Turobnost Schnittkeova svijeta

11. festival komorne glazbe Julian Rachlin & prijatelji, Dubrovnik, 27. kolovoza – 8. rujna 2011.: Koncert komorne glazbe, Atrij Kneževa dvora, 2. rujna 2011.

• 
  
  Klavirski kvintet Alfreda Schnittkea bolna je i turobna glazba razarajućeg sadržaja. Schnittke ga je započeo skladati netom nakon majčine smrti i dovršio nekoliko godina kasnije (1976), a u svom sadržaju otkriva svu bremenitost tuge koja je teško ispisana, jer je skladatelj morao, kako sam kaže, „naći zamišljeni prostor zvuka i staviti ga u psihološki prostor života, gdje se tegobna bol čini neozbiljnom...“. Emocije i strasti tijekom ljudske povijesti uvijek su iste, samo se izričaj mijenja, pa, bez obzira na suvremene i eksperimentalne elemente ovakve glazbe, ostajemo pogođeni paradoksalnošću nove estetike. Svu iskonsku ljepotu bola u Schnittkeovu Klavirskom kvintetu glazbenici su s dubokom proživljenošću prinijeli na oltar našeg doživljaja umanjivši taštinu u skrušenost pred misterijem tuge. Pavel Vernjikov i Tsugio Togunaka, violine, David Aaron Carpenter, viola, Boris Adrianov, violončelo, bili su gudački dio Schnittkeove priče, dok je za klavirom bio mladi i nadobudni hrvatski pijanist Danijel Detoni. Običaj je Rachlin festivala da svake godine pozove jednog hrvatskog glazbenika. I ovog je puta napravljen dobar izbor. Mladi Detoni ravnopravno je sudjelovao u oslikavanju djela, mada još uvijek s neznatnom nesigurnošću, ne u tumačenju djela, nego u izvjesnom strahopoštovanju pred takvom glazbom i iskusnijim kolegama.
  
  U drugom dijelu ponovo smo čuli još jednu skladbu rezidencijalnog skladatelja Richarda Dubugnona. Varijacije na japansku narodnu temu, op. 57 (Julian Rahlin i Tsugio Tokunaga, violine, Sophie Rachlin, klavir), nadahnute su nedavnim nemilim stradanjima Japana u prirodnim katastrofama. Budući da djelo, kao i cijeli koncert, ima humanitaran karakter (cijela dobit koncerta proslijedit će se žrtvama katastrofe u Japanu), suzdržat ćemo se od bilo kakve kritike tog djela.
  
  
  
  Nastavak koncerta formalno je bio sročen zanimljivo i zabavno. Tzigane Mauricea Ravela u izvedbi Tsugia Tokunage, Navarra Pabla de Sarasatea, u kojem se navedenom violinistu pridružio Fumiaki Miura, i na kraju Suita u g-molu, op. 71 Mauricea Moszkowskog za dvije violine i klavir (ponovo Tokunaga i Rachlin). Međutim, poslije Schnittkeova Klavirskog kvinteta ta glazba, nekad po izvedbi, nekad po izboru, doimala se blijedom. Je li to bilo zbog klavirske pratnje Sophie Rachlin, koja je na trenutke zvučala kao korepetitor, a ne kao pijanist (na ovom smo Festivalu naviknuti slušati samo vrsne izvođače), zbog čudnog tona violinista Tokunage ili zbog neuzbudljivih djela – teško je reći. Ipak, s ovog smo koncerta ponijeli samo predivnu turobnost Schnittkeova svijeta.
  
  © Marija Grazio, KLASIKA.hr, 4. rujna 2011.

Piše: