Tri gitare i kontrabas u skladnom suglasju

Trio Elogio, Lisinski da camera, Dominik Wagner, kontrabas, Shades of Blue: Koncert u povodu 120. godišnjice rođenja i 35. godišnjice smrti Borisa Papandopula, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog – Mala dvorana

• 

  Mozartova Sonata za klavir u a-molu, br. 8, KV 310, našla je dostojan odjek u obradi za gitarski trio koju potpisuje Petrit Çeku. Naime, udaljavanje od klavirskog zvuka ovdje, osim što obogaćuje raznolikost izvedbi ovog djela, možda je čak približava bojama fortepiana kroz topli ton gitare i jasnu ataku žice, a i užem dinamičkom rasponu. Sve to zaista odgovara ovome djelu koje se ističe svojom snažnom emotivnošću, dodatno potenciranom intimnošću koja je gitari imanentna. Takav zvuk odlično prenosi sveprisutnu bol u sonati koja je jedna rijetkih koje je skladatelj komponirao u molskom tonalitetu, vrlo moguće potaknut majčinom smrću i poslovnim frustracijama koje su ga tada opterećivale. Prvi stavak, Allegro maestoso, stoga kao da izražava buran prkos prema sudbini, bacajući snažan osjećajni naboj u formalnost klasičnog jezika. Brojna sforzata ovdje dramatično oslikavaju taj intenzitet, učinjen još snažnijim s obzirom na neposrednost zvuka zbog izravnog kontakta sa žicom, bez barijere klavijaturnog mehanizma. Ta iskrenost i toplina naročito se izrazila u drugom stavku, Andante cantabile con espressione, karakterizirana homogenošću zvuka i posebnom delikatnošću tona u svim dionicama. Iz uljuljanosti u nježnu pjevnost izvukao nas je kratak i intenzivan Presto svojim neprekinutim tokom tonova kojim patetika prošlih stavaka prelazi u rezignaciju i prepuštanje struji koja odnosi sve sa sobom. Pritom možemo primijetiti odličnu povezanost trija koji je izvorno solističku partituru uspješno pretočio u komornu izvedbu zahvaljujući individualnoj izvrsnosti svirača i njihovoj koheziji.

  Kao temeljni odmak od klasične paradigme nastupila je recentna skladba mladog Šimuna – Čarlija Botice pod nazivom Les Mirages. Riječ je o četverostavačnoj suiti čiji svaki element auditivno prikazuje seriju pretežito vizualnih doživljaja koji nastupaju uslijed iscrpljenosti pod velom tame. Ilustrativni francuski naslovi pritom mogli bi asocirati na pokušaj približavanja djelima starih impresionista koji su, kao slikari ili skladatelji, na sličan način obrađivali osjetilne doživljaje, na što najjasnije upućuje naslov prvoga stavka, Des coups de pinceau dans le ciel de minuit (Potezi kistom na ponoćnom nebu). Takav sinestetski pokušaj podrazumijeva širenje zvučne palete i maksimalno iskorištavanje mogućnosti gitare. Stoga se pojavljuju perkusivni momenti udaranja po žicama kao u drugom stavku Vertige des abîmes (Vrtoglavica bezdana), ili u Ombres et visions (Sjene i vizije) – neobična tehnika ukrštavanja ruku, pri čemu se žica desnom rukom trza s druge strane lijevo po vratu gitare, što rezultira intrigantnim zujavim zvukom, koji unutar konteksta popratnih flažoleta i nekonvencionalnih ljestvica kao da podsjeća na javanski gamelan. Clarté (Jasnoća) donosi ritmičan i revitalizirajući završetak prethodnoj snovitosti, svojom izrazitom ritmičnošću oblikovanom nepravilnim ritmovima i mjerama.

  

  Gitaristički koncert uvijek je potpuniji kada se u programu nađe i španjolska glazba, koja je instrumentu izrazito idiomatska. U ovom slučaju tu je ulogu preuzeo izbor iz klavirske zbirke Dvanaest španjolskih plesova, koju je Çeku također vješto obradio. Naime, ova se prva četiri plesa uključuju u širi plan izvođenja cijele suite kroz trajanje koncertne sezone Trija Elogio, čime će se stvoriti snažna veza između ovog i budućih nastupa. Vedrina koja emanira iz ovih plesova vrlo je efektno zasjala na gitarama, te je zahvaljujući njihovom broju gustoća klavirske fakture očuvana i dapače obogaćena kolorističkim bogatstvom koje pružaju razne tehnike, od sviranja ponticello uz konjić poradi dobivanja šaljivog nazalnog zvuka ili sul tasto bliže hvataljci poradi zaobljivanja tona, posebno primjetnom u slavnom drugom plesu zbirke, Oriental. U njemu ističe se posebnost izvedbe lento assai dijela, koji djeluje kao vrsta emotivnog vrhunca Španjolskih plesova. Ovdje je naročito karakteriziran raspodjelom melodijske dionice između gitarista, gdje svaki jednom prođe kroz ulogu pratitelja i solista. Time se svaki nastup te pjevne melodije ističe novim glasom, što obogaćuje sveukupnu glazbenu sliku i pretvara je u pravi dijalog između glazbenika. Velik kontrast patetici prethodnoga plesa predstavlja treći, Fandango – Zarabanda, svojom dinamičnom trodobnom mjerom i skakutavim karakterom, dodatno potenciranim uporabom pizzicata. S obzirom na to da posljednji ples u selekciji, Villanesca, završava u tihoj dinamici, malo je šteta što zaključak tog slijeda nije bio efektniji, međutim to nimalo ne oduzima snagu izvedbi koja je vjerno prikazala romantički španjolski temperament, jednako snažan u prštavoj radosti kao i u strastvenoj patetici.

  Sljedeće dvije skladbe posebno se ističu u programu jer su dio baštine velikog Zagrebačkoga gitarskog trija (Darko Petrinjak, István Römer i Goran Listeš), te su skladane za nekonvencionalni oblik koji je katkada poprimao, odnosno spoj dviju gitara i kontrabasa, radi čega se na ovom koncertu gitaristima pridružio prominentni bečki kontrabasist Dominik Wagner. Prva među njima jest trostavačna suita Shades of Blue Johna Duartea, obojena njegovim karakterističnim eklektičnim stilom, skladana 1994. na poticaj Darka Petrinjaka. Posebno je zanimljivo kako su tim djelom spojeni instrumenti koje je i sâm skladatelj svirao, te se u njemu vidi vještina povezivanja gitare i kontrabasa koja proizlazi iz njihovoga dubokog razumijevanja. Prvi stavak, Royal Blue, u skladu sa svojim naslovom donosi uzvišeno ozračje plemenitog karaktera, zasnovano na motivu uzlaznog niza od pet tonova. čiji modalni prizvuk evocira renesansnu glazbu. Središnji dio sporijeg tempa, naime, čini kontrast tom čvrstom ritmu svojim sporijim tempom i eteričnim harmonijama, gdje do izražaja dolazi raznolikost stilova iz kojih je skladatelj crpio inspiraciju. Kolaž nastavlja se i u drugom stavku, Dark(o) Blue (posvećenom Petrinjaku, koji je u Zagrebačkom triju preuzimao kontrabasističku ulogu). Iz početne tamne i emotivno nabijene atmosfere gdje kontrabas ispjevava razvedenu melodiju u pratnji disonantnih arpeggia gitara, u središnjem se dijelu prelazi u nonšalantnu atmosferu blues gaže praćene tipičnim pizzicato walking bassom, posebno idiomatskom kontrabasu, prije povratka u emotivnu gustoću prvog dijela. Posljednji stavak, Electric Blue veseli je plesni zaključak ovoj suiti, čiju dinamičnost čini naročito ritmički motiv gdje se alterniraju šesteroosminski i tročetvrtinski puls.

  Drugi skladatelj širokoga stilističkog rječnika koji je svojim stvaralaštvom pridonio ovoj konfiguraciji jest Boris Papandopulo, te se njegova Trio sonata za dvije gitare i kontrabas odlično nadovezala na prethodnu skladbu. Polifonija postignuta u prvom stavku, Allegro moderato, odnosno ravnopravnost glasova i njihova homogenost s obzirom na raznorodnost instrumenata, svjedoči skladateljevoj lakoći skladanja, a u slučaju ove izvedbe i vještini i komunikaciji između izvođača, koja je itekako na razini ovakvih glazbenih izazova. U lirskom ugođaju Dolce espressiva primjetno je kako se instrumenti izvrsno nadopunjuju, odnosno kako kontrabas dugim trajanjem tona djeluje poput vezivnog sredstva za cijelu izvedbu, te je time emotivnost još bogatija. Finale zaokružuje trostavačnu formu još jednim brzim stavkom izražene polifonije, gdje se opet miješaju neoklasicističke i folklorne naznake. Živahna je duhovitost međutim ispresijecana osjećajnijim segmentima gdje gitare preuzimaju vodeću ulogu, te se time stvaraju momenti solističke deklamacije u kontrastu s motoričnošću koja ih okružuje. Polagano pulsirajući pizzicato kontrabasa na kraju kode zajedno s pikardijskom tercom u flažoletu na gitari, stvorio je umirujući zaključak ovom ciklusu koji obiluje intenzitetom ritma i disonance.

  

  Bis u obliku Ave Maria Astora Piazzolle pružio je još jednu priliku kontrabasu da zasja kao melodijski instrument gotovo vokalne kvalitete uz pratnju trojice gitarista koja stvara bogatu harmonijsku podlogu. Tu je ponovno potvrđena komplementarnost kontrabasa i gitare, gdje prvi svojom duljinom tona olakšava izgradnju većih cjelina, dok mu drugi svojom akordičkom prirodom stvara raskošnu pozadinu i intiman ugođaj, naročito važan za ovu vrlo zanosnu skladbu koja prikazuje Piazzollinu romantičku stranu, dalje od vatreno ritmičnih tanga.

  Petrit Çeku, Pedro Ribeiro Rodrigues i Tomislav Vukšić zajedno s gostom Dominikom Wagnerom otvorili su svoj koncertni ciklus skladnim povezivanjem raznolikih zvučnosti, evocirajući povijest gitarističkoga komornog muziciranja u našim krajevima i potvrđujući da je njegovo mjesto u repertoaru čvrsto utemeljeno i konstantno evoluirajuće.

  © Nikola Delerue, KLASIKA.hr, 23. listopada 2026.

  Trio Elogio
  Petrit Çeku, gitara
  Pedro Ribeiro Rodrigues, gitara
  Tomislav Vukšić, gitara
  Gost: Dominik Wagner, kontrabas

  Program:

  Wolfgang Amadeus Mozart
  Sonata za glasovir u a-molu, br. 8, KV 310 (obr. Petrit Çeku) 

  Šimun-Čarli Botica
  Les Mirages za gitarski trio
  
  *** 
  
  Enrique Granados
  Dvanaest španjolskih plesova za glasovir (obr. Petrit Çeku)
  br. 1: Galante – Minueto
  br. 2: Oriental
  br. 3: Fandango – Zarabanda
  br. 4: Villanesca

  John Duarte
  Shades of Blue za dvije gitare i kontrabas

  Boris Papandopulo
  Trio sonata za dvije gitare i kontrabas

Piše: