Interpretativna sigurnost i bogatstvo glazbenih nijansi

14. Papandopulijana, 11. – 14. kolovoza 2026., Kulturni centar Tribunj: Iz moje muzičke bilježnice, 120. Obljetnica rođenja Borisa Papandopula, 2/2

• 

  Još dva koncerta 14. festivala Papandopulijana održana su u Tribunju 13. i 14. kolovoza 2026. Tradicionalno središnji koncert održava se na otvorenome prostoru na Gornjoj rivi – Trgu škver, ako njegovo održavanje ne ugroze vremenske (ne)prilike. Tako je planirano i za ovu godinu, pa je središnji koncert održan u četvrtak, 13. kolovoza. Iako je dan protekao bez kiše, nesmetani protok koncerta malo je narušio vjetar, prelistavajući samostalno stranice pojedinačnih dionica i dirigentove partiture. Na samome početku maestro Wladimir Kossjanenko odlučio je napamet dirigirati prvu skladbu Divertimento za gudače u D-duru, KV 136/125a Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756–1791). Odabirom Mozartove skladbe obilježene su na Festivalu Papandopulijana dvije obljetnice: prošlo je 270 godina od njegova rođenja i 235 godina od njegove smrti. Ovim je potezom (uvjetovanim vremenskim prilikama) maestro Kossjanenko potvrdio svoju izvrsnu memoriju, u što nas je uvjerio na koncertu Simfonijskog orkestra Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci održanom 1. ožujka 2025., izvevši napamet zahtjevnu solističku dionicu u Koncertu za violu i orkestar Béle Bartóka (1881–1945).

  Uz pedagoški rad i vođenje majstorskih tečajeva viole te solističke recitale i nastupe uz orkestar, Wladimir Kossjanenko umjetnički je voditelj ansambla Splitski virtuozi koji je nastupio na središnjem koncertu 14. Festivala Papandopulijana, a u Koncertu za klavir i gudački orkestar br. 2 Borisa Papandopula (1906–1991) dionicu klavira svirala je maestrova supruga Vesna Podrug Kossjanenko. Glazbenik sa više od 600 održanih koncerata tijekom dvadeset i pet godina duge karijere, Wladimir Kossjanenko (Alma-Ata, Kazahstan, 1968.) u petoj godini života počeo je glazbeno obrazovanje na Specijalnoj glazbenoj školi. Nakon mature upisao je studij viole na konzervatoriju Nikolaj Rimski-Korsakov u Lenjingradu, gdje je kao student bio solo-violist i asistent dirigenta Lenjingradskih solista. Godine 1991. dolazi u Beč kao član Orkestra Gustav Mahler, koji je vodio maestro Claudio Abbado (1933–2014) te nastavlja studij viole na Visokoj školi za glazbu i scensku umjetnost koji 1999. završava s odličnim uspjehom i stječe zvanje magistra umjetnosti. Wladimir Kossjanenko bio je član više orkestara u Beču i Grazu, član bečkoga Gudačkog kvarteta Hugo Wolf s kojim je nastupao u eminentnim koncertnim dvoranama u svijetu i s kojim je 1999. godine dobio Europsku nagradu za komornu glazbu. Na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu, gdje je od 2022. godine pročelnik Odjela za gudače i gitaru, predaje violu i komornu glazbu te gostuje kao predavač viole i komorne glazbe na muzičkim akademijama u Zagrebu i Sarajevu. Kao solist i komorni glazbenik ostvario je niz zapaženih zvučnih zapisa za više svjetskih nakladnika.

  

  Počevši svoje glazbeno obrazovanje u rodnome Splitu u Glazbenoj školi Josipa Hatzea kao učenica Gordane Lentić, prof., pijanistica i pedagoginja Vesna Podrug Kossjanenko nastavila je studij u Beču na Visokoj školi za glazbu i scensku umjetnost u klasi jednog od vrhunskih pijanista 20. stoljeća profesora Paula Badure-Skode (1927–2019) zahvaljujući stipendiji Ivo Pogorelić, koju je dobila 1986. godine nakon završetka srednje škole. Iznimnu nadarenost i muzikalnost pokazivala je tijekom školovanja u domovini, gdje je pobjeđivala na republičkim i saveznim natjecanjima učenika glazbenih škola. Naslov magistre umjetnosti stekla je 1994. godine, a šest godina kasnije završila je pedagoški studij, pokazavši zanimanje za poduku. Od 1998. do 2008. godine djelovala je u Beču kao korepetitorica u Državnoj operi i kao pedagoginja-suradnica na Univerzitetu za glazbu i scensku umjetnost, a od 2007. godine stalno djeluje na Umjetničkoj akademiji u Splitu – danas u zvanju red. prof. klavira. Još u studentskim danima priređivala je solističke recitale, nastupala uz pratnju orkestra, a opseg svojih koncertnih nastupa proširila je kao komorna glazbenica, najčešće nastupajući sa suprugom Wladimirom. Dio bogatog repertoara snimila je za više uglednih europskih nakladnika zvuka.

  Osnivanje komornog orkestra Splitski virtuozi potaknuli su 2012. godine Glazbeno-umjetnička udruga Artemis (čiji je predsjednik Wladimir Kossjanenko), Glazbena mladež i Glazbeni odjel Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu. U ansamblu sviraju profesionalni glazbenici koji djeluju u okviru glazbenih ustanova ili kao slobodni umjetnici, a s obzirom na stečeno sviračko iskustvo, Splitski virtuozi su se pod umjetničkim vodstvom Wladimira Kossjanenka svrstali među najistaknutije komorne orkestre u Hrvatskoj. Priređujući godišnje nekoliko koncerata u gradovima u domovini i u inozemstvu, Splitski virtuozi ugostili su brojne domaće i inozemne soliste: gitariste Zorana Dukića i Edina Karamazova; pijaniste Vesnu Podrug Kossjanenko, Lovru Marušića, Grigorya Gruzmana i Alexandera Vitlina; violiniste Mai Suzuki, Fritza Gearharta, Dragana Radosavljevića i Armana Mourzagalieva te violončelistice Kim Cook, Pauline i Felicitas Stephan i dr. Suradnja s američkim zborom West Village Choral pridonosi njegovu međunarodnom ugledu, a izvedbama na visokoj umjetničkoj razini Splitski virtuozi osvajaju publiku i privlače pozornost glazbenih kritičara.

  

  Središnji koncert 14. Festivala Papandopulijana bio je podijeljen u dva dijela. Na početku prvog dijela publiku su pozdravili umjetnički voditelj festivala Marijan Modrušan i načelnik Općine Tribunj Marko Grubelić, a muzikologinja Snježana Miklaušić-Ćeran podsjetila je na mjesto Borisa Papandopula u hrvatskoj glazbi 20. stoljeća. Ženska pjevačka skupina Sv. Nikola iz Tribunja otpjevala je – kao i ranijih godina, pjesmu Uz obalu, uz Jadransko more, Tribunj misto ovako se zove. Nastup ansambla Splitski virtuozi počeo je već ranije spomenutim Mozartovim Divertimentom u D-duru, KV 136/125a koji je skladao kao šesnaestogodišnjak po povratku s putovanja po Italiji. Ne zna se mnogo o toj skladbi, na čijem autografu naslov Divertimento nije zapisao skladatelj. Tri stavka odgovaraju rasporedu talijanske sinfonie pa je prvi brzi građen u sonatnom obliku, u srednjemu polaganom pijevnu temu prati stalan kontrastni ritamski puls, a posljednji Presto u brzome tempu po radosnom ozračju sadržajno odgovara značenju glagola divertire – zabaviti se. Antologijska skladba iz hrvatske glazbene baštine 20. stoljeća Koncert za klavir i gudački orkestar br. 2 Borisa Papandopula, skladan 1947. godine, ima tri stavka. Prvi, brzi stavak koji počinje prpošnom, razigranom temom u dionici klavira ima obilježja neoklasicizma; u drugome stavku nakon dugog uvoda klavir donosi polaganu, sjetnu temu s fragmentima scenske glazbe za Faust i bugarski narodni napjev Bogdane Bog, dok je treći, brzi stavak vedra ugođaja, zanimljive tematske građe i promjena mjera koje daju dodatnu napetost. Iz ciklusa Borisa Papandopula Četiri invencije za Cameratu izvedena je brza, efektna četvrta. Nastale su u Tribunju tijekom lipnja i srpnja 1985. godine na poticaj prijatelja Željka Strake i posvećene su sjajnome komornom orkestru Camerata musica Berlin (Njemačka Demokratska Republika). U skladu s baroknom praksom, pred svakim su glazbenikom bili visoki tehnički zahtjevi koji su muziciranje stapali u savršenu cjelinu.

  U drugom dijelu koncerta u programu za turističku promidžbu Općine Tribunj, Šibensko-kninske županije i Republike Hrvatske Nezaboravna filmska glazba, Splitski virtuozi i maestro Wladimir Kossjanenko svirali su poznate teme iz filmova: Amadeus Miloša Formana, Lisinski Oktavijana Miletića, Jadran kroz vjekove Melite Filipović (glazba Boris Papandopulo), U registraturi Joakima Marušića (glazba Arsen Dedić, klavir Vesna Podrug Kossjanenko), Glembajevi Antuna Vrdoljaka (glazba Arsen Dedić, klavir Vesna Podrug Kossjanenko), Schindlerova lista Stevena Spielberga (glazba John Williams, violina Anton Kyrylov), Misija Rolanda Joffea (glazba Ennio Morricone: Gabrijelova oboa, violončelo Nina Lucia Perina), Miris žene Martina Bresta (glazba Carlos Gardel, violina Anton Kyrylov, klavir Wladimir Kossjanenko), Rat i mir (2016.) BBC produkcije, Ana Karenina (2012.) Joea Wrighta (glazba Dmitrij Šostakovič), Bilo jednom na Divljem zapadu Sergia Leonea (glazba Ennio Morricone i violina Viktor Galuf), Razjareni bik Martina Scorsesea (glazba Pietro Mascagni: Intermezzo iz opere Cavalleria rusticana).

  Program klasične glazbe u prvome dijelu kao i opuštenije, filmske glazbe u drugome dijelu dugoga koncerta, Splitski virtuozi i njihov umjetnički voditelj Wladimir Kossjanenko odsvirali su jednako nadahnuto, sugestivno i izbrušeno do najsitnijih interpretativnih detalja, odoljevši naletima vjetra koji je na trenutke pomalo, ali ne značajno mijenjao i akustički dojam (zbog otvorenoga prostora). No, maestro Kossjanenko umio je – i u glazbenicima ne baš naklonjenima (vremenskim) uvjetima, ostvariti suglasje uigranog orkestra kome se pridružila i solistica Vesna Podrug Kossjanenko u Papandopulovu drugom klavirskom koncertu. Njeno pijanističko umijeće došlo je do izražaja u savršenoj artikulaciji udara u vratolomnim kombinacijama u temama virtuoznih, brzih stavaka te mekani i puni ton u cantileni polaganoga stavka u kome je više koristila pedal, dok tematska građa kojoj nije temelj akordna struktura nije u brzim stavcima iziskivala više pedala. U osobito osjetljivom trećem stavku s obzirom na ritam i česte promjene mjera, Vesna Podrug Kossjanenko s istančanim osjećajem slijedila je zapise u svojoj dionici, uskladivši ih s pratećim gudačkim ansamblom. Muziciranje Splitskih solista odvijalo se u dobro profiliranom dinamičkom rasponu, učinivši zanimljivijim koncert koji je trajao dugo u noć.

  

  Posljednji koncert 14. Festivala Papandopulijana priredile su dvije glazbenice iz jedne obitelji u četvrtak, 14. kolovoza 2026. u Kulturnome centru Tribunj. Koncert pod naslovom Fešta od žic' priredile su harfistice Diana Grubišić Ćiković i njena kćer Veronika Ćiković, odabravši neke izvorne skladbe i obrade skladbi za druge sastave za dvije harfe. Diana Grubišić Ćiković 1988. godine završila je studij klavira u razredu prof. Marije Gvozdić Horvat na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a studij harfe završila je 1994. godine na Akademiji za glasbo u Ljubljani u razredu prof. Rude Ravnik Kosi. U razredu ruske harfistice i pedagoginje Irine Petrovne Pašinskaje završila je dvogodišnji poslijediplomski specijalistički studij harfe na Visokoj školi za glazbenu umjetnost Ino Mirković u Lovranu. Dvadeset godina bila je u stalnom angažmanu u orkestru Opere Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci, što je nije sprječavalo da nastupa kao solistica na recitalima, uz orkestre i u komornim sastavima. Pedagoškome radu posvetila se 2002. godine kao docentica, a od 2022. kao redovna profesorica harfe na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Njena kćer Veronika upoznala je (i sigurno zavoljela) harfu u roditeljskome domu, što ju je po svoj prilici usmjerilo u odabiru instrumenta koji će obilježiti njen profesionalni put. Studij harfe završila je 2021. godine u razredu majke Diane Grubišić Ćiković na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, nastavivši poslijediplomski specijalistički studij u razredu prof. Mirjam Lučev Debanić s temom Francuska glazba za harfu u prvoj polovici 20. stoljeća. Usavršavala se i kod više harfista u inozemstvu, a trenutno predaje harfu u Glazbenoj školi Blagoja Berse u Zagrebu i u Glazbenoj školi u Varaždinu. Uz pedagoški rad nastupa i na koncertima kao solistica, komorna glazbenica i suradnica u orkestru.

  Najveći dio programa zauzele su transkripcije za dvije harfe. Svečani, brzi odlomak Dolazak kraljice od Sabe iz oratorija Solomon, HWV 67 Georga Friedricha Händela (1685–1759) za dvije harfe obradio je Willi Huber, poznat pod pseudonimom Willi Maerz (?). Ariju Schafe können sicher weiden (Ovce mogu sigurno pasti) iz Lovačke kantate, BWV 208 Johanna Sebastiana Bacha (1685–1750) obradio je za dvije harfe Dewey Owens (1925–2006). Koral Jesu bleibet meine Freude (Isus ostaje moja radost) iz istoimene Bachove kantate (BWV 147) obradio je za dvije harfe Maurice Duruflé (1902–1986). Claude Debussy (1862–1918) skladao je za klavir četveroručno ciklus od četiri kratka stavka Petit suite (Mala suita), a za dvije harfe obradila ga je harfistica orkestra Hong Kong Sinfonietta Ann Huang. Poznati ciklus Ma mère l'Oye (Moja majka Guska) skladao je Maurice Ravel (1875–1937) za klavir četveroručno, a za dvije harfe ga je obradio John Briscoe Escosa (1928–1991). Završnu skladbu koncerta La Jardin des Paons (Vrt paunova) skladao je za dvije harfe francuski harfist i skladatelj Bernard Andres (1941–2026). Skladbu izvedenu u sredini koncerta Tri studije za harfu solo Boris Papandopulo skladao je u Tribunju 13. kolovoza 1981., a praizvela ih je Branka Janjanin Magdalenić (1952–2019) 17. veljače 1982. na koncertu u Jastrebarskom tijekom manifestacije Dani hrvatske glazbe. Tri studije svojevrstan su presjek Papandopulova glazbenog stvaralaštva: prva, brža (i najdulja) studija trodijelnog je oblika, a nadahnuta je folklornom glazbom sjeverne Hrvatske. Druga studija umjerenoga tempa slobodnog je oblika; tematska građa nije strogo vezana uz tonalitetni okvir, što potvrđuju povremene oštre disonance. U trećoj studiji brzog tempa istaknuo je Papandopulo ritamski puls kadikad blizak obrascima zabavne glazbe, a kratke teme – kao i u prethodne dvije studije, oslonio je na jasne akordne strukture uvažavajući tehničke značajke harfe kojoj su primjereniji rastavljeni akordi i kraći tonovi. Prvu studiju izvela je Diana Grubišić Ćiković, a drugu i treću Veronika Ćiković.

  Programom najavljenim pod naslovom Fešta od žic' predstavile su se dvije harfistice – majka i kćer, kao dvije sjajne umjetnice neupitne sviračke tehnike, promišljene interpretacije, bogatstva ostvarenih dinamičkih nijansi i iznimne muzikalnosti. Njihovo skladno zajedničko sviranje u skladbama različitih stilskih obilježja – od motorične, svečane Händelove najave dolaska kraljice od Sabe do prelijevanja boja kao na platnima slikara-impresionista u Debussyjevim i Ravelovim ciklusima, podarilo je slušateljima novi doživljaj skladbi poznatih u izvorniku u drugim sastavima. U obradama za harfu ostale su sačuvane sve njihove bitne odrednice, ovaj put u bojama drugog instrumenta koji ih – unatoč zadanome načinu stvaranja tona trzanjem žic', može ostvariti veoma vjerno izvornome zapisu. Ovim lijepim koncertom završio je 14. Festival Papandopulijana; umjetnički ravnatelj Marijan Modrušan pozvao je na kraju publiku na sljedeći, kojim ćemo se po petnaesti put prisjetiti svestranog umjetnik Borisa Papandopula i godina provedenih u Tribunju, u kojima je neumorno skladao gotovo do posljednjih dana.

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 24. rujna 2026.

Piše: