Pogled unazad za 50. rođendan

26. Muzički biennale Zagreb: Koncert otvaranja, Zbor i Orkestar Muzičke akademije, dir. Mladen Tarbuk, solistica: Jelena Pavić, klavir, KD Vatroslav Lisinski, Zagreb, 7. travnja 2011.

• 
  
  Obilježavanje pola stoljeća Muzičkog biennala Zagreb svakako mora donijeti i pogled unazad na njegovih 25 prošlih slavnih izdanja. Uz recentna djela na programima i mnoge praizvedbe – koje danas u pitomom razdoblju glazbe u kojem je sve prihvatljivo i nastoji se svidjeti i nisu ni izbliza provokativne kao nekada – pogled unatrag uključuje i starije opuse skladatelja koji su obilježili festival suvremene glazbe od njegova osnutka. Jednom je rečeno da Biennale više neće biti potreban kada novonastale skladbe budu dijelom redovitih koncertnih programa. Dotad ima još vremena. Pedeseti rođendan festivala posebna je prilika da se osvrne na početke.
  
  Tako je koncert otvaranja u Lisinskom bio posvećen skladateljima koji su obilježili Biennale, jednokratnim posjetom ili kontinuiranom prisutnošću njihovih djela. Provjerena formula oslonila se na imena Milka Kelemena, jednog od najzaslužnijih za utemeljenje festivala, Ive Maleca te Igora Stravinskog, jednog od najjačih imena glazbe 20. stoljeća. Svi su oni, odnosno njihova djela, danas već dio standardnog koncertnog repertoara. Provjerenim se činio i izbor izvođača – studenata Muzičke akademije u Zagrebu, ovaj put pod dirigentskim vodstvom Mladena Tarbuka – izbor na temelju vrlo dobrih i odličnih slušateljskih iskustava s njihovih nastupa proteklih godina u Lisinskom. No to povjerenje ove, kao za inat važne prilike, nije u potpunosti opravdano, ponajviše u izvedbi Stravinskog.
  
  Početak je obilježila Sigma Ive Maleca iz 1963. godine. Ono što se tada označavalo eksperimentalnim tehnikama skladanja danas u golemu orkestralnom tijelu već zvuči domaće. Impozantni su veliki rasponi gustoće zvuka, kontrasti, nagli, proračunati akcenti koji održavaju napetost i intenzitet Sigme koju je Orkestar Muzičke akademije prezentirao s najvećom pažnjom. Najbolje kvalitete skupina puhača, sola, osobito saksofona, udaraljkaša s klavirima i violončela kao jedinim gudačima, efektnim fresco potezima došle su do izražaja u Malecovim Pokretima u boji iz 1959. godine.
  
  Pravo malo iznenađenje bila je izvedba vrlo ranog Koncerta za klavir i orkestar iz 1953. godine. Milko Kelemen neoklasično-romantičarski Koncert posvetio je svojoj profesorici Meliti Lorković, svojedobno prvoj dami hrvatskog pijanizma. Nakon praizvedbe u dvorani Istra, partitura se misteriozno izgubila, a navodno ju je prema zvukovnom zapisu rekonstruirao umjetničin sin Radovan Lorković. Pred izazovom novog čitanja i svega blaga kojim skladatelj može obdariti virtuoznog solista našla se mlada, nadasve sposobna i suverena 23-ogodišnja pijanistica Jelena Pavić. Taj dobro složeni i ni po čemu jako osobit koncertni konglomerat starinskoga kova, voljenih romantičarskih zamaha poteklih iz mnogih uzora pa i diskretnog pokušaja poigravanja, recimo, griegovskim obrascem, zahvalan je komad za publiku koja voli klavirske koncerte i sjaj muzikalnog virtuoziteta što joj je Jelena Pavić, ispraćena gromoglasnim povicima „bravo“ mogla lakim potezom priuštiti.
  
  U raspodjeli redosljeda kompozicije mnogo je kraći, i najstariji, bio drugi dio koncerta sa Simfonijom psalama koju je Igor Stravinski skladao 1930. po narudžbi Sergea Koussevitzkog za pedesetu obljetnicu Bostonskog simfonijskog orkestra. Moćna i brojna gomilica Zbora i Orkestra Muzičke akademije uz dozvolu dirigenta Tarbuka dala si je oduška i grmjela kad god se pružila prilika. U cjelini je u izvedbi, za Stravinskog neobično skrušene Simfonije na izabrane stihove Davidovih psalama, manjkalo dorađenosti: s jedne strane jasno određenih odnosa u orkestru bez violina, viola i klarineta, a s druge, neupitna disciplina zbora u sirovu zapjevu nije iznjedrila ljepotu tona koja bi Simfoniji psalama itekako dobro došla.
  
  © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 9. travnja 2011.

Piše: