Manjak nekadašnje svježine

11. festival komorne glazbe Julian Rachlin & prijatelji, Dubrovnik, 27. kolovoza – 8. rujna 2011.: Post festum

• 
  
  Neosporno je da festival Julian Rachlin & prijatelji poslije jedanaest sezona još uvijek intrigira svojim sadržajem i glazbenicima, što govore i rasprodane karte za sve koncerte. Međutim, dogodile su se neke neuravnoteženosti u programu i organizaciji što ukazuje na određen zamor i manjak one svježine na koju smo naviknuti. Izmjenjivanje emfatičnosti i prigušenog ljubakanja s često nerazumljivom megalomanijom ostavilo je čudan okus. Gostovanje dva orkestra, jednog većeg (Beogradske filharmonije) i jednog manjeg (Kremerata Baltica) na neadekvatnom prostoru pred Dvorom, s klimavim ozvučenjem (zašto tonci već jednom ne nauče da bas dionice u ozvučenju ne smiju toliko stišati?) i uskošenom, amaterskom organizacijom, nije dalo prostora da s užitkom uroni u onu atmosferu Festivala na koju nas je Rachlin navikao u svojoj skrušenosti pred publikom.
  
  Pomalo hladan doček i diskrepancija cjelokupnog Festivala tek je šesti dan počela dobivati svoju uzlaznu liniju komornim koncertom manje slušanih djela, a dotad kretali smo se putem vrlo uobičajnog i dosadnjikavog programa. Spomenutim koncertom otvorila su se ona vrata magičnog svijeta kojeg je prije jedanaest godina Julian Rachlin stvorio okupivši sjajne muzičare i složivši izuzetno zanimljiv program. Tad se zapravo dugogodišnja laudabilnost prepoznala. Niz koncerta koji su slijedili prvenstveno ima svoju vrijednost u izboru skladatelja. Stravinski, Schnittke, Schoenberg, Prokofjev, Šostakovič, Ravel te tri djela rezidentnog skladatelja Richarda Dubugnona, sadržajno su obogatili slušni prostor. Naš mladi skladatelj Tomislav Oliver dobio je priliku predstaviti se praizvedbom svog djela. Nejasno je ostalo kako je uopće došlo do prijedloga da gotovo neafirmirani skladatelj ima tu čast, ali nažalost nije ni opravdao ukazano povjerenje. Djelo Piano trio smušena je nabacanost bez prave inspiracije, a nalazeći opravdanje kompozitor vlastitim riječima objašnjava da djelo zapravo nema klasičnu progresiju, tako se činilo da se ni izvođači nisu znali  probiti između tih intelektualnih konstrukta.
  
  Iako gotovo svi festivalski glazbenici nose u svojim torbama znamenite biografije, nisu svi bili na visini zadatka. Jedina prava zvijezda festivala bio je violončelist Mischa Maisky, a violinistica Janin Jansen, John Malkovich i Rooger Moore otkazali su svoje gostovanje. Dva koncerta koja su trebala nasmijati publiku ostala su nedorečeni i bez iskričave duhovitosti (Gusari s Jadrana i drugi koji je trebao biti neka humoreska). Bilo je to nizanje šala i pošalica koje su pričali muzičari s latentnom tragikomičnošću tako da bi bilo bolje da su samo u sviranju radili duhovite diverzije.
  
  Ono što je evidentno je da Festival ili predugo traje ili su večernji programi predugi (ponekad se činilo da Rachlin ili drugi muzičari žele isprobati nove skladbe pred dubrovačkom publikom), a najava o produžetku Festivala na tri tjedna sljedeće godine, ukoliko program bude ovako zgužvan, ne sluti na najbolje. Otkazivanje umjetnika, promjene programa, sklepavanje programa zadnji čas i ne baš najbolja organizacija govori o izvjesnom gubljenju putanje.
  
  Još jedna bahatost je zasmetala kulturnu javnost. Dubrovački simfonijski orkestar svoje redovne koncerte preko pedeset godina uvijek održava utorkom i četvrtkom na što se organizatori nisu uopće osvrtali. Smatram da su trebali s više poštovanja pristupiti ulazeći u nečiji kulturni prostor gdje već toliko godina domaći orkestar ima svoju sezonu, jer Dubrovnik nije milijunski grad koji bi podnosio konkurenciju. Smatram da organizator ubuduće mora imati te činjenice u vidu.
  
  Sljedeći festival Julian Rachlin i prijatelji bit će veliki ispit kako za Rachlina tako i za organizatora. Publika koja euforično plješće ponijeta događanjem, a ne glazbom ne može biti jedini pokazatelj kvalitete napravljenog. Kako je jednom slavni Stanislavski rekao „i loši glumci imaju svoje obožavatelje“. Daleko je ovo od lošeg, ali pokazat će se koliko su dobri ili ne novi potezi i eventualna osvježenja Festivala u budućnosti.
  
  © Marija Grazio, KLASIKA.hr, 27. rujna 2011.

Piše: