Napokon maestralno i bez ozvučenja

Lisinski subotom: Simfonijski orkestar Čajkovski, dir. Vladimir Fedosejev, solist: Peter Kondrašin, violončelist, KD Vatroslav Lisinski, Zagreb, 1. listopada 2011.

• 
  
  Još je jedan veliki i znameniti orkestar prošao kroz Zagreb. Nasreću u primjerenim uvjetima koncertne dvorane kada su se svi već nauživali arena, sportskih dvorana i otvorenih prostora s neizbježnim popratnim zvukovima, te prostora kojima treba ozvučenje. A ono od slučaja do slučaja i raspoloživog vremena biva promjenjive kvalitete te valja odgonetati što su to pjesnici rekli.. Simfonijski orkestar Čajkovski otvorio je novu sezonu popularnog ciklusa Lisinski subotom, dobrim mjestom za subotnji izlazak, nova saznanja i laku zabavu s plesom. Orkestar Čajkovski potekao je iz Moskovskog radijskog simfonijskog orkestra utemeljenog još 1930. godine kao službeni orkestar sovjetske radijske mreže. Nakon raspada Sovjetskog Saveza, godine 1993. preimenovan je jednostavno u Simfonijski orkestar Čajkovski. I napokon su se svi s olakšanjem riješili muke svesovjetskih, akademskih, državnih, simfonijskih, filharmonijskih orkestara u nepregledno kombiniranim nazivima.
  
  Kao pravi radijski orkestar, Simfonijski orkestar Čajkovski u povijesti je s nizom slavnih dirigenstkih imena njegovao, praizvodio i snimao prije svega svoj bogati domaći repertoar. Ali s izlaskom na druge europske i američke koncertne podije širi repertoar i izvan strogih nacionalnih granica. Tako je Vladimir Fedosejev, autoritativni sovjetski i ruski dirigentski veteran (Petrograd, 1932) i dugogodišnji šef-dirigent Orkestra, s popudbinom slavnih prethodnika i zamjetnom diskografijom te šefovskim gostovanjima posvuda, za Lisinski subotom predstavio djela Wagnera, Camillea Saint-Saënsa i, dakako, Dmitrija Šostakoviča. U velikom sastavu orkestra s čak deset naglašenih kontrabasa poredanih na vrhu u posljednjem redu, iz početnog je tihog mrmljanja poslije grmila uvertira ranoj Wagnerovoj operi Rienzi, operi o posljednjem tribunu koja je dugo bila ideološki proskribirana kao Hitlerova ljubimica. Doista, niti u Areni tu ne bi bilo potrebno ozvučenje! Fedosejev je uvertiru tumačio kao zasebno velebno koncertno djelo bez naznaka da nakon toga slijedi još dugi nastavak opere.
  
  Najveći sjaj, rasponi i dotjerane nijanse koje Simfonijski orkestar Čajkovski s izvrsnim solistima od piccola do fagota ili koncertnog majstora može polučiti, pokazao se u tragično i groteskno impostiranoj Desetoj simfoniji u e-molu Dmitrija Šostakoviča. Nastala je neposredno nakon Staljinove smrti i navodni je glazbeni opis Staljina i frustracija njegovom diktatorskom vladavinom koja je iza sebe ostavila milijune žrtava. No, bez izvanglazbenih opisa i pobuda, ostaje impozantno simfonijsko djelo koje na svojstven način objedinjuje iskustva zapadnoeuropske glazbe zacijelo jednog od najvećih simfoničara 20. stoljeća. Simfoničara svjesnog naslijeđa od Bacha do Čajkovskog koje umije pretočiti u vlastiti rukopis. Sve te tamne, dramtične, monumentalne i komorne situacije Fedosejev je sa Simfonijskim orkestom Čajkovski donio maestralno pa ovacijama nije bilo kraja, a pojačao ih je Španjolski ples iz Orašara Čajkovskog u jednom od dodataka.
  
  U provjerenom konceptu raporeda uvertira-koncert-simfonija, središte je pripalo Prvom koncertu za violončelo i orkestar u a-molu Camillea Saint-Saënsa, uvjerenog francuskog klasicista koji se nije dao uznemiravati poticajem za promjenama koje je donosila grupa Šestorice ili Debussy, a nekolicina njegovih djela postala je kanon opernog i koncertnog repertoara. Od opere Samson i Dalila do predstavljenog Koncerta za violončelo. Peter Kondrašin, vješti, spremni i uvjerljivi solist slavnog prezimena, došao je iz redova orkestra u sklopu nastojanja da se predstave dometi najboljih orkestralnih glazbenika. U njegovoj izvedbi nema sumnji ili posebnih umjetničkih zaleta žive izvedbe, ali je ukupno bila ravnomjerno i majstorski osjetljivo usklađena sa Simfonijskim orkestrom Čajkovski pod vodstvom iskusnog i dominantnog Vladimira Fedosejeva.
  
  © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 3. listopada 2011.

Piše: