Orkestar na nogama

Ciklus Lisinski subotom: Londonski simfonijski orkestar, dir. Sir John Eliot Gardiner, solistica: Viktoria Mullova, violina, KD Vatroslav Lisinski, Zagreb, 18. prosinca 2010.

• 
  Nakon gostovanja u Zagrebu prije dvije godine pod ravnanjem Valerija Gergijeva, znameniti Londonski simfonijski orkestar ponovno je oduševio prepunu Koncertnu dvoranu Vatroslav Lisinski, ovaj put predvođen majstorskom palicom Sir Johna Eliota Gardinera. S novim popularnim programom ranog njemačkog romantizma iz opusa Webera, Beethovena i Mendelsohn-Bartholdija glazbenici su zajedno sa solisticom ruskom violinisticom Viktorijom Mullovom doputovali izravno iz Londona u Zagreb, da bi idućeg dana nastupili još jedino u Palermu.
  
  Maestro Gardiner koji se proslavio prvenstveno povijesno obaviještenim izvođenjem stare glazbe, svestrani je dirigent velikog repertoara. S Londonskim simfonijskim orkestrom, čija tradicija traje sto šest godina i što je najvažnije nezavisnost i upravljanje od strane samih glazbenika na čelu s najpoznatijim dirigentima od Karla Richtera do današnjeg predsjednika sir Colina Davisa, veže ga redovita suradnja. Posljednji veliki zajednički projekt odnosi se na djela Ludwiga van Beethovena, te je bilo logično za ovu prigodu u središte programa smjestiti jedno reprezentativno djelo bonskoga majstora – Koncert za violinu i orkestar u D-duru op. 61, uz Uvertiru operi Strijelac vilenjak Carla Marie von Webera i Četvrtu simfoniju u A-duru "Talijansku“,  op. 90 Felixa Mendelssohn-Bartholdija.
  
  Londonski simfonijski orkestar nastupio je u punom sjaju vođen preciznim, elegantnim i sugestivnim gestama muzikalnog Gardinera. Različit raspored dionica u prvom i drugom dijelu koncerta donio je optimalni zvučni efekt. Na početku su, gledano iz publike, kontrabasi bili na lijevoj strani, a violončela u sredini.. Poslije su i jedni drugi bili na desnoj strani, jer su ostali gudači (violine i viole) u simfoniji svirali u stojećem stavu, što je uobičajeno ponekad u komornim orkestrima, ali ne u simfonijskima. U razgovoru nakon koncerta maestro je objasnio da je takvu odluku donio prvi puta vođen idejom da postupi poput Mendelssohna u čijem su orkestru u Leipzigu glazbenici također stajali.
  
  Nakon odlične izvedbe Uvertire, predstavila se ruska violinistica Viktorija Mullova. Uz tehničku nepogrešivost umjetnicu krasi ljepota delikatnog tona, koji je rezultat ne samo prvorazrednog Stradivarijevog instrumenta nego i njezine sklonosti tzv. autentičnoj interpretaciji barokne glazbe u kojoj se specijalizirala. Na taj način je pristupila i Beethovenu, što je rezultiralo ponešto suzdržanom i hladnom svirkom najtiše dinamike, koje se međutim oslobodila u briljantnom završnom Rondu. Ne čudi stoga što su Viktoriju Mullovu svojevremeno prozvali "ledenom djevojkom". Pratnja je bila posve prilagođena toj njezinoj specifičnoj interpretaciji, savršenom suradnjom u svim detaljima idealnog međusobnog dosluha.
  
  Izvedba Četvrte simfonije "Talijanske" Felixa Mendelssohn-Bartholdija bila je zanimljiva ne samo zbog stojećeg stava dionica violina i viola, nego i zbog izbora prvotne inačica tog djela, praizvedenog upravo u Londonu 1832. godine. Naime, autor je kasnije partituru nekoliko puta revidirao. Glazbenici u izazovnom stojećem stavu, blizu jedan drugome, bolje se čuli i osjećali se poput solista, maksimalno fokusirani i poletni, u iznimno moćnom i kompaktnom zajedničkom zvuku. Tome su se pridružile i ostale dionice i solisti. Ne samo sjajnim individualnim kvalitetama svakog pojedinog člana orkestra, nego i savršenim zajedničkim zvukom, elegancijom fraza, muzikalnim poveznicama i fascinantnim završecima što je svakako i zasluga sugestivne i učinkovite dirigentske geste.
  
  © Višnja Požgaj, KULISA.eu, 20. prosinca 2010.

Piše: