihove izvedbe, posebice nastup Yoko Henkel u Šostakovičevu Klavirskom triju, a oboje u kvintetima Brahmsa i Dvořáka, bile su redom kvalitetne, nosive i žive pokretljivosti. Violončelistica Jing Zhao velikom dojmljivošću i izražajnošću izvela je djelo Jánačeka (Bajka) uz Laumu Skride, a u svim izvedbama pokazala je ozbiljnu razinu komornog muziciranja. Tako i u prvom djelu, kojim je Festival otvoren 14. listopada, u izvedbi Beethovenove Serenade, op. 8 uz Borisa Brovtsyna i treba još jednom reći, izvanrednog Guya Ben-Zionyja kojeg bismo na sljedećem Festivalu rado čuli i u istaknutijem solističkom nastupu.
Uz, po običaju na koji nas je Festival naviknuo, neobične scenografije – ove godine bila je to šuma, a iako nije bilo vjetra na podiju je bila bura, sjajnu rasvjetu ulične fasade HGZ-a i, treba pohvaliti, za slušatelje/čitatelje važnu činjenicu – veliki font slova u Katalogu.
© Dodi Komanov, KLASIKA.hr, 18. listopada 2011.
