Violinist Guy Braunstein, pijanist Ohad Ben-Ari, flautistica Gili Schwarzman i violončelist Nicolas Altstaedt, najavljeni kao Komorni ansambl West-Eastern Divan Orchestra (riječ je o dugogodišnjem projektu koji je pokrenuo veliki Daniel Barenboim s Edwardom Saidom), pod umjetničkim vodstvom doista izvanrednog Guya Braunsteina okrunili su ovogodišnji Festival sv. Marka koncertom koji će publici, a sasvim sigurno i izvođačima, ostati u trajnoj uspomeni.
Bio je to koncert koji pripada najvišoj kategoriji u svjetskim, a to znači elitnim okvirima, koji je dao pravu sliku svega onoga što klasična glazba jest, što znači i konotira. Organizatoru stoga treba čestitati, jer dugogodišnjim nastojanjem svojim programima nastoji afirmirati neke od temeljnih vrijednosti tog područja koje je u nas često, na zapravo neumjesan način, stavljeno u pokrajnju ulicu. Posebice, nažalost, načinom zastupljenosti u javnosti i medijima.
Za kratak prikaz tog koncerta izdvojit ćemo dvije izvedbe, obradu Beethovenove 4. simfonije u B-duru, op. 60 za kvartet i Dvořákov Klavirski trio op. 65 u f-molu. Izvrsna obrada Beethovenova opusa umjetnicima je dala mogućnost pune izražajnosti u transformiranju načela simfonizma u kvartetski sastav, pri čemu treba reći da je Beethovenov slog uvijek naglašeno referentatn u tom smislu, što znači obvezno uvažavan u izvedbama. Također i poticajan, može se reći, u najvišoj mjeri, u kreiranju složenog, upravo plastičnog međuodnosa pojedinih dionica, sa svim značajkama instrumenata, uz važnu diskurzivnost harmonije, i naravno, uz temeljno osviješten pristup, ako tako ovdje možemo reći, odvažnom Beethovenovu poimanju forme i formalne gradbe. Tonska distinktnost suglasja četiri instrumenta posebno se dojmila u prvom i drugom stavku, razvojnost lukova stavaka bila je oblikovana razgovijetno, sa sjajnom kvalitetom u pristupu gradaciji (Finale), u konačnici pažnju slušateljstva držeći u visokoj koncentraciji.
No, izvedba Dvořákove skladbe, opsežne partiture izvedene u drugom dijelu koncerta, rijedak je doživljaj u kojem su se svi aspekti i elementi sklopili u interpretaciju najviše razine. Troje sjajnih muzičara, gdje treba izdvojiti gudače, violončelista Altstaedta, umjetnika rijetke diskurzivnosti u donosu i artikuliranju notnog teksta te izvanredne punoće raskošne tonske palete, i, naravno, Braunsteina, koji je u ovoj izvedbi u potpunosti pokazao sve svoje kvalitete, oduševili su publiku. Njihovo umijeće sabranog i nadahnutog oblikovanja slijeda doista je fascinantno i može se reći da smo mogli čuti kako taj Dvořákov opus stvarno zvuči. Ta, gotovo četrdeset minuta duga kompozicija, zazvučala je i razlagala se u prostoru žive tonske deskriptivnosti, s nikad prekoračenom mjerom savršene unutarnje projekcije i ekspresije, u stilskom prostoru koji je bio jasno naznačen kao element nosivosti, ali ne predominantan kao pristup.
Braunstein posjeduje sposobnost da kreira tumačenja visokom samorazumljivošću, gdje se sredstva poput dinamike ili agogike, ili kvaliteta gradbe tona te razgovijetno i nosivo oblikovane formalne i harmonijske strukture djela uspostavljaju u mjeri detalja i cjeline koja se ne susreće svaki dan. Spoj preciznosti i neposrednosti u izrazu posebno je bila dojmljiva u drugom i trećem stavku, gdje treba istaknuti fascinantnu razvojnost luka u donosu melodijskog aspekta, a za naglasiti je sjajan dijaloški odnos s violončelistom. Istodobno, sigurnost nastupa pijanista, njegova mjera prisutnosti i ekspresije unutar trija, pridonijela je interpretativnoj cjelini koja će se doista pamtiti.
© Dodi Komanov, KLASIKA.hr, 28. svibnja 2011.
