Simfonijska raskoš i pijanistička virtuoznost za snažno otvaranje sezone

Zagrebačka filharmonija, Crveni ciklus, Simon Trpčeski, klavir, Dawid Runtz, dirigent, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog

• 

  Prpošan uvod u koncert predstavila je Gershwinova simfonijska pjesma Amerikanac u Parizu. Radi se o vrlo iskolažiranom prikazu šetnje gradom, gdje se razni osjećaji isprepliću u duši šetača. Ona najizraženija jest optimizam, koji proizlazi iz znatiželje oko svih mogućnosti koje velegrad nudi, pri čemu se možemo prisjetiti skladateljevog prvog putovanja onamo, kada je neuspješno pokušao postati Ravelov učenik. Međutim, njegova je ekskurzija itekako bila plodonosna, budući da je upoznao velika imena tadašnje glazbene scene – poput Stravinskog, te neoklasicista Poulenca i Milhauda, čiji je utjecaj osjetan u ovome djelu. Bogat instrumentarij u kojemu se nalaze i instrumenti nekonvencionalni za simfonijski orkestar također pridonosi originalnosti zvuka: stare automobilske trube šaljivo dočaravaju buku prometa, saksofoni asociraju na karakterističnu sonornost big banda, dok woodblock u kombinaciji s malim bubnjem i ride-činelom podsjeća na skakutavu zvučnost starih drum setova uz koje je jazz rođen u New Orleansu. U tim trenucima možemo primijetiti kako Runtz prepušta grooveu da spontano vodi orkestar, ograničavajući svoj input na znakove upada pojedinim skupinama. Duh ozbiljne glazbe međutim ipak se ukazuje, te velike geste također pronalaze svoje mjesto u gustim gudačkim momentima nostalgičnog prizvuka. Glazba time oslikava vrlo šarolik pejzaž, te s velikom živopisnošću prenosi razne scene pariškog života: od prometne vreve do plesnjaka. Stoga time neizbježno u sjećanje priziva druga evokativna orkestralna djela, poput iznimno vizualnih Straussovih Vragolija Tilla Eulenspiegela.

  Tu je dakle riječ o naizgled (bar u Gershwinovo doba) nespojivim svjetovima, stoga i izvedba ovakvoga djela nosi svoje kontradiktorne zahtjeve: opuštenost popularne i monumentalnost klasične glazbe. Ovaj prvi zasigurno predstavlja veći izazov simfonijskom orkestru, te ukrućenost nije rijetka pojava kod izvođača koji pokušavaju dati dojam ležernosti u izvedbi, čiji je svaki detalj unaprijed elaboriran. Unatoč tom izazovu, Filharmonija na čelu s Dawidom Runtzom pokazala je da tu vještinu ambivalentnosti itekako posjeduje.

  

  Orkestru se za sljedeću točku, Koncert za klavir i orkestar br. 1 u fis-molu, op. 1 Sergeja Rahmanjinova, pridružio izvrsni Simon Trpčeski, kojega je, s obzirom na njegovu međunarodnu karijeru, suvišno predstavljati. Prvi je stavak, najavljujući koncert ispunjen tminom i beznađem, započeo fanfarom rogova te virtuoznim klavirskim pasažama. Gudači predstavljaju patetičnu prvu temu koja se svakim uzlaznim pomakom približava svome padu, te kao da time oslikava nedostižnost cilja kojemu stremi. Ovakvim smo početkom bačeni duboko u taj melankolični ugođaj, čime nedostatak emotivne pripreme dodatno potencira moć osjećaja koje glazba prenosi, te se taj neumoljiv tempo nastavlja sve do kraja stavka, ne dajući vremena za predah. Razlog takve energičnosti možda se može pripisati činjenici da je skladanje ovog  djela Rahmanjinov započeo već kao šesnaestogodišnjak, iako ga je mnogo kasnije revidirao i dovršio, čime je ono zapravo plod dugogodišnjega glazbenog sazrijevanja. Niti druga tema ne pruža očekivani spokoj, budući da je brz tempo zajedno s nemirnim disonantnim harmonijama stalno gura naprijed – osjećaj vrlo eksplicitan u trenucima kada timpani suhim udarima akcentiraju sforzata u gudačima. Važno je ovdje spomenuti tehničku izvrsnost pijanista te čistoću njegove svirke, ali i naročito njegovu komunikaciju s orkestrom i dirigentom, vrlo vidljivu kroz pokrete kojima bi nakon solističkog momenta delikatno simbolizirao predavanje baklje ostalim instrumentalistima. Drugi stavak prvo donosi kratko smirenje nakon pritiska prvoga, kroz delikatnost čeznutljive klavirske linije u duru, praćene dugim tonovima orkestra. Poput nekakve sinteze prošlih stavaka nastupio je treći, s intenzitetom prvoga kroz koji kao da se probija svjetlost iz drugoga. Nakon dugih previranja ta je svjetlost ipak pobijedila te kulminacijom virtuoznosti u eksplozivnom završetku donijela optimističan zaključak prethodnoj tami.

  Nakon ove briljantne demonstracije glazbenih vještina, Trpčevski je na poziv publike izveo i nekoliko bisova, među kojima su se našle i hrvatske skladbe, poput delikatne Ljubice Dore Pejačević. Spomenuo je pritom važnost koju pridaje izvođenju djela zemlje domaćina, te je svoju izvedbu prikladno posvetio duševnom miru proživljenom na jadranskoj obali.

  

  Nastavljajući se na ruski glazbeni jezik, slijedila je Šeherezada Nikolaja Rimski-Korsakova, unoseći istočnjačku mistiku u glazbeni dijalog. Uistinu, riječ je o četverostavačnoj simfonijskoj suiti temeljenoj na prizivanju šarma Istoka (odnosno njegova romantičkog shvaćanja) kroz programske naslove crpljene iz Tisuću i jedne noći. Unatoč definiranim stavcima i njihovom tematskom imenovanju, skladatelj je bio nesiguran pristaša novog vala programske glazbe koji je uzimao maha Europom, te je kasnije odustao od tih naslova, u nadi da će se slušatelj prepustiti glazbenoj apstrakciji te kroz nju biti prenesen u taj egzotični svijet, umjesto zahvaljujući eksplicitno naslovljenim segmentima. Upravo sam tako i ja doživio ovu izvedbu, kao kontinuirani tok u kojemu se miješaju kozmopolitski jezik europskog romantizma i evokativni orijentalizmi, spoj koji je zasigurno plod jedinstvenog položaja Ruskog Carstva. U tom kontinuitetu ne možemo međutim zanemariti vrlo jasne motive nositelje radnje, poput dramatičnog motiva strogog sultana Šahrijara koji simbolično u sebi nosi skriveni tritonus, te njemu kontrastne razvedene melodije Šeherezade, čiji su glavni nositelji violina i harfa. Orijentalizam možda najviše dolazi do izražaja u takvim intimnijim trenucima, poput onoga gdje fagot svira čeznutljivu melodiju nad tihim basovskim bordunom, asocirajući pomalo na zvuk egzotičnih instrumenata kao što je duduk.

  Putovanje tim čudnovatim krajolikom punim ljepote i strepnje završava ponovnom pojavom umirujuće Šeherezadine teme, ovaj put u ekstremnim visinama violine, pri čemu možemo čestitati koncertnoj majstorici Sidoniji Lebar na intonativnoj preciznosti u dugo izdržanom posljednjem flažoletu u tihoj dinamici, ali i na visokoj razini izvedbe kroz cijelo trajanje djela.

  

  Kroz izvrsnost orkestra i solista proživjeli smo raspon osjećaja koji samo ovako velika simfonijska djela mogu prenijeti. Dawid Runtz kao oblikovatelj orkestralnog zvuka i Simon Trpčeski kao jedan od velikih klavirista današnjice zajedno s odličnim glazbenicima Filharmonije veličanstvenom su interpretacijom dali uvod narednoj koncertnoj sezoni, za koju možemo reći da se čini vrlo obećavajućom.

  © Nikola Delerue, KLASIKA.hr, 25. rujna 2026.

  Program:

  George Gershwin: Amerikanac u Parizu, simfonijska poema
  Sergej Rahmanjinov: Koncert za klavir i orkestar u fis-molu, br. 1, op. 1
  Nikolaj Rimski-Korsakov: Šeherezada, simfonijska suita, op. 35

Piše: