Bachove preobrazbe i Vivaldijeve boje

15. Korčulanski barokni festival, 31. kolovoza – 18. rujna 2026., 2/2

• 

  Na sljedećim koncertima 15. Korčulanskoga baroknog festivala tamošnjoj publici predstavio je Hrvatski barokni ansambl nekoliko programa ovogodišnje zagrebačke koncertne sezone. U srijedu, 2. rujna 2026. u katedrali sv. Marka izveden je program Bach Cantatas Revisited / Novo stvoreno od starog koji je zagrebačkoj publici predstavljen u Satiričkome kazalištu Kerempuh 26. travnja 2026. Vokalni solisti bili su Dorothee Mields Hunt (sopran) i Krešimir Stražanac (bas-bariton), solist na baroknoj oboi i oboi d'amore Andreas Helm, a umjetnički voditelj ovoga projekta bio je čembalist i dirigent, stalni suradnik HRBA-e, gost iz Finske Aapo Häkkinen.

  Kantate jednog od najvećih skladatelja (kasnog) baroka Johanna Sebastiana Bacha (1685–1750) prve su na popisu njegovih (poznatih) skladbi koji je sastavio muzikolog i knjižničar Wolfgang Schmieder (1901–1990). Radeći na katalogu od 1946. do 1950. godine, završio ga je u godini obilježavanja 200. obljetnice skladateljeve smrti, olakšavši njegovim objavljivanjem snalaženje u navođenju skladbi pisanih u istome tonalitetu, i sl. Bach je kantate skladao već od 1707. godine u Mühlhausenu i od 1708. do 1717. godine Weimaru, a najviše ih je skladao djelujući kao kantor crkve sv. Tome u Leipzigu od 1723. do smrti 1750. godine za ovu i crkvu sv. Nikole. Bio je obvezan skladati za svaku nedjelju i praznik kantatu čiji je tekst bio tematski povezan s propovijedi. Tijekom više od četvrt stoljeća sigurno su se neke teme i ponovile, pa je mogla poslužiti i od ranije poznata kantata, a do danas (Schmiederov popis) ostalo ih je poznato 215 duhovnog i svjetovnog sadržaja. Struktura Bachovih kantata je sljedeća: na početku je Sinfonia (instrumentalni uvod) nakon koje se izmjenjuju recitativi (praćeni orguljama ili orkestrom) i arije, a na kraju je u pravilu koral (solisti ili zbor), rjeđe neki drugi izvođački sastav.

  Program koncerta Novo stvoreno od starog sastavljen je u duhu tzv. tehnike parodije – „prerade ranije napisane glazbe za novi tekstualni i duhovni kontekst“ što se u ovome slučaju odnosi na sastavljanje nove cjeline iz ranije skladanih odlomaka. Koncert su uokvirila dva stavka iz Suite za orkestar u D-duru, BWV 1068: Uvertira (u francuskome stilu) na početku i Gigue, brzi irski ples na završetku. Slušali smo tri Fiktivne Bachove kantate sastavljene od odlomaka iz nekih drugih, cjelovitih Bachovih kantata. U prvu od njih Ich fürchte mich vor tausend Feinden nicht (Ne bojim se tisuću neprijatelja) za solo-sopran uvršteni su recitativi iz kantata BWV 23 i 105, arije iz kantata BWV 92 i 149 te koral iz kantate BWV 61. Druga fiktivna kantata za bas-solo Wenn einstens dio Posaunen schallen (Kad jednom zazvuče tromboni) počela je stavkom Sarabanda. Largo iz Concerta grossa u c-molu, op. 1 br. 11 Pietra Antonija Locatellija (1695–1764), a odabrani odlomci iz Bachovih kantata su recitativi iz BWV 19 i 127 i arije iz BWV 46 i 159. Autor završnoga korala Drum schließ ich mich in deine Hände (Stoga se prepuštam u tvoje ruke) je Johann Schelle (1648–1701). U fiktivnoj Bachovoj dijalog-kantati za sopran i bas Dein heilsam Wort (Tvoja riječ iscjeljenja) Sinfonia je prvi stavak Allegro iz izgubljene dionice Bachova Koncerta za violinu (gudače i basso continuo) u d-molu, BWV 1052R (rekonstruirane prema Koncertu za čembalo i gudače, BWV 1052 iz 1738.). Recitativi su iz kantata BWV 155, 113, 21 i 49, arija iz kantate BWV 113, a dva dueta iz kantata BWV 21 i 49.

  Vokalne dionice u Bachovim kantatama, pisane iznimno virtuozno, uključuju velike skokove i veliki raspon glasa, melizme – niz tonova na jedan slog i istaknuti vokal često u stavcima u kojima treba uskladiti stalan ritamski puls u kratkim notnim vrijednostima, što sve treba obojiti i paletom dinamičkih nijansi. Gošća iz Njemačke Dorothee Mields Hunt (1971.) jedna je od danas traženih i cijenjenih sopranistica specijaliziranih za izvedbu barokne glazbe, ali i glazbe 20. stoljeća. Njezino pjevanje odlikuje jasan, kristalno čist glas lijepe i ugodne boje, izjednačen u čitavom velikom opsegu, glas koji savršeno kontrolira u odlomcima u brzome tempu i nježno vodi u polaganim stavcima, zadržavajući savršenu dikciju njemačkog izvornika. Bas-bariton Krešimir Stražanac (1983.) veoma se brzo vinuo među uspješne pjevače na međunarodnome planu tumačeći najpoznatije uloge željeznog opernog repertoara, ne zapostavljajući romantični Lied kao ni barokne glazbene vrste kantate, oratorije i dr. U glasu lijepe boje sačuvao je onu pokretljivost potrebnu za ispjevavanje virtuozno pisanih Bachovih arija uz razgovijetnu dikciju i u najbržim tempima i bogato raslojenoj dinamici.

  

  Umjetnički voditelj Aapo Häkkinen (1976.) počeo je učiti čembalo u dobi od trinaest godina na Sibelius akademiji u rodnome Helsinkiju, a nastavio na Sweelinck konzervatoriju u Amsterdamu te privatno kod poznatih čembalista. S vremenom se potvrdio kao vrsni poznavalac barokne glazbe, djelujući kao profesor na Sibelius akademiji i umjetnički voditelj Helsinškog baroknog ansambla. Dirigirajući i svirajući čembalo Aapo Häkkinen vodio je izvedbu prema jasnoj koncepciji, uspostavivši balans između vokalnih solista i instrumentalnog ansambla pojačanog orguljama. Razradivši pedantno sve detalje partitura, osobito dinamiku i agogičke nijanse, ostavio je puno prostora vokalnim solistima kao i instrumentalnim solistima na oboi i oboi d'amore Andreasu Helmu te Krešimiru Fabijaniću na baroknoj trubi da izražajno interpretiraju svoje dionice. Hrvatski barokni ansambl (u sastavu: violine Laura Vadjon – koncertna majstorica, Ivana Žvan Škrtić, Helga Korbar, Ema Smiljanić, Tanja Tortić, Paul Wicke, Saša Borčić Reba i Vinka Fabris Stančec; viole Dagmar Korbar, Asja Frank i Gabriele Toscani; violončelo Dora Kuzmin Maković; kontrabas Pavle Kladarin; fagot Žarko Perišić; orgulje Benjamin Pölhe) muzicirao je nadahnuto, vjerno baroknome stilu.

  Iz raskošne i velike korčulanske katedrale sljedećega dana, 3. rujna 2026. preselila je publika u malu župnu crkvu Gospe od Sniga u Pupnatu, gdje je Izidor Erazam Grafenauer (1991.) ponovio koncert Strings & Time održan 31. kolovoza u Orebiću. Umjetnika smo upoznali kao člana Hrvatskoga baroknog ansambla u kome svira teorbu (ili gitaru), a na samostalnome koncertu predstavio se kao vrsni umjetnik na tri barokna glazbala: teorbi, lutnji i gitari. Prva dva glazbala iščezla su iz prakse i danas se najčešće na njihovim replikama realizira dionica bassa continua, dok su gitare ostale u sferi kućnog i koncertnog muziciranja do danas. Iako mlad, Izdor Erazam Grafenauer djeluje kao predavač na Akademiji za glasbo Univerze u Ljubljani, kao solist, suradnik komornih sastava, suradnik orkestara, a ostaje mu još vremena i za organizaciju koncertnoga ciklusa Rasgueado Ljubljana, Kit-Ara i Kitarskoga festivala Ljubljana.

  Svako od tri navedena glazbala ima svoju povijest, tehničke značajke i način sviranja, odnosno stvaranja tonova. Najstarije glazbalo perzijsko-arapskog porijekla je lutnja koja je već u 14. stoljeću u Europu došla preko Španjolske i Sicilije. Na tijelo polukruškastog trbušastog oblika nastavlja se kratki vrat koji završava s (povijenom) plosnatom glavom na koju se učvršćuju žice. Veliku popularnost stekla je lutnja u 15. i 16. stoljeću, a zahvaljujući tabulaturama – zapisima skladbi brojkama, slovima ili drugim znakovima, u sviranju lutnje mogli su uživati i nepoznavatelji glazbene teorije pritiskom žica na označenim položajima. Teorba (iz porodice lutnji) prvi put se spominje 1544. godine. Šesnaest žica bilo je raspoređeno na dugome vratu. Porijeklo gitare koja također pripada porodici lutnji nije sasvim istraženo. Manjega korpusa s ravnom daskom na poleđini, gitara sa četiri žice poznata je već od 15. stoljeća, dok je u Italiji i Francuskoj u razdoblju baroka poznata gitara sa pet žica. Upućen u vještine sviranja ovih triju glazbala, Izidor Erazam Grafenauer zasvirao je prvo na teorbi ulazeći u crkvu prema oltaru gdje ih je tijekom koncerta mijenjao. Osim prvih ulaznih skladbi Toccata I. i Toccata II. iz zbirke Intavolatura di chitarone, libro 1 Giovannija Girolama Kapsbergera (1580–1651), na teorbi je odsvirao dvije skladbe Roberta de Viséea (oko 1650–1730): La Plainte ou Tombeau de Mesdemoisselles de Visée (Tužaljka ili grobnica mladih dama de Visée – za njegove dvije kćeri) i Chaconne u G-duru iz rukopisa Vaudry de Saizenay (1699.) koji se čuva u Gradskoj knjižnici u Besançonu, a sastavio ga je Viséeov učenik, plemić Jean-Etienne Vaudry. Na lutnji je Izidor Erazam Grafenauer izveo dvije sonate (zapravo barokne suite s više stavaka) Sonatu br. 1 i Sonatu L'infidèle Silviusa Leopolda Weissa (1687–1750), a iz repertoara za gitaru odabrao je skladbe Santiaga de Murcie (1673–1739) za treću točku: Folias italianas (tema s varijacijama), Marionas i Los Imposibles te za šestu (posljednju točku koncerta) Españoletas, Tarantelas i temu s varijacijama Folias españolas, čije je posljednje taktove odsvirao izlazeći iz crkve.

  U maloj crkvi dobre akustike publika je uživala u prebiranju po žicama tihih instrumenata na kojima je Izidor Erazam Grafenauer gradio dinamički raznolik sustav. Njegova izvrsna tehnika sviranja činila je neprimjetnim prijelaze na glazbala s različitim brojem žica na kojima je isticao melodijske linije i akordnu pratnju (u okvirima mogućnosti trzalačkih glazbala). Kao iznimno muzikalan glazbenik predstavio je odabrane skladbe primjereno stilskim odrednicama baroka približivši slušateljima glazbu koju danas rijetko imaju prilike slušati u živoj izvedbi.

  

  Na dva koncerta – u dvorištu palače Arneri u Korčuli u petak, 4. rujna 2026. i na Pelješcu u Kuvenatu, u bivšem Dominikanskom samostanu (Viganj) u subotu, 5. rujna 2026., predstavio je Hrvatski barokni ansambl dio programa s kojim je 1. veljače 2026. otvorio ove godine sezonu u Zagrebu. Program naslovljen Rosso veneziano, čiji je umjetnički voditelj Mauro Colantonio, sadržavao je samo skladbe Antonija Vivaldija (1678–1741). U programskoj knjižici autor teksta (Mauro Colantonio?) pojasnio je naslov Rosso veneziano, što smo naveli u osvrtu na zagrebački koncert, pa ćemo samo izdvojiti da „Venecijansko crveno nosi istu snagu: jedinstvena nijansa, (…) postaje srž grada i metafora njegove elegancije, prizivajući duždevu kapu, baršunasti plašt Patrijarha, raskoš kazališnih dvorana ili Tizianova remek-djela.“ Glazbenici su imali crveni neki odjevni predmet ili neki ukrasni detalj. Hrvatski barokni ansambl nastupio je u manjem sastavu (violine Helga Korbar – koncertna majstorica, Ana Labazan Brajša, Doris Tkalčević, Tanja Tortić, Saša Borčić Reba, Ema Smiljanić; viole Dagmar Korbar i Asja Frank; violončelo Dora Kuzmin Maković; kontrabas Pavle Kladarin; teorba Izidor Erazam Grafenauer i čembalo Franjo Bilić). Odlomke iz Vivaldijevih opera pjevala je mlada, afirmirana mezzosopranistica Lucija Varšić.

  Na (skraćenom i malo izmijenjenom) programu bile su skladbe: Sinfonia iz djela La verità in cimento (Istina u iskušenju), RV 739 („dramma per musica“); Koncert za gudače u A-duru, RV 159 (Allegro-Adagio-Allegro) čiji su stavci izvedeni odvojeno. Između njih je Lucija Varšić otpjevala ariju Solo quella guancia bella (Samo taj lijepi obraz) iz djela La verità in cimento te ariju Sento in seno (Osjećam u grudima) iz opere Il Giustino (Justin), RV 717. U Koncertu za violinu i violončelo all'inglese u A-duru, RV 546 nastupili su kao solisti Helga Korbar (violina) i Mauro Colantonio (viola da gamba). Slijedili su recitativ i arija In Somno profundo (U dubokome snu) iz djela Judita Triumphans s violom all'inglese, Concerto madrigalesco u d-molu za gudače i basso continuo, RV 129 pisan u formi concerta grossa. Pridjevom „madrigalesco“ možda je Vivaldi želio naglasiti skladateljske postupke među kojima su „ekspresivne harmonijske sekvence“ kakve je u svojim kasnim madrigalima koristio Claudio Mnteverdi (1567–1643). Lucija Varšić otpjevala je recitativ i ariju Ardo tacito amante (Žarki tihi ljubavnik) iz prvoga čina opere L'incoronazione di Dario (Krunidba Darija), RV 719 uz pratnju viole da gamba, violončela i teorbe. Slijedio je Koncert alla Rustica, RV 151 te arija Saprò ben con petto forte (Znat ću čvrsta srca) iz melodrame Dorilla in Tempe, RV 709. Dvije posljednje skladbe nisu izvedene na koncertu u Zagrebu.

  

  Vivaldijeva glazba dopadljiva je i ugodna za slušanje, radilo se o skladbama za instrumente ili za glasove i instrumente, ali nije uvijek jednostavna za izvođače. Mezzosopranistica Lucija Varšić osvojila je publiku lijepim glasom, besprijekornom pjevačkom tehnikom koja stvara dojam lakoće i jednostavnosti u recitativima i arijama u kojima se Vivaldi poigrao s brojnim ukrasima, koloraturama i velikim intervalima. Jasna dikcija i diskretna gluma pridonijeli su izražajnosti teksta, osobito u ariji iz opere Krunidba Darija. Mauro Colantonio poznat je već kao vrstan svirač viole da gamba, a sve se više afirmira i kao umjetnički voditelj-dirigent, vodeći sigurno, sugestivno i muzikalno izvedbe, što se zrcalilo na angažmanu svih glazbenika Hrvatskoga baroknog ansambla. Primjereno odabrana tempa (brzih i polaganih stavaka) i dobro stupnjevana dinamika otkrili su Maura Colantonija kao dobrog znalca baroknoga stila, koji je savršeno uskladio muziciranje Lucije Varšić i Hrvatskoga baroknog ansambla.

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 1. studenoga 2026.

Piše: