Stilski pogođene izvedbe

Neka cijeli ovaj svijet, Koncert solista, zbora i orkestra HNK u Osijeku, HNK u Osijeku, 14. rujna 2010.

• 
  Sto i četvrta sezona HNK u Osijeku započela je koncertom solista, zbora i orkestra HNK u Osijeku Neka cijeli ovaj svijet koji je oduševio osječku opernu publiku. Da je takvih koncertnih događanja u glazbenom životu Osijeka premalo, svjedoči prepuno gledalište i burni pljeskovi kojima su posjetitelji pozdravljali umjetnike iako se radilo o djelomičnoj reprizi koncerta Lipanjska operna noć izvedenog na svršetku prethodne sezone, prije nešto više od dva mjeseca. Kolažni koncept programa u kojemu se smjenjuju popularne operne i operetne arije, songovi iz mjuzikla, napuljske kancone i orkestralna intermezza odlično je pogođen kao uvod u novu kazališnu sezonu. Bio je to ujedno i koncert kojim se dirigent Peter Oschanitzky oprostio od ansambla pred odlazak u mirovinu nakon sedamnaestogodišnje suradnje.
  
  Nakon početne uvertire iz operete Barun ciganin Johanna Straussa ml. čijoj je izvedbi kvalitetom uvelike pridonijela dionica solo oboe, slijedio je niz arija za muške glasove i samo jedna za sopran – Gershwinov evergrin Summertime (orkestracija Peter Oschanitzky) u izvedbi Sanje Toth. S obzirom na to da do danas postoje mnogobrojne verzije te skladbe, mogla se očekivati interpretacija s izraženijom personality glasovnom dimenzijom, tako tipičnom za američku glazbu. Zamaglio ju je međutim prevladavajući belcanto stil pjevanja, žanrovski ipak prikladniji za repertoarne operne stilove, a ne za tu vrstu glazbe. Zato je završni finale iz mjuzikla Jalta, Jalta Alfija Kabilja pokazao snagu i osobnost Sanje Toth koju prepoznajemo u mnogim umjetničkim kreacijama osječke operne kuće.
  
  Također oduševljeno, publika je pozdravila oba nastupa Dalija Mora (arija Griše iz mjuzikla Jalta, Jalta i Escamilla iz opere Carmen Georgesa Bizeta), koje je pjevač zaslužio svojim neopterećenim, atraktivnim, a ipak stilski pogođenim izvedbama. Bili su to ujedno i pjevački vrhunci večeri. Toplu baritonsku boju Mor je s lakoćom prilagođavao zahtjevima partiture zatamnjujući je po potrebi basovim dubinama, zahvaljujući prvenstveno odličnoj tehnici koja se primjetno razvija svakim novim nastupom tog pjevača.
  
  Izvedba My Way Paula Anke i Franka Sinatre (orkestracija Peter Oschanitzky) koju je osmislio Berislav Puškarić pokazala je raskošnu boju najdubljeg muškog glasa, vladanje koncertnim stavom u nastupu i dobru suradnju s orkestrom. Tenor Claudio Contini predstavio se orkestracijom dviju skladbi Francesca Paola Tostija koje je i otpjevao, pokazavši pritom kako opseg i belcanto stil napuljskih kancona najbolje odgovara njegovom glasu. U tom smislu, Contini je stilski pogodio odabir programa.
  
  Izvedbom arije Figara iz Mozartovog Figarovog pira Robert Adamček (bariton) potvrdio je svoje glasovne kvalitete koje uvijek imaju čvrstu tehničku okosnicu, što je rezultiralo stabilnom intonacijom, lijepom zaobljenom frazom i jasnom dikcijom. Svi ovi atributi stalno su prisutni i rastu svakim novim projektom u kojemu je Adamček angažiran. Velika srčanost i emocionalnost te pomalo tehnička nedotjeranost prevladavala je u nastupu tenora Miljenka Đurana, u izvedbi Leharove arije Dein ist mein ganzes Herz iz Zemlje smješka Franza Lehara. Orkestar je sve solo nastupe pratio dobro izbalansiranom pratnjom, povremeno ističući najviše kvalitete dionice drvenih puhačkih instrumenata, ali i stabilan gudački oslonac.
  
  Jedini antiklimaks večeri predstavljao je nastup opernog zbora koji je uz orkestar izveo i jednu samostalnu točku: Zbor seljaka iz opere Pagliacci Ruggera Leoncavalla. Čini se da dopadljiva melodija te poznate arije nije dovoljno zaintrigirala zboriste koji su pomalo nevoljko surađivali s dirigentom, a nerazumljiva dikcija i neizrađene fraze ženskog dijela zbora te neusklađeni odnosi dionica, doprinijeli su blijedom dojmu izvedbe. Ne može se zanemariti niti izostanak zvona i piccola, tako prepoznatljivih simbola te verističke operne literature u čijem se popularno raširenom nazivu često i susreće upravo termin zvona. Neodgovarajuća boja drvene aerofone, kao i nepotpunost perkusionističke skupine instrumenata, dodatno su orkestru oduzeli izvornu snagu i privlačnost izvedbe originalne Leoncavallove partiture, ali i ostalih orkestralnih dijelova koji su zbog toga izgubili na punini boje. Vjerojatno su tomu razlozi i financijske prirode, pa bi se ubuduće trebali izbjeći slični problemi odabirom programa koji se u potpunosti može izvesti s raspoloživim instrumentima.
  
  Poseban umetak koncertne večeri bila je izvedba uvijek atraktivnog Ronda iz Paganinijevog La campanella, koncerta koju je upriličio mladi violinist Akamatsu Sho iz Japana uz pratnju kazališnog orkestra. Ta virtuozna skladba nadahnula je neke od najvećih skladatelja povijesti glazbe da je obrade, omogućila uspješnu karijeru mnogim poznatim violinistima, a na poseban je način i na ovom koncertu otvorila komunikacijski kanal između publike i umjetnika. Poletna, iako ne i tehnički dorađena izvedba, posebno zahtjevnih flageoleta i bravura, zaokružila je umjetnički dojam večeri. Orkestar nije istim poletom, sigurnošću i snagom odgovarao na izazove violinista koji ga je pozivao na dijalog, tako da je koncentracija umjetničkog doživljaja ipak pripala solo dionici, što je publika i nagradila burnim pljeskom.
  
  Velikim stilskim i žanrovskim rasponom, program otvorenja 104. kazališne sezone u Osijeku ukazao je na zaista kvalitetne potencijale u orkestru, kao i među opernim solistima. No, istodobno je upozorio i na otprije poznate bolne točke ansambla koje su tijekom ovakve vrste koncerta također postale naročito vidljive. Ne treba zanemariti ni prepuno kazalište koje samo potvrđuje da takvi revijalni koncerti imaju svoju publiku koja želi i traži više upravo takvih umjetničkih događanja. Idući tragom tih pokazatelja, moglo bi se u nekim budućim repertoarnim zahvatima staviti naglasak na slične programe koji unose živost i u koncertnu ponudu grada.
  
  Posebno dojmljive bile su reakcije publike koja je dirljivo, uz divljenje i zahvalnost, toplim pljeskom ispratila maestra Petera Oschanitzkog, kao i violista Tomislava Ceznera, želeći tako nagraditi umjetnike za sve lijepe operne noći u osječkom kazalištu.
  
  © Sunčana Bašić, KULISA.eu, 15. rujna 2010.

Piše: