Probijanje okvira

Stjepan Hauser, violončelo, Luka Šulić, violončelo, Zagrebački solisti, Atrij Kneževa dvora.9. kolovoza 2011.; 2Cellos, Stjepan Hauser, violončelo, Luka Šulić, violončelo, (Mia Miljković, klavir, Dušan Kranjc, bubnjevi), Ispred Crkve sv. Vlaha, 10. kolovoza 2011.

• 
  
  Ono što su shvatili mladi čelisti Stjepan Hauser i Luka Šulić ulijeva nadu da klasična glazba nije završila obračun s masovnošću publike. Klasična glazba je kroz nišu senzacionalnosti njihovog nastupa našla put do onih koji nikad ne posjećuju takve koncerte i možda su prvi put u životu ušli u Atrij Kneževa dvora.
  
  Na prvom koncertu uz Zagrebačke soliste svirajući na električnim čelima ravnopravno su raspodijelili solističke nastupe – Hauser je odsvirao Alone za solo violončelo Giovannija Solime i Molitvu za violončelo i gudače Ernesta Blocha, a Šulić Flameco za solo violončelo Rogelija Hugueta y Tagella i Nocturno za violončelo i gudače Petra Iljiča Čajkovskog. Zajednički nastup u Koncert za 2 violončela i gudače u g-molu, RV 531 Antonija Vivaldija mogao se učiniti pomalo grub zbog zvuka električnih violomčela, ali o raznim percepcijama bi se moglo raspravljati, stoga neka ostane opravdanost izbora električnih instrumenata u njihovom konceptu kao želja za nečim novim i kao poziv publici da se oslobodi shematiziranog slušanja.
  
  U predahu njihovog nastupa Zagrebački solisti odsvirali su Mozartov Divertimento u F-duru, KV 138 te službeni program koncerta zaključili Sambom brevis Ive Josipovića. Važno je napomenuti da su Zagrebački solisti večer prije izveli još jedno djelo domaćeg skladatelja, Dubrovačku siestu Olje Jelaske. Za pohvalu je da je to djelo glazbeni ravnatelj Igara Ivan Repušić naručio za njihov nastup na Ljetnim igrama, što bi trebala postati češća praksa promoviranja domaćih skladatelja.
  
  2Cellos
  
  No, vratimo se fenomenu Hauser-Šulić i njihovom drugom nastupu pred Crkvom svetog Vlaha. Godine svakodnevnog višesatnog napornog vježbanja, brojni nastupi, trud da s klasičnim pristupom osvojite glazbene prostore u slučaju Hauser-Šulić donedavno su ostali u uspješnim, ali još uvijek elitističkim glazbenim krugovima natjecateljskih komisija koji su ocjenjivali njihovo sviranje prvim nagradama i malog postotka publike željne takve vrste glazbe. A onda su odlučili stvar pojednostavniti i publiku osloboditi teških, nerazumljivih partitura i krenuti u glazbenu avanturu obrada rock hitova na svojim instrumentima. Mladost, invencija i olujna energija, koju susrećemo upravo na rock koncertima i koji su dio ovog trenutka, bili su pun pogodak.
  Brojnost slušatelja i obožavatelja stvorilo je atmosferu spektakla, a sa svoja dva instrumenta, ponekad uz potporu bubnjara (Dušan Kranjc) izazvali su ovacije. Našle su se tu obrade pjesama grupa Green Day, U2, Red Hot Chilli Pepers, Nirvana i drugih, no čini se da je izbor pjesama (u ovom slučaju kod publike koja u većini ne zna originale obrađenog) manje bitan. Klasično obrazovni glazbenici muku muče da uloženi rad podijele sa što većim brojem slušatelja, jer ljude uglavnom ne zanima glazba povijesti, a ponekad se čini da glazba uopće više nije bitna za dijagnosticiranje ili formiranje stanja društva. Stoga nastupi Stjepana Hausera i Luke Šulića oslikavaju i daju izvjestan naputak kako odlično komunicirati s publikom. Prirodni krug koji se zatvara nastupom umjetnika pred publikom je iskonska težnja, želja da podijelite s nekim dio svog obzorja. Ako je taj glazbeni svijet ovakav kakav su ga stvorili Hauser-Šulić, koji kod slušanja ne zahtijeva angažiranje, nego uživanje u energiji i evidentnoj radosti muziciranja onda je tijek prijenosa glazbe širokim putem usmjeren prema uspjehu.
  
  © Marija Grazio, KLASIKA.hr, 12. kolovoza 2011.

Piše: