Korčulanska barokna tradicija u punom sjaju

15. Korčulanski barokni festival, 31. kolovoza – 18. rujna 2026., 1/2

• Zamisao utemeljitelja Korčulanskoga baroknog festivala Maše i Michaela Unsworth bila je da se u gradu Korčuli u prvim tjednima mjeseca rujna izvodi i sluša glazba ranijih razdoblja s naglaskom na bogatoj baroknoj glazbenoj baštini. Svojom su zamisli privukli mnoge ljubitelje i poznavatelje te je ostvarili prvi put 2012. godine u okviru Udruge prijatelja barokne glazbe. Supružnici Unsworth bili su skloni materijalno podupirati različite kulturne projekte (ne samo u Hrvatskoj) pa su svojim zalaganjem i potporom potaknuli nova glazbena događanja, novi festival koji po koncepciji odgovara najstarijem stilski profiliranom festivalu u Hrvatskoj – Varaždinskim baroknim večerima utemeljenim 1971. godine. Otok Korčula spominje se još u 4. stoljeću pr. n. e. (u grčkim izvorima Korkyra Melaina, u rimskim Corcyra Nigra). Povijest samoga grada Korčule potkrijepljena je pisanim izvorima od 13. stoljeća i prvoga Statuta prema kojem je ustrojen život u srednjevjekovnom gradu. Smješten na poluotoku unutar čvrstih zidina s uskim ulicama koje – račvajući se od glavne tvore u tlocrtu oblik ribljega kostura, Korčula je privlačno odredište mnogim strancima koji ju najviše posjećuju u mjesecima glavne turističke sezone – srpnju i kolovozu. Korčulanski barokni festival, održan ove godine po petnaesti put, opet je magnetskim glazbenim silnicama privukao publiku iz raznih krajeva svijeta, stanovnike grada Korčule od kojih neki već godinama prate koncerte kao i mještane u mjestima na otoku Korčuli i poluotoku Pelješcu u koja se prije više godina „uselio“ festival barokne glazbe.

  

  Opraštajući se od publike na posljednjem koncertu 14. festivala, umjetnička ravnateljica Laura Vadjon najavila je da će na programima ovogodišnjega (pomalo jubilarnog) festivala najviše biti zastupljena vokalna i vokalno-instrumentalna glazba, ali – dakako, i instrumentalna. Tako je prvi koncert – u predvečerje festivala, održao u ponedjeljak, 31. kolovoza 2026. u Župnoj crkvi Pomoćnice Kršćana u Orebiću Izidor Erazam Grafenauer (1991.), umjetnik na baroknim žičanim trzalačkim instrumentima lutnji, teorbi i gitari. Isti program (koji smo pratili) izveo je u četvrtak, 3. rujna 2026. u Župnoj crkvi Gospe od Sniga u Pupnatu.

  15. Korčulanski barokni festival službeno je otvoren na već tradicionalan način – izvedbom Barokne moreške u Ljetnom kinu Korčula u utorak, 1. rujna 2026. Sudjelovali su članovi KUD-a Moreška iz Korčule i Hrvatski barokni ansambl, a ravnao je maestro Ivan Josip Skender (1981.). Povijest korčulanske Moreške prije svega kao kulturnoga događaja za turiste – posjetitelje grada Korčule, opisali smo opširno u prilogu iz 2025. godine. Glazbu je na temelju nekoliko sačuvanih fragmenata 1937. godine skladao Krsto Odak (1888-1965), a samo jedan put u godini moreškanti plešu na glazbene odlomke iz skladbi Claudija Monteverdija (1567-1643), Jeana-Baptista Lullyja (1632-1687), Gregorija Allegrija (1582-1652), Marc-Antoinea Charpentiera (1643-1704) i Jeana-Josepha Moureta (1682-1738). Maestro Skender napisao je u programskoj knjižici da će upravo ta glazba „na osobit način postati još jednom od glazbenih poveznica mediteranske barokne kulture.“ Fascinantno je kako tijekom samo nekoliko pokusa moreškanti uspijevaju zahtjevne i složene plesne figure i korake prilagoditi baroknoj glazbi, osobito mlađi članovi KUD-a Moreška koji prvi put sudjeluju u izvedbama i susreću se s glazbom drugačijega stila. Hrvatski barokni ansambl nastupio je u velikome sastavu gudača kojima su se u skladbama svečanoga prizvuka pridružili solisti na baroknim instrumentima oboi, trubama i rogovima.

  

  Koncert otvorenja 15. Korčulanskog baroknog festivala održan je – tradicionalno, u katedrali sv. Marka nakon Barokne moreške. Koncert naslovljen Furibondo – prema početnoj riječi arije korintskoga princa Arsacea Furibondo spira il vento (Vjetar silovito puše) iz opere Partenope, HWV 27 Georga Friedricha Händela (1685-1759) priredio je talijanski ansambl Accademia Bizantina kome se pridružio mladi hrvatski kontratenor Franko Klisović. Ansambl Accademia Bizantina osnovan je u Ravenni 1984. godine, a od 1996. godine njegov je umjetnički voditelj čembalist Ottavio Dantone pod čijim je vodstvom „ansambl [je] razvio prepoznatljiv umjetnički pristup koji spaja rigorozna muzikološka istraživanja s živopisnim i izražajnim muziciranjem.“

  Na koncertu u crkvi sv. Marka u Korčuli ansambl je nastupio u manjem sastavu od deset glazbenika među kojima je Alessandro Tampieri, koncertni majstor od 2011. godine i solist na violi d'amore. Ansambl Accademia Bizantina međunarodno je priznat, snimao je za vodeće diskografske kuće, a od 2024. je rezidencijalni orkestar festivala Innbrucker Festwochen der Alten Musik (Insbruški svečani tjedni Rane glazbe). Ottavio Dantone završio je studije orgulja i čembala na Konzervatoriju Giuseppe Verdi u Milanu postavši s vremenom jednim od najistaknutijih svjetskih specijalista za povijesno osviješteno izvođenje rane glazbe. Jedan od rijetkih kontratenora današnjice Franko Klisović počeo je svoje glazbeno školovanje u rodnome Šibeniku. Sudjelovao je godinama u Orguljaškoj ljetnoj školi i svirao orgulje u katedrali sv. Jakova pa je logičan slijed bio upis studija orgulja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Kasnije se odlučio za studij dirigiranja koji uspješno privodi kraju u razredu izv. prof. Tomislava Fačinija (1975.). Prepoznavši svoje kvalitete kao pjevača i to danas iznimno rijetkoga opsega kontratenora, odabrao je studij solo-pjevanja i završio ga u razredu red. prof. Martine Gojčeta Silić na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Kao pjevač nema previše prilike pokazati vrhunske pjevačke kvalitete, muzikalnost i siguran nastup u našim koncertnim prostorima i opernim kućama, jer barokni operni repertoar gotovo da kod nas ni ne postoji. Stoga svoje nastupe usmjerava uglavnom prema inozemstvu, a prate ih pohvale kritike i oduševljenje publike.

  

  U program koncerta uvrstili su glazbenici sljedeće instrumentalne skladbe: Concerto grosso u D-duru, op. 6 br. 4 Arcangela Corellija (1653-1713), Koncert za violu d'amore, gudače i continuo u D-duru, RV 394 Antonija Vivaldija (1678-1741), Concerto grosso u e-molu, op. 3 br. 6 Francesca Geminianija (1687-1762) i Concerto grosso u F-duru, op. 6 br. 2, HWV 320 Georga Friedricha Händela. Franko Klisović nastupio je u sljedećim arijama iz opera Georga Friedricha Händela: u drugoj točki koncerta u dvije arije korintskoga princa Arsacea iz opere Partenope, HWV 27 Ch'io parta (Odem li) i već spomenutoj Furibondo spira il vento te na kraju koncerta u ariji Fatto è Amor un Dio d'inferno (Ljubav je postala bogom pakla) u kojoj on „izražava duboku emocionalnu patnju, žaljenje i [osuđuje, op. S. M.-Ć.] okrutnu, paklenu narav ljubavi (…) dok se nosi sa složenim ljubavnim zapletima i obmanama u koje su uključene [napuljska, op. S. M.-Ć.] kraljica Partenope i Rosmira [ciparska princeza i bivša Arsaceova ljubavnica, op. S. M.-Ć.].“ U libretu opere napisanom 1699. godine Silvio Stampigli (1664-1725), „pretvorio“ je sirenu Partenopu, lik iz klasičnoga grčkog mita, u ljudsko biće. Ne uspijevši zavesti Odiseja svojom pjesmom, obuzeta tugom bacila se u more i utopila, a more je njeno tijelo izbacilo na otočić Megaride u južnoj Italiji. Tamošnji naseljenici osnovali su oko njena groba naselje Partenopa iz kojega je izrastao antički Neapolis (današnji Napulj). Opera je izvedena prvi put u Londonu 1730. godine. Franko Klisović otpjevao je i dvije arije Kleopatrina brata Tolomea (Ptolomeja) iz opere Giulio Cesare, HWV 17, prizavedene u Londonu 1724. godine: L'empio, sleale, indegno (Bezbožan, nevjeran, nedostojan) i Sì, spietata, il tuo rigore sveglia l'odio in questo sen (Da, nemilosrdna si; tvoja strogost budi mržnju u tom smislu).

  

  Georg Friedrich Händel skladao je opere i po dolasku u London 1723. godine oslanjajući se na uzore kakve je upoznao u Italiji – operu seriu s radnjom podijeljenom u tri čina. Ne baš uvijek pjesnički vrijedna libreta „spašavala“ je često umjetnički vrjednija glazbena sastavnica, a neka od glavnih uloga bila je povjerena kastratima – pjevačima koji su (nakon neminovng i možda neželjenog odstranjenja testisa) zadržali boju i visine dječačkoga glasa. Händelove „londonske“ opere također su imale uloge pisane za te pjevače, a u operi Giulio Cesare čak su dvije uloge skladane za njih: Julija Cezara koju je pjevao Francesco Bernardi (1686-1758) poznat kao Senesino i Ptolomeja koju je pjevao Gaetano Barenstadt (1687-1734). Navedene arije virtuozno su pisane i iziskuju od pjevača – na koncertnome podiju, a još i više u scenskoj izvedbi, snagu, izdržljivost i koncentraciju kako bi svi ukrasi, sve – često i po nekoliko taktova duge kolorature na jednome vokalu i veliki intervalski skokovi bili ispjevani intonativno precizno u kratkim ritamskim vrijednostima unutar jedne dobe (otkucaja). I mladome, glasovno moćnom, iznimno muzikalnom kontratenoru Franku Klisoviću dobro su došli predasi ispunjeni instrumentalnim skladbama u kojima se pripremao za novi i ekspresivni nastup otkrivajući u svakoj frazi svoje pjevačke kvalitete te interpretirajući tekst jasno dikcijom i diskretnom glumačkom gestom u bogato raslojenoj dinamici.

  Glazbenici ansambla Accademia Bizantina s pravom pripadaju najistaknutijim sastavima koji ranu glazbu izvode povijesno osviješteno, tj. utemeljeno na muzikološkim istraživanjima izvora o izvođačkoj praksi pojedinih glazbeno-stilskih razdoblja. Njihovo sviranje je tečno, nadahnuto, zanimljivo što postižu savršenom intonacijom kako u polaganim tako i u odabranim iznimno brzim tempima pojedinih stavaka. Ono što je publika još mogla osjetiti je „radost muziciranja“, odnosno želju da se glazbena djela predstave prema željama (zapisima) skladatelja postižući skladnim i uigranim sviranjem njihovu cjelovitost. Bezbroj dinamičkih nijansi obojao je nastup ansambla Accademia Bizantina, a osobito lijepo zvučala je viola d'amore na kojoj se predstavio kao solist Alessandro Tampieri. Ovako skladan ansambl čije interpretacije oblikuje umjetnički voditelj Ottavio Dantone bio je savršen pratilac kontratenora Franka Klisovića u Händelovim opernim arijama oduševivši publiku izražajnim, tehnički dotjeranim i muzikalnim sviranjem.

  

  (Nastavit će se)

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 14. listopada 2026.

Piše: