U dodatku pravi

Glazbeni program 62, Dubrovačkih ljetnih igara: Vadim Repin, violina, Sergei Tarasov, klavir, Atrij Kneževa dvora, 13. kolovoza 2011.

• 
  
  Kada se u programskoj knjižici koncerta pročita biografija glazbenika kao što je Vadim Repin ne može se ne promisliti kako će se prisustvovati iznimnom koncertu. Osim što je svirao uz najveće dirigente današnjice, uz najrazvikanije orkestre, pobjednik je i najrespektabilnijih natjecanja, između ostalog i natjecanja kraljice Elizabete u Bruxellesu. Dakle, s puno poštovanja i već unaprijed određenog divljenja očekivanja su velika. Međutim, je li to bilo baš tako? Dilema da se napiše objektivna i istinita kritika nošena je disproporcijom očekivanog i odslušanog.
  
  Violinist Repin i pijanist Sergei Tarasov koncert su započeli molskim tonalitetom, Mozartovom 21. sonatom u e-molu, KV 304. Suzdržanost violinista u finom dijalogu s klavirom, izvrsno odabrana količina zvuka i molska atmosfera tiho su uvlačili u stilsko tumačenje ljupke i tihe Mozartove Sonate, bez suvišnog prenemaganja s dozom potrebne distance svojstvene plemenitom duhu Mozartova djela, Repin nije pokušao zavoditi publiku. A erosa zavodljivosti nedostajalo je u violinskoj Sonati u f-molu op. 80 Sergeja Prokofjeva. Sonata koja u sebi nosi širok spektar mogućnosti tumačenja promakla je u svojoj jačini. Sve emocije – od bijesa, ljepote, težnje da se kroz turobnost probijemo do anđeoskih visina, metafizička stanja u ljuljanju između neba i zemlje, seciranje bizarnih, grotesknih momenata u želji otkrivanja najmračnijih stanja – sadržane su u tom remek-djelu glazbe 20. stoljeća.
  
  Sve te uzburkane emocije većim se dijelom nisu osjetile u izvedbi interpreta. Bilo je to izvrsno odsvirano, o tom ne treba dvojiti, ali iskrena i naizgled umorna distanciranost violinista, prirodnost kojom barata svojim instrumentom u ovom su slučaju bile nedostatne. Pijanist Sergei Tarasov, umjetnik isto tako zavidne biografije, sjajan je muzičar, odgojen na vrhunskom pijanizmu, ali u pojedinim stavcima, drugom i četvrtom, svojom senzibilnošću svirao je nekog mekog i uljuđenog Prokofieva, a notni tekst tih stavaka vrvi fortissimima i oštrim, gotovo rokerskim, buntovnim slogom.
  
  Popularna violinska Sonata u A-duru, M 8 Césara Franka više je odgovarala raspoloženju dvaju umjetnika. Samotnost, refleksija i pobožnost djela našli su prirodno stanište u njihovoj uzbibanoj interpretaciji. Pijanist Tarasov je u Frankovoj Sonati pokazao sve kvalitete izvrsno školovana svirača i s lakoćom savladao iznimno težak klavirski udio partiture.
  
  Na nagovor publike umjetnici su odsvirali dva dodatka, Ravelov Tzigan i Bartokove Rumunjske plesove i tada se dogodilo ono što se očekivalo tijekom cijelog koncerta – Vadim Repin se pretvorio u virtuoza s dozom nasušne opuštenosti i ujedno kreativne bahatosti i pokazao u zadnjih par minuta koncerta kako pripada klasi najvećih violinista današnjice.
  
  © Marija Grazio, KLASIKA.hr, 15. kolovoza 2011.

Piše: