Papandopulova baština u rukama mladih glazbenika

14. Papandopulijana, 11. – 14. kolovoza 2026., Kulturni centar Tribunj: Iz moje muzičke bilježnice, 120. Obljetnica rođenja Borisa Papandopula, 1/2

• 

  Prošla je već četvrtina 21. stoljeća pa se sa dostatnim vremenskim odmakom može zaviriti u postignuća hrvatske glazbe u 20. stoljeću s obzirom na djelovanje skladatelja i reproduktivnih glazbenika, glazbeno školovanje, glazbeno nakladništvo, operne i koncertne izvedbe, glazbene festivale, natjecanja učenika i studenata te diplomiranih glazbenika i dr. Obilježavanjem raznih obljetnica – rođenja i smrti glazbenika, utemeljenja pjevačkih društava, orkestara i ansambala, praizvedbi antologijskih skladbi, značajnih koncerata poput tzv. povijesnog 5. veljače 1916. s djelima mladih hrvatskih skladatelja i dr., nastoji se podsjetiti glazbenu javnost na doprinose spomenutih sudionika glazbenog života. Povijesni odmak dopušta da se među najistaknutije hrvatske glazbenike 20. stoljeća svrsta Boris Papandopulo (1906–1991), što su prepoznali osnivači Festivala Papandopulijana u Tribunju, priredivši njegovo prvo izdanje 2013. godine. Organizatori su Općina Tribunj, Turistička zajednica Općine Tribunj, Papandopulijana Tribunj i Udruga Hrvatska filharmonija. Financijsku potporu daje i Ministarstvo kulture i medija RH.

  

  Ovogodišnji 14. Festival Papandopulijana podsjetio je na 120. obljetnicu rođenja svestranoga glazbenika koji je u povijesnome pregledu hrvatske glazbe 20. stoljeća ostavio trag kao dirigent, skladatelj, pratilac solista za klavirom, ravnatelj opernih ansambala, promotor glazbenih djela na prigodnim predavanjima te glazbeni pisac i kritičar. Životni put proveo je od rođenja u Honnefu na Rajni (danas Bad Honnef, Njemačka) u Zagrebu, Samoboru (u više navrata), Beču, Rijeci (u dva navrata), Sarajevu, Splitu te napokon u mirnome dalmatinskom mjestu Tribunju (u nastavku Vodica). Tu je živio od 1974. godine sa suprugom Zdenkom u kući koju je kupila s majkom te povremeno odlazio na poneka gostovanja u Hrvatskoj i u inozemstvu kao dirigent ili kao skladatelj na (pra)izvedbe svojih skladbi. U smirenom ozračju Tribunja nastajala je gotovo trećina Papandopulovih skladbi, čiji konačan broj nije pouzdano utvrđen. U želji da skladbe izvode i nakon praizvedbe, često su izvođači zadržavali rukopise koje je detektivskom metodologijom posljednjih desetljeća otkrivao muzikolog Davor Merkaš.

  
  

  14. Festival Papandopulijana održan je od 12. do 14. kolovoza 2026., a u predvečerje 11. kolovoza predstavljen je program na tiskovnoj konferenciji u Kulturnome centru Tribunj. Prostor je uređen 2022. godine zahvaljujući zalaganju i donaciji bračnoga para Ebel iz Hamburga – Milevi i Hermannu te njihovoj želji da se ovdje smjeste knjižnica i dvorana za izložbe, promocije knjige, koncerte, predavanja i dr.

  O važnosti festivala, kojim se već četrnaestu godinu publiku podsjeća na opus Borisa Papandopula i promiču njegove skladbe, govorio je umjetnički voditelj Festivala Papandopulijana Marijan Modrušan. Nazočne su pozdravili načelnik Općine Tribunj Marko Grubelić, izvršna direktorica Festivala Josipa Jerkov (direktorica Turističke zajednice Općine Tribunj) i Miroslav Stipaničev, predsjednik Kulturne udruge Tribunj. Središnji dio tiskovne konferencije bila je projekcija filma Tribunjska sinfonietta čiji su autori Marijan Modrušan i snimatelj Davorin Fahn. Film je podijeljen u tri cjeline, koje slijede stavke antologijske skladbe za gudače iz hrvatske glazbene baštine Sinfoniette, op. 79. Papandopulo ju je dovršio 23. kolovoza 1938. u Splitu, a praizvela ju je Zagrebačka filharmonija pod ravnanjem Krešimira Baranovića (1894–1975) u Zagrebu na koncertu 3. rujna 1938. Kroz stavke Intrada – Elegia – Perpetuum mobile mogu se pratiti događaji iz privatnoga života Zdenke i Borisa Papandopula, kao i neki od njegovih posljednjih nastupa kao dirigenta. U filmu trajanja dvadeset i osam minuta izdvojeni su kadrovi iz trideset i četiri filma, u trajanju od pet sati i pedeset i pet minuta, sačuvana u ostavštini Zdenke i Borisa Papandopula. Kroz odabrane kadrove doživljavamo ga kao čovjeka vedra raspoloženja koji je uživao u druženju s ljudima i radostima svakodnevnoga života. Nakon projekcije filma Tribunjska sinfonietta muzikologinja Snježana Miklaušić-Ćeran kratko je govorila o životu i djelovanju Borisa Papandopula. Istodobno bila je to prilika da se razgleda i prigodna izložba postavljena s odabranim predmetima (fotografije, plakati, nagrade, partiture i dr.) iz ostavštine.

  Tradicionalno je prvi koncert Festivala Papandopulijana pod nazivom Papandopulijana mladih umjetnika posvećen mladim glazbenicima. Ove godine bili su to violončelistica Nina Lucia Perina i Stipe Prskalo, koji su se predstavili u srijedu, 12. kolovoza 2026. u Kulturnome centru Tribunj. Nina Lucia Perina (Zagreb, 2004.) počela je učiti violončelo u Šibeniku u Glazbenoj školi Ivana Lukačića kao učenica Vanje Bošnjak, prof. Prvi nastup u dobi od jedanaest godina imala je sa Šibenskim gradskim komornim orkestrom, započevši njime niz nastupa u Hrvatskoj i izvan nje kao solistica (i uz orkestar) i komorna glazbenica. Studirala je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu od 2020. godine u razredu izv. prof. art. Monike Leskovar; od 2023. do 2025. godine usavršavala se na Sveučilištu Mozarteum u Salzburgu u razredu prof. Enrica Bronzija, a nastavila na Međunarodnoj Menuhin glazbenoj akademiji u Švicarskoj. Osvojila je nagrade na više natjecanja, od kojih se svakako izdvaja  druga nagrada na 13. Međunarodnom juniorskom natjecanju violončelista Antonio Janigro 2022. Nina Lucia Perina surađuje s bratom Antoniom, multi-instrumentalistom i producentom, u istraživanju suvremenijih glazbenih žanrova i stvaranju novih skladbi. Susretljivošću Zaklade Adris svira na izvrsnom instrumentu Johanna Wagnera.

  Prvu poduku iz klavira Stipe Prskalo (Split, 2003.) dobio je u Glazbenom učilištu Elly Bašić u Zagrebu kao učenik Tajane Philips, prof., a srednju školu završio je u Glazbenoj školi Pavla Markovca kao učenik Srebrenke Crnković Završki, prof. Studij klavira upisao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u razredu red. prof. Rubena Dalibaltajana, a 2025. godine u sklopu programa Erasmus nastavio je studij u Weimaru na Visokoj školi za glazbu Franz Liszt. Mladoga glazbenika uočili su žiriji na mnogim natjecanjima. Osobitu pozornost privukao je u svibnju 2025. godine na Međunarodnome pijanističkom natjecanju Dublin, ušavši u četvrtfinale s još dvadeset i pet natjecatelja od ukupno njih 160. Stipe Prskalo osvojio je nagrade na nekoliko međunarodnih natjecanja: 2024. godine na 29. natjecanju Giulio Rospigliosi u Lamporecchiu osvojio je Nagradu Robert Schumann i Nagradu publike, na Međunarodnome natjecanje pijanista Memorijal Jurica Murai u Varaždinu 2016. i 2018. osvojio je prvu nagradu, kao i na 14. Hrvatskom natjecanju mladih glazbenika Papandopulo i dr. Nastupa kao solist na recitalima i uz orkestar, te kao komorni glazbenik u sastavima koji su na Državnim natjecanjima učenika i studenata glazbe i plesa osvojili prve nagrade 2015., 2016. i 2022. godine.

  Na koncertu održanom u Tribunju 12. kolovoza 2026. Stipe Prskalo predstavio se kao solist u četiri od devet (br. 1, 2, 5, 9) Etudes tableaux (Etide slike), op. 39 Sergeja Rahmanjinova (1873–1943) te kao pratilac na klaviru u skladbama Sonata za violončelo i klavir u C-duru, op. 119 Sergeja Prokofjeva (1891–1953) i Papandopulovoj Rapsodia concertante za violončelo i klavir, op. 78. Ciklus Etudes tableaux, op. 39 drugi je niz etida (prvi je op. 33) koji je Rahmanjinov skladao 1916. i 1917. godine prije konačnog odlaska iz Rusije. Pojedine etide (vježbe) posvećene su izvježbavanju određenog tehničkog problema, a poznato je da je Frédéric Chopin (1810–1849) prvi umjesto suhoparnih vježbi skladao klavirske minijature iznimne umjetničke vrijednosti. Slično je svoje etide (s naznačenim programom) osmislio i Sergej Rahmanjinov postavivši u njih četiri, koje je odsvirao Stipe Prskalo, nekoliko zahtjeva. U brzoj Etidi br. 1 u c-molu Allegro agitato (More) sličnoj tokati, težište je na arpeggio-akordima; u polaganoj melankoličnoj Etidi br. 2 u a-molu Lento assai (More i galebovi) odzvanjaju (pogrebna) zvona i u jednome dijelu u basu sekvenca Dies irae; u lirskoj, sjetnoj Etidi br. 5 u es-molu Appassionato težište je na sviranju oktava, a u posljednjoj Etidi br. 9 u D-duru Tempo di marcia u kojoj je težište na skokovima, oktavama i ponavljanju istoga tona, kao da odjekuje pobjeda i životne radosti u klavirskome zvuku koji se volumenom gotovo približava simfonijskome.

  Sergej Prokofjev vratio se 1936. godine u Sovjetski Savez nakon petnaest godina provedenih u Parizu kako bi „ponovno vidio rusku zimu i svojim ušima slušao ruski jezik“. Nakon završetka Drugoga svjetskog rata umjetnički ideal bio je sovjetski socijalistički realizam, a poseban je Odbor za umjetničke poslove odobravao objavljivanje knjiga, praizvedbe novih skladbi, projekcije novosnimljenih filmova itd. Izvedba Sonate za violončelo i klavir u C-duru, op. 119 koju je Prokofjev skladao 1949. godine za mladog ruskog violončelista Mstislava Rostropoviča (1927–2007), kojega je na klaviru pratio Svjatoslav Richter (1915–1997), odobrena je 1950. godine. S vremenom je ova sonata postala jednom od nezaobilaznih skladbi violončelističkoga repertoara zahvaljujući melodijsko-ritamskim rješenjima, harmonijskom izričaju i savršenoj usklađenosti dvaju glazbala u komornome sastavu. Formalno je Prokofjev zadržao tri stavka: prvi polagani (Andante grave) počinje izražajnim nastupom violončela kome klavir odgovara kratkim motivom folklornoga prizvuka, a u nastavku novu tematsku građu donose oba glazbala u dijalogu, vodeći prema efektnoj kadenci violončela na kraju. Drugi stavak (Moderato) je trodijelna oblika Scherzo-Trio-Scherzo, a u trećem stavku (Allegro ma non troppo) melodije i akordi oslanjaju se na rusku narodnu glazbu. U stavku se osjeća energija i polet, a „svaki vrhunac – umjesto da se razvija u pogledu boje zvuka i izražajnosti – postaje jednostavniji, ponekad se svodeći na melodiju od samo jednog tona u klaviru. Koda ponavlja uvodne, rezonantne tonove violončela u veličanstvenom duetu, označavajući buran i virtuozan završetak.“

  Treća skladba koncerta bila je Rapsodia concertante za violončelo i klavir: Introduzione, Arioso e Danza, op. 78 Borisa Papandopula. Tijekom boravka u Splitu između 1935. i 1938. godine osluškivao je i bilježio tradicijsku glazbu grada i okolice, pronalazeći u njoj nadahnuće za prije svega duhovne vokalne kao i instrumentalne skladbe. Trodijelni ciklus Introduzione, Arioso e Danza skladan u kolovozu 1938. godine dragocjeno je obogaćenje hrvatske komorne glazbene literature. Jasno se razlikuju tri dijela s temama folklornoga prizvuka: Introduzione (Uvod) doima se kao dijalog u kom se ritmički razvedena i ukrasima bogata tematska građa u solističkoj dionici s istaknutim intervalom povećane sekunde izmjenjuje s jasnim harmonijskim uporištima klavirske dionice. Rapsodičnost uvoda pretače se u drugome polaganome dijelu Arioso u melodije dugih izdržanih tonova, dok u motoričnom zadnjem brzom dijelu Danza (Ples) dvije iznimno virtuozno koncipirane dionice u snažnoj dinamici efektno završavaju raspojasani ples. Nepoznato je mjesto pohrane autografa, a prijepis se nalazi u Hrvatskome glazbenom zavodu u Zagrebu. Skladbu je Papandopulo sam revidirao 1978. godine, a nakon vlastite redakcije violončelist Valter Dešpalj (1947–2023) dao joj je naslov Rapsodia concerante.

  

  Etide-slike Sergeja Rahmanjinova potvrdile su muzikalnost i pijanističko umijeće Stipe Prskala s obzirom na postavljene tehničke probleme u svakoj od njih. Jednostavno, precizno i lagano izvodio je arpeggio-akorde, oktave, velike skokove, repeticiju istoga tona u brzome tempu, a izražajno i profinjeno zvučale su melodije u polaganim tempima. Pedal je koristio štedljivo i promišljeno, a dinamičkim nijansama širokoga raspona od prigušenog, tihog tona do snažnog, gotovo orkestralnog vrhunca obojao je ove iznimno zahtjevne i lijepe skladbe. Usklađenost s violončelisticom Ninom Lucijom Perina potvrdila je već spomenuti smisao Stipe Prskala za komorno muziciranje koji se ogleda u sigurnoj i pouzdanoj, nenametljivoj pratnji u zajedničkim nastupima, a sugestivnijem nastupu u solističkim odlomcima kao primjerice u Papandopulovoj skladbi Rapsodia concertante. Nina Lucia Perina svladala je besprijekorno tehničke zahtjeve dionice violončela u skladbama Prokofjeva i Papandopula, kao što su pasaže i rastavljeni akordi u brzim tempima, koji su odsvirani intonativno precizno. Puni i lijepi ton s malo vibrata obilježio je odlomke u polaganim tempima, a bogate dinamičke nijanse dobro je uskladila s pijanistom. Sigurnim i čvrstim pokretima gudala Nina Lucia Perina oblikuje fraze, odajući temperament i muzikalnost koji njene interpretacije čine sugestivnima i dorečenima. Prepoznati već do sada po svom umijeću sviranja, mladi glazbenici Nina Lucia Perina i Stipe Prskalo svojim su se nastupom priključili mnogima koji su na koncertu naslovljenom Papandopulijana mladih umjetnika dobili priliku za predstavljanje publici i prije početka profesionalne karijere.

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 19. rujna 2026.

Piše: