Istinska usredotočenost na dobru mjeru i sadržajnost

Stradun Classic festival, 28. kolovoza – 6. rujna 2026.: Osvrt na programsku koncepciju i šest festivalskih koncerata, Marija Pavlović, umjetnička direktorica

• 

  Nekoliko dana nakon završetka Dubrovačkih ljetnih igara, devetu godinu zaredom, u okviru jesenje sezone Dubrovačkog simfonijskog orkestra, kao integralno osmišljen festival događa se Stradun Classic. Iz godine u godinu svojim promišljenim programima, zanimljivim koncertima i izvrsnim glazbenicima raste u respektabilan i uzbudljiv glazbeni događaj. Zavidni renome festivala najvećim dijelom postignut je entuzijazmom inicijatorice i umjetničke ravnateljice, klarinetistice s belgijskom adresom, Marije Pavlović, koja svojem Gradu dovodi glazbenike svjetskog glasa, a uz njih uključuje i lokalne umjetnike, članove Dubrovačkog simfonijskog orkestra.

  Veliki je broj glazbenika sudjelovao u različitim komornim formacijama koji su doprinijeli interpretativnom ostvarenju, pa zaslužuju da ih se ovdje bar nabroji. Od gostujućih umjetnika to su bili: violinist Gordan Nikolić, desna ruka umjetničke voditeljice, a imao je i ulogu dirigenta na pojedinim koncertima,  violinist svjetskog glasa Stefan Milenković, potom predani i sjajni pijanist Danijel Detoni, Justus Grimm, pouzdani i profinjeni violončelist, Krešimir Petar Pustički, violist, prvi put na ovom festivalu flautistica Edith van Dyick, nevjerojatno energičan i muzikalan oboist Tom Owen, Radovan Vlatković – jedan od najboljih svjetskih hornista, zatim iznimni fagotist Pietter Nuytten, temperamentni virtuoz, kontrabasist Frano Kakarigi, Franjo Bilić, čembalist i naravno, klarinetistica Marija Pavlović.

  Članovi Dubrovačkog simfonijskog orkestra koji su sudjelovali su: Eva Šulić Brajčić i Mirabai Weismehl Rosenfeld, violine; Šimun Končić i Meri Anastasov, viole; Mihaela Martinović i Vanda Đanić, violončela; Renata Santini Glavinović i Livija Glavinović, oboe; Stijepo Medo, klarinet; Matija Novaković, fagot i Toni Kursar, horna. Spajanjem gostujućih i lokalnih glazbenika događa se sinergija različitih muzičkih osobnosti i iz različitih kulturnih okružja, koje postaju jedinstvene u tumačenju i izvođenju različitih djela. Takav susret omogućava glazbi i umjetnicima da se obogaćuju novim idejama, a rezultiraju najkompletnijim oblikom druženja kroz muziku – u komorne koncerte.

  

  Kroz godine gradnje svoje međunarodne karijere Marija Pavlović stekla je širok glazbeni krug poznanika i prijatelja i splela ih u mrežu suradnji, pa je tako već davno prije iniciranja Stradun Classica izgradila temelje za ovakav koncept festivala. Zato bi se on mogao nazvati Marija Pavlović & Friends, kao što se nekoć zvao vrlo popularni Rachlin & Friends“, jer svojom kvalitetom nesumnjivo je njegov nasljednik. Ono što krasi ovaj devet godina stari festival je odsustvo senzacionalizma, pa se vjerojatno predloženi naziv ne bi svidio skromnim i samozatajnim glazbenicima kakvi na njemu sudjeluju.

  Rachlin & Friends festival je u memoriji dubrovačke publike i stručne kritike ostao kao jaka referenca za sva buduća glazbena zbivanja u Dubrovniku, a u ono doba kad se događao, svijet je bio drugačiji, pa je prateći senzacionalizam naglašavao njegovu kvalitetu. Danas, s uznapredovalom tehnologijom koja je oslabila kritično i komparativno samostalno razmišljanje i u poplavi izdeformirane demokratičnosti, treba biti oprezan u prezentiranju nekog festivala i sličnih događanja, kako preuveličane i neutemeljene promidžbe ne bi pojele sadržaj. Stradun Classic vješto je izbjegao taj vanjski glamour i minornim iskakanjem iz svoje istinske usredotočenosti koja ne remeti dobru mjeru, posvetio se muziciranju, koncepciji i sadržajnosti.

  Glavna okosnica festivala, ako bismo promatrali kvalitetu kroz zamišljenu hijerarhijsku liniju, prednost je dala pomno osmišljenim programima koncerata. Svaki od šest koncerata raspoređenih u periodu od 28. 9. do 6. 9. 2026. imao je svoj idejni, logični naslov – Bella Italia sastavljen od talijanskih autora, Concertino s djelima za soliste i komorni orkestar, Across the pond s djelima američkih autora, Baroque and beyond, potom In the mist u atmosferi melankolije i romantičarskog sanjarenja, te završni koncert Gala, na kojem je uz festivalski orkestar solist večeri bio nenadmašni čelist svjetskog glasa Mischa Maisky. Stradun Classic pokazao je svoju zaokruženu produkcijsku i umjetničku snagu primjerenu uvjetima u kojima se zbiva, pa se nametnula inspirativna komparacija s festivalom koji mu prethodi, a to su Dubrovačke ljetne igre.

  

  Neupitno su Igre složeniji i zahtjevniji festival, s razrađenom logistikom, stalnim zaposlenicima i utabanim umjetničkim tradicionalnim putevima od kojih ne odustaju, ali i s velikim budžetom za hrvatske prilike. Dobro ukorijenjeni obrasci odnosa prema umjetnosti i Dubrovniku, te pragmatični umjetnički izbori u kojima se dopusti vaganje nevažnog, a zapušta esencijalno, ne pomažu kreativnijem produkcijskom izazovu. Godinama i desetljećima ne rješavaju se mnogi produkcijsko-tehnički problemi, pa se od ideje do realizacije često događa diskrepancija. Taj mastodontski festival zapeo je u svojoj prastaroj definiciji ambijentalnosti, koja je dala mnoge divne predstave i koncerte, ali i puno onih skupih, a bez uzročno-posljedičnih evenata. Prelio se preko okvira i kapaciteta ovoga grada i postao balzamirano tijelo koje više ne prepoznajemo ili ga ne želimo prepoznati. Ove godine su se tražile karte više za predstave i koncerte, činilo se kao da se nešto „pomiče s mjesta“, ali to je samo jedan mali dio pokazatelja što bi ovakav festival trebao značiti za lokalnu zajednicu i kako bi se trebala njegovati prokrvljena provokacija između umjetničke scene i realiteta.

  Stradun Classic je neusporedivo manji festival, ali ono što bi Ljetne igre mogle od njega naučiti i naći je inspiracija za omjer produkcije i umjetnički provjerenih, koherentnijih i intrigantnijih sadržaja bližih svijetu u kojem živimo.

  Ne možemo se oteti dojmu o iznimnom, čistom i inventivnom programu ovog mladoga komornog festivala koji nam otvara nove muzičke perspektive i razotkriva izvedbe zaboravljenih autora i sakrivene muzičke svjetove velikih skladatelja. Osvrnut ćemo se kao primjer takvom promišljenom pristupu na prvi koncert Bella Italia.

  Redoslijed programa je bio izmijenjen pa je koncert započeo Gudačkim kvartetom u e-molu Giuseppea Verdija. Poznat prvenstveno kao skladatelj opera, Verdi je ovaj jedini gudački kvartet napisao u dokolici i pauzi između proba opere Aida, i nikad ga sasvim nije prigrlio i afirmirao, sudeći o njegovoj kvaliteti kao osrednjoj, uspoređujući ga s kvartetima Prve bečke škole. Ponukan pritiscima, dozvolio je ipak da se javno izvodi, a na našu sreću, jer se radi o kvartetu istinske inventivnosti i majstorske forme. U sastavu Gordan Nikolić i Mirabai Weismehl Rosenfeld – violine, Šimun Končić – viola i Mihaela Martinović – violončelo, četverostavačni kvartet je, uz početnu latentnu nesigurnost u prvom stavku kroz svaki sljedeći stavak rastao u moćnu interpretaciju, da bi u četvrtom stavku se rastvorio u pamtljivu i strastvenu virtuoznost.

  

  Sonatu za violinu i klavir u g-molu Giuseppea Tartinija, koju je sam autor nazvao Đavolji triler, aludirajući na iznimnu tehničku zahtjevnost djela, ali i na ozračje faustovsko-mefistofskog pakta, izveli su sjajni Stefan Milenković i pijanist Danijel Detoni.

  U sastavu Edith van Dyck – flauta, Marija Pavlović – klarinet, Radovan Vlatković – rog i Pietter Nuytten – fagot, izvela se jedna od šest sonata i to ona prva: Sonata a quattro Gioachina Rossinija, prvotno napisana za gudače, a potom transkribirana za puhače. Skladatelj je ove sonate napisao u dobi od samo dvanaest godina, pa se u njima naziru sve one kvalitete koje će kasnije tek razvijati. Kvartet ih je interpretirao s lakoćom i jasno.

  Kraj koncerta rezerviran je bio za Nonetto Nina Rote, kompleksno djelo koje nam je Rotu, poznatog kao skladatelja glazbe za mnoga kultna djela talijanske filmografije, predstavio ne samo kao skladatelja pamtljivih i divnih melodija, već kao skladatelja koji ulazi u dublje propitivanje harmonijskih progresija i struktura. Ujedno i minuciozno i moćno, nonet su izveli Gordan Nikolić – violina, Krešimir Petar Pustički – viola, Justus Grimm – violončelo, Frano Kakarigi  – kontrabas, Edith van Dyck – flauta, Tom Owen – oboa, Marija Pavlović – klarinet, Radovan Vlatković – rog i Petter Nuyetten – fagot.

  

  Stradun Classic se nudi publici u toplom, intimnom ruhu domaćinske atmosfere, bez suvišnih blaziranih krinki, pa publika ovo glazbeno događanje prepoznaje kao svoj festival, dobro sluteći o sitnoj i plemenitoj, ali važnoj preobrazbi svog duha. Na njemu se događa prvenstveno promocija djela i stvaranja, ali pod aurom drugačijeg, otvorenijeg pristupa realizaciji. Izvedbe nisu bile uvijek studijski savršene, ali je zato, uz profesionalnost, strast i energija kojom se muziciralo uvijek bila svježa i potpuna. Stoga se radujemo novim izdanjima ovog iznimnog festivala.

  © Marija Grazio, KLASIKA.hr, 25. rujna 2026.

Piše: