Iskustvo zapisano notama

26. Muzički biennale Zagreb, 7. – 17. travnja 2011.: Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije, dir. Luca Pfaff, solist: Filip Fak, klavir, KD Vatroslav Lisinski, Zagreb, 14. travnja 2011.

• 
  
  Nakon biennalskih orkestralnih gostovanja iz Wrocława, Verone i Plovdiva, dva dana zaredom u Lisinskom je slijedio programski prilog Simfonijskog orkestra HRT-a sa švicarskim dirigentom Lucom Pfaffom i Zagrebačke filharmonije s redovitim gostom Krysztofom Pendereckim. Mračne teme smrti i skeleta obilježile su program Simfonijskog orkestra HRT-a, a zajedničko s ranijim koncertom Plovdivske filharmonije sklonost je skladatelja da opišu svoja djela, odnosno navedu izvore nadahnuća u osobnim doživljajima, literaturi ili slikarstvu.
  
  Iz disperziranih relativno ravnomjernih ploha zvuka koje povremeno bujaju u djelu Likovi i plohe Dubravka Detonija s početka programa, djela iz danas već davne 1968. godine, pojavljuju se snažno karakterizirani instrumentalni likovi ponekad tipično detonijevski duhoviti ili groteskni. Gotovo u kontrastu s mnogo mlađom i znatno pitomijom skladbom Streams (Nizovi) Šveđanke Katarine Leyman iz 2006. godine. Valovita zvukovna gibanja profinjena kolorita Nizova slijede gibanja života od atoma do zrele strukture i natrag u šest stavaka od Iščekivanja preko Okupljanja, Istraživanja dubina i Odraza do Zrelosti i konačnog Razrješenja... novog početka u jednom dahu.
  
  Slično kontrastira i Fibula za dvije orkestralne grupe Natka Devčića iz 1967. godine i Put belih kostiju Milice Đorđević, srpske skladateljice rođene 1984. godine. Dvije suprotstavljene orkestralne grupe Devčićeve Fibule donose manipulaciju mikrostrukturama, povezivanje modusa s dvanaesttonskim tkivom u avangardno doba glazbe šezdesetih godina 20. stoljeća svjedočeći o vrlo snažnoj povezanosti s tadašnjim europskim trendovima. Dvije orkestralne grupe je razgovjetno povezao dirigent Luca Pfaff uz pomoć Luke Vukšića. Premda zastrašujućeg naziva, Put belih kostiju Milice Đorđević pitomijeg je zvučanja iako se iz lirski titrajućeg orkestra pojavljuju krikovi i skladba se nadima prema kraju. A lirsko je i uporište Puta belih kostiju u haiku pjesmama Bashoa, japanskog autora iz 17. stoljeća. Intenzivni i razložni tijek izvedbe zaokupio je slušateljsku pažnju koja je nagrađena velikim pljeskom.
  
  I dalje nadasve dojmljivo djeluje i dramatični Memorial za klavir i orkestar Stanka Horvata iz 1986. godine, inačica klavirskog koncerta, koji je poput rekvijema prepuna iskrene boli izražene snažnim glazbenim kontrastima posvetio uspomeni na velikog hrvatskog pijanista Ranka Filjaka. Nad stamenim potezima orkestra snažnom gestom dominira solistička dionica klavira u izražajnoj izvedbi Filipa Faka.
  
  © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 16. travnja  2011.

Piše: