Jasan dijalog solista i orkestra uz izraženu pjevnost violončela

Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije, Lisinski subotom, Gautier Capuçon, violončelo, Pascal Rophé, dirigent

• 

  Pascal Rophé, ne želeći duljiti s naklonima i popratnim formalizmima, odmah nas je uveo u vrtlog užasa koji predstavlja prvi stavak Honeggerove Treće simfonije, poznate i kao Liturgijska, s obzirom na to da joj naslovi stavaka aludiraju na misne segmente te da uza se nosi vrlo izražen moralni predložak. Dies irae stoga se nalazi na njezinom početku i njime se postavlja glavna misao djela: beznađe uzrokovano ratom i, nerazdvojivo od toga, (auto)destruktivnom tendencijom čovjeka, nadovezujući se na izgriženo duševno podneblje koje je za sobom ostavio Drugi svjetski rat. Ova simfonija skladana 1945. uistinu prenosi te osjećaje velikom ekspresivnošću i intenzitetom, a tome najbolje svjedoči nemilosrdni ritam prvoga stavka koji kao da guta sve pred sobom, slušatelja protiv njegove volje uvlačeći u svoju strašnu struju. Još neki elementi ovdje pridonose tom doživljaju: sa strukturalnoga gledišta to je izostanak kontrastne druge teme koja bi dala barem kratak predah unutar oluje, uz orkestraciju čiji militaristički prizvuk budi snažan osjećaj nemira. Zanimljivo je primijetiti također kako udaraljkaški instrumentarij, svojim većim dijelom srodan onome u vojnim sastavima, zapravo ne treba nikakvim posebnim tehnikama emulirati njihov ratoborni zvuk, nego je on imanentan oštrom šumu maloga bubnja i gluhim vibracijama velikoga. Takav dramatičan jezik u kojem se isprepliću motoričnost i sirov emotivni izraz zajedno s utkanom humanističkom porukom, lako nas može podsjetiti na simfonije Dmitrija Šostakoviča, u kojima je jedinstvenim spojem neoklasicizma i ekspresionizma izražavao djelomično prikriven bunt protiv okrutnosti režima. Ovu asocijaciju možemo potkrijepiti i činjenicom da je Treću simfoniju Šostakovič nedugo nakon njezine praizvedbe obradio za klavir četveroručno, dokazujući time idejnu bliskost dvojice prostorno udaljenih skladatelja.

  Od mraka prvoga stavka drugi je pružio privremeni odmor svojom prevladavajućom neoromantičkom melodioznošću i bogatim bojama harmonije. De profundis clamavi vrlo je prikladan naslov za ovaj segment izrazite čeznutljivosti, gdje puhači i gudači kao da se spajaju u zbor glasova koji mole za izbavljenje iz patnje koja ih okružuje. Naravno da se kroz tu liričnost još uvijek mora probijati zvuk okrutne stvarnosti, simbolizirane upadom zloslutnih disonanci i strogog zvuka marširajućega malog bubnja. Na njegovom koncu ipak dođe do privremenog smirenja, pojavom vrlo važnog motiva ptičjeg pjeva u flauti. Riječ je o isječku koji se javlja u svakom stavku u različitoj inačici, čime slutimo da je pjev ptica, po skladateljevu mišljenju, zbog svoje prirodnosti i slobode najizravnija suprotnost poziciji u koju rat, kao najveći ljudski zločin, stavlja čovječanstvo.

  Taj sentiment o ratu kao apsurdnom robovanju najbolje se eksplicira u trećem stavku, Dona nobis pacem, kako je i sâm Honegger obrazložio. Koračnica koju započinje fagot tihim šuljanjem u kratkim artikulacijama stvara gotovo komičan efekt koji se provlači kroz veći dio stavka, te se drugi instrumenti pridružuju u tom dočaravanju ljudske gluposti kroz groteskni marš. Ta paklena povorka svoj vrhunac pronalazi pri sredini stavka (ujedno dinamičkom vrhuncu simfonije), kada duga gradacija u dinamici i gustoći orkestracije kulminira sveopćim fortissimom praćenim zaglušujućim šumom tremola na malom bubnju i eksplozivnim udarom tam-tama, podsjećajući na bolan krik upomoć. Nasreću, slušatelj se od simfonije ne oprašta u takvom beznađu, jer ga iz tih mračnih dubina, nakon naglog smirenja, izvlače visoke frekvencije violine i piccola, ponavljajući ranije spomenut ptičji pjev, dajući nadu u konačno otriježnjenje od delirija koji čovječanstvo dovodi u propast.

  Osvježenje i odmak od teških atmosfera donio je Dvořakov Koncert za violončelo u h-molu, op. 104, B. 191, svojim karakterističnim romantičkim poletom obojanim motivima češke i američke tradicijske glazbe. Taj je osjećaj na pozornicu donio karizmatičan francuski čelist svjetskog ranga, Gautier Capuçon, čiji je nastup pobudio izrazito divljenje u publici. Naime, Capuçon je primjer suvremenoga glazbenika koji, osim što reda prve nagrade na brojnim natjecanjima i osvaja svjetske pozornice poput one Musikvereina ili Berlinske filharmonije, daje jednu društveno osviještenu notu svojem djelovanju. Među tim akcijama ubrajaju se ciklus koncerata Ljeto u Francuskoj, kojim od 2020. donosi dar glazbe gradovima i selima diljem Francuske u pokušaju da se visoka kultura učini pristupačnom (također uključujući i mlade glazbenike u program), te zaklada koja nosi njegovo ime, kojom pomaže mladim glazbenicima u profesionalnom ostvarenju i koja, usput rečeno, surađuje s raznim festivalima kao što je Festival de Musique de Menton, o kojemu sam ovog ljeta pisao (pročitajte više – Živa tradicija glazbe i ljepote na Azurnoj obali).

  Dugi orkestralni uvod naročito je doprinio iščekivanju prvog tona solista, te je njegov upad nakon lirske teme u izvedbi roga djelovao još efektnije. Sama koncepcija koncerta također je prinijela moćnom doživljaju Capuçonovog nastupa, budući da su orkestralni i solistički momenti jasno odijeljeni, stvarajući time pravi dijalog između glazbenika. U njima je pokazao predvodničku energiju koja svojom snagom obuzme cijeli orkestar, a time i slušatelje. Uzlazna kromatska pasaža s ishodištem u završnom tuttiju koji trijumfalno ponavlja prvu temu vrlo je očito u publici pobudila divljenje, što se očitovalo entuzijastičnim, ali ubrzo ugušenim pljeskom.

  

  Priliku za prikazivanje širokog raspona osjećaja dao je drugi stavak, Adagio ma non troppo, prolazeći kroz dramatične orkestralne vrhunce i poetične melodije. Jedna od tih melodija jest isječak iz Dvořákove solo pjesme Lasst mich allein, koja je bila omiljena skladateljevoj nesuđenoj ljubavi Josefini Kounicovoj, u čiju ju je čast skladatelj inkorporirao u koncert, saznavši za njezinu tešku bolest. Tu emotivnost izvrsno je prenio Capuçon, čija je pjevna izvedba melodije sadržavala izraženu vokalnu komponentu. Sve je to činio s najvišom intonativnom preciznošću, što se možda podrazumijeva u ovom kontekstu, no to je ipak ne čini manje zadivljujućom.

  Plesni slavenski temperament došao je do izražaja u posljednjem stavku, Finale: Allegro moderato, skladanom u obliku ronda. Taj refren vrlo je kontrastan epizodama lirskog ugođaja, gdje ponovno može zasjati pjevački karakter violončela, prije no što ga iz sanjarenja probudi energičan ritam. Dijalozi solista s flautama i drugim milozvučnim puhačkim instrumentima ovdje stvaraju naročito delikatnu kombinaciju, koja se najviše ističe u dugačkoj kodi, gdje se pojavljuju aluzije na teme iz prošlih stavaka, ali najprimjetnije na Lasst mich allein, poput završnog oproštaja. Posebno efektan jest sâm zaključak gdje se nakon general pauze, potaknut skokom s dominante na toniku u violončelu u tihoj dinamici, orkestar pridruži u crescendu do fortissima za trijumfalnu završnicu uz moćne impulse timpana.

  U kontrastu s velikim i kompleksnim orkestralnim zvukom Capuçon je odsvirao minimalističku skladbu Towards the Forest američkoga skladatelja Brycea Dessnera, izvučenu iz albuma Gaia. Kratak je to slijed jednostavnih arpeđiranih progresija koje se izmjenjuju s tihim flažoletima i trenucima tišine, kojima se stvara meditativno ozračje dobrodošlo nakon zahtjevnih djela (kako za izvođače, tako i za slušatelje), te čiji je rezultat bio doživljaj rijetke intimnosti za ovako veliku dvoranu.

  

  Kroz interpretaciju najbolje se upoznaje glazbenika izvođača, međutim razgovor s njim pruža uvid u druge aspekte njegovog stvaralaštva i time potkrepljuje glazbeni doživljaj. Takav smo dijalog imali priliku čuti nakon koncerta, gdje su Pascal Rophé i Gautier Capuçon uz moderaciju profesora Ivana Ćurkovića podijelili nekoliko pogleda o raznim temama vezanim uz njihov rad. Kroz taj razgovor naglasak je stavljen na aktualnost glazbe i njezine praktične uloge u djelovanju za dobrobit društva, a posebice ekologije. Taj je interes kod Capuçona poprimio oblik projekta Gaia, kojim je nastojao skrenuti pozornost na važnost očuvanja planeta i njegovu ljepotu kroz skladbe suvremenih skladatelja iz cijeloga svijeta takve tematike, kulminirajući izvedbom na vrhu Mont Blanca nakon izazovnog uspona. Rophé je pak istaknuo da je Honeggerova simfonija također s tom namjerom dodana u program, budući da bez okolišanja upire prstom u ljudsku glupost i posljedice koje nedostatak kulture i produhovljenosti donosi. Složili su se da je glazba, s obzirom na svoju univerzalnost, najbolji ambasador tih vrijednosti, te da danas ima veću važnost no što joj se priznaje.

  © Nikola Delerue, KLASIKA.hr, 5. listopada 2026.

  Program:

  Arthur Honegger: Treća simfonija, Liturgijska, H 186
  Antonín Dvořák: Koncert za violončelo i orkestar u h-molu, op. 104, B 191

Piše: