Sjajan splitski povratak Nikše Bareze

56. Splitsko ljeto (Hrvatsko narodno kazalište Split i Teatro Verdi iz Trsta): Giuseppe Verdi, Otello, dir. Nikša Bareza, red. Giulio Ciabatti

• Nakon što je riječka Opera pozvala zacijelo najvrsnijeg tumača opusa Giuseppea Verdija u Hrvatskoj, koji se kao takav potvrdio i u Verdijevu hramu – milanskoj Scali – Nikšu Barezu, i on predstavio jedno od remek-djela prvog vrhunca u skladateljevu stvaralaštvu – uzornu realizaciju Traviate, uprava HNK-a u Splitu pozvala ga je da predstavi vrhunac talijanske melodrame, Otella. Bareza je još jedanput pokazao da ima urođen nepogrešiv osjećaj za protok Verdijeve glazbe koji je nadgradio temeljitim proučavanjem djela velikog majstora iz Busseta i dirigiranjem gotovo cjelokupna njegova opusa. Bareza u dušu poznaje Verdija vrhunskog dramatičara, Verdija vrhunskog majstora belkanta koji i u tako zgusnutoj dramskoj partituri nalazi mjesta za najljepšu belkantističku frazu, Verdija majstora concertata. Bareza zna kako interpretativno prenijeti savršen luk djela koje u svojim genima ima grandioznog dramatičara Shakespearea i ingenioznog libretista Arriga Boita. Ukratko, Barezino viđenje Otella i vođenje izvedbe kojom je otvoreno Splitsko ljeto bilo je na razini najvećih dirigentskih tumačenja te partiture koje poznajemo. I tako su opet uzorne interpretacije Verdija u Hrvatskoj povezane uz njegovo ime! Upravo je neshvatljivo da Zagrebačka opera danas, na žalost, nema sluha za Verdija pa moramo slušati Falstaffa pod ravnanjem osrednjeg njemačkog dirigenta umjesto odličnog našeg, hrvatskog!
  
  Splitska Opera ponudila je svoj poznati kvalitetni zbor koji je, dobro uvježbao Domeniko Briški, i majstorski dorađen Barezinom rukom, našao novu energiju da se tako uspješno uhvati u koštac s tom zahtjevnom partiturom. Svjež u tonu, muzički točan, plijenio je zvučnom ljepotom i opetovano dokazao kako vrsnost zbora ne čini mnoštvo ljudi nego dobro vođen dovoljan broj kvalitetnih glasova. Kao što se opetovano pokazalo da vrstan dirigent može izvući zvuk i boje i od orkestra koji nije baš vičan svladavanju mnogostrukih kušnji tako teške partiture. Uspješno im se pridružio dječji zbor koji je pripremila Nela Bujas Luketić. Splitski operni ansambl ponudio je i svoju zvijezdu, prvakinju vrlo lijepa glasa, Valentinu Fijačko, koja je tako dobila priliku da od Pjesme o vrbi i Ave Marije, kojima je osvajala kao diplomantica, satka cijelu ulogu Desdemone. Sudeći po odobravanjima, u tome je potpuno uspjela.
  
  No, najvažnije što je Bareza dobio u pripremi predstave bila su dva vrsna suverena tumača iznimno teških uloga Otella i Jaga - prvaka Boljšoj teatra, tenora Badrija Maisuradzea i talijanskog opernog prvaka, baritona Paola Rumetza. Danas, kad se pravi dramski glasovi broje na prste jedne ruke, takvi Otello i Jago prava su rijetkost. Badriju Maisuradzeu mogli bismo prigovoriti nedostatno razgovjetnu talijansku dikciju, što iznenađuje jer vrlo dobro govori talijanski, i nedovoljno snažno ocrtan lik Otella već od samoga početka. Ali tijekom predstave rastao je i potpuno se iskupio u neobično potresnom prizoru smrti. Predstava je i inače rasla prema kraju, od blijedog ljubavnog dueta do četvrtog čina u cjelini. Rumetz je, pak, već od početka bio glasom i glumom izvrstan Jago, pjevački i scenski upravo cizeliran u detaljima. Najljepša verdijanska fraza čula se od Ivice Čikeša u maloj ulozi Lodovica, ali ne toliko maloj da ne bi dao pečat trećemu činu. Marko Cvetko iskoristio je vokalnu prigodu koju mu je pružila uloga Cassija. I ostali interpreti malih uloga: Špiro Boban kao Roderigo, Luciano Batinić kao Montano i Mate Akrap kao Glasnik pridonijeli su uspjehu pjevačkog dijela predstave. Žana Marendić Bučević nije bila primjerena Emilia.
  
  Otello je ostvaren u koprodukciji s Teatrom Verdi iz Trsta iz kojega su došli njegovi scenski realizatori. I dogodilo se nešto, najblaže rečeno, čudno: nakon predstave i poslije govorilo se samo o glazbenoj komponenti izvedbe, iz čega bi se lako dalo zaključiti da je scenska bila posve u drugome planu. Dosta neobično za djelo tako snažne dramske radnje! Ni uz najbolju volju ne mogu dokučiti u čemu bi se ogledao nekakav poseban rad redatelja Giulija Ciabattija. Očito je bilo da Rumetz ima vlastitu koncepciju Jaga i dosljedno je provodi. Maisuradze povremeno nije znao što bi sa sobom. Desdemona je u drugome činu zamišljena kao neka koketna tinejdžerica. Cassio i Emilia bili su gotovo nezamjetni, a Čikeš je bio snažnije prisutan samo zahvaljujući svojoj osobnosti. Zbor je bio standardno raspoređen. U pozadini se tko zna zašto nekad javila neka spodoba, a nisam primjetila da je Emilia pokupila rubac koji je pao Desdemoni, što je ključno u radnji.
  
  Vjerovatno scenografija Pier Paola Bislerija funkcionira u kazalištu (šteta da se opera nije izvela u teatru jer ne bismo tada na glavama solista gledali one ružne mikrofone nego slušali njihove prave glasove!), ali na Prokurativama se izgubila uz onu šumu praktikabla s reflektorima i inim stvarima koje su je sa svih stana obavijale. A što tek reći o završnici s velikom slikom mora a iza nas je pravo more?! Kostimi Chiare Barichello bili su heterogeni u vremenu i stilu. Funkcioniralo je osvjetljenje Iuraia Salerija. Ako se želi nastaviti s praksom prikazivanja na pozornici na Prokurativima, ne u ambijentu Prokurativa jer on nije igrao, valjat će temeljitije poraditi na vizualnoj i akustičkoj komponenti.
  
  Ostanimo na glazbenoj izvedbi. Ako i nije bila uvijek savršena, što bi bilo preuzetno i očekivati s obzirom na njezine iznimno velike zahtjeve, bila je na vrlo visokom nivou, zahvaljujući ponajprije dirigentu koji poznaje djelo u najsitnijim pojedinostima, ima jasnu viziju o njegovoj realizaciji i zna kako iz darovitog i sposobnog ansambla postići maksimum.
  
  © Marija Barbieri, KULISA.eu, 17. srpnja 2010.

Piše: