Raskošno bogatstvo tona

35 godina umjetničkog rada Ivice Šarića: Giuseppe Verdi, Requiem, dir. Ivo Lipanović, Sarajevska filharmonija, Zborovi Opere Narodnog pozorišta Sarajevo i HNK-a Split, Narodno pozorište Sarajevo, 26. veljače 2010.

  • 35 godina umjetničkog rada Ivice Šarića: Giuseppe Verdi, Requiem, dir. Ivo Lipanović, Sarajevska filharmonija, Zborovi Opere Narodnog pozorišta Sarajevo i HNK-a Split, Narodno pozorište Sarajevo, 26. veljače 2010.
    S basovima imamo sreće! A i oni je imaju! Prvak Opere Narodnog pozorišta u Sarajevu, Ivica Šarić proslavio je 35 godina umjetničkog rada u velikom stilu. Njegov je glas zadržao netaknutim raskošno bogatstvo tona. Tople i plemenite, zaobljene verdijanske fraze u širokom luku, besprijekoran legato, duboko poniranje u samu srž glazbe i ta njegova toliko puta isticana vrhunska muzikalnost, uopće, cjelokupnost njegove umjetničke osobnosti te neki poseban, toj glazbi primjeren suzdržani naboj, uzdignuli su ga u dominantnu figuru večeri. Njegovi Mors stupebit i Confutatis maledictis zaorili su prijeteće ali uvijek u skladu s karakterom glazbe i zahtjevima koje je Verdi vrlo precizno postavljao pred soliste u Requiemu. Slavljenik je doista slavio, što se pokazalo i srdačnim aplauzima i povicima bravo dupkom ispunjenog gledališta.

    Bugarski tenor Kamen Čanev, pjevač zavidnih vokalnih kvaliteta, sjajnih dinamičkih preljeva, s pianima koja se traže ali ne uvijek i nalaze u tenora velika i snažna glasa (prelijepi Hostias), zacijelo je jedan od najboljih tumača tenorske dionice Verdijeva Requiema kojega smo čuli u zadnjih dosta godina. Ženski dio kvarteta – hrvatska sopranistica Valentina Fijačko i slovenska mezzosopranistica Mirjam Kalin – razlikovao se u pristupu Verdiju od svojih muških kolega. Mirjam Kalin mu je pristupila više intimistički, gotovo zatomljeno, cizelirajući fraze i pritom zadržavajući dinamiku u užem luku. U Liber scriptus nije bilo naznaka dramatike.

    Bio je to prvi Verdi (zanemarimo li dvije arije Desdemone s diplomskih produkcija) Valentine Fijačko. Bilo bi bolje da je prije otpjevala nekoliko njegovih opernih uloga pa da u prvom susretu s tom za soprana možda i najzahtjevnijom koncertnom dionicom, svoj veliki potencijal iskaže u punoj mjeri. Ona je, naravno, sve lijepo otpjevala, ali kako je Verdi govorio: Aida i Amneris kao i sopranska i mezzosopranska dionica u Requiemu traže više od samog pjevanja (u čemu je Šarić bio primjer). Na njoj će trebati još poraditi i stilski je uskladiti. Jer, Verdi je ipak Verdi – što su vrlo dobro pokazale njezine muške kolege.
    35 godina umjetničkog rada Ivice Šarića: Giuseppe Verdi, Requiem, dir. Ivo Lipanović, Sarajevska filharmonija, Zborovi Opere Narodnog pozorišta Sarajevo i HNK-a Split, Narodno pozorište Sarajevo, 26. veljače 2010.
    Sarajevska izvedba Requiema pripremljena je s punim zauzimanjem. Osim troje solista pozvani su vrstan poznavalac Verdija, jedan od najboljih i najiskusnijih u pristupu opusu velikog skladatelja na ovim prostorima, dirigent Ivo Lipanović i Zbor Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Splitu (zborovođa Domeniko Briški) koji se svojim bogatim vokalnim potencijalom ponovno dokazao odličnim tumačem Verdijeve glazbe. U suradnji s isto tako moćnim i zvukovno raskošnim Horom Opere Narodnog pozoriša u Sarajevu (zborovođa Dario Vučić) oblikovalo se po zvučnosti, boji i raznolikosti dinamike kao i po muzikalnom vođenju Verdijeve fraze impoznatno reproduktivno tijelo. Kvalitetne nadopune u orkestru Sarajevske filharmonije približile su njezino muziciranje strogim zahtjevima Verdijeve partiture.

    Verdiju predan svim srcem, Mo Lipanović je pristupio interpretaciji tog veličanstvenog djela osjećajući u punini njegovu elementarnu snagu i veličinu. Zašao je u samu njegovu bit, ponirao je duboko u zamršeno klupko virtuoznog djela, koje nije misa za mrtve nego za žive, aspekt skladateljevog suosjećanja u tragičnom sagledavanju ljudskog, pa je sugestivno i muzikalno, nadasve autoritativno, u čvrstom izvedbenom luku, prenio svu njegovu transcedentalnu ljepotu.

    Prije izvedbe intendant Narodnog pozorišta prof. Gradimir Gojer otvorio je biranim riječima dizajnerski profinjeno postavljenu izložbu o Ivici Šariću. Čestitarski dio večeri po završetku koncerta bio je također na visini Šarićeva ljudskog i umjetničkog digniteta.

    Izvedba Requiema Giuseppea Verdija u Narodnom pozorištu u Sarajevu bila je tako trostruko slavlje. Obilježavalo se 35 godina umjetničkog rada zaslužnog prvaka Opere Ivice Šarića, nakon dvadeset i pet godina sarajevska glazbena javnost imala je ponovno priliku uživati u ljepotama jednog od najvećih remek-djela ne samo glazbe nego umjetnosti uopće, i treće, pomalo tužno ali dostojanstveno, bilo je to i sjećanje na nedavno umrlog maestra Vjekoslava Šuteja, koji je dio svoje umjetnosti utkao i u Sarajevo, što grad na Miljacki nije zaboravio.

    © Marija Barbieri, KULISA.eu, 1. ožujka 2010.

Piše:

Marija
Barbieri

kritike

najavljujemo...