Profinjena igra pijanističke lakoće i izražajne dubine

Scena AMADEO: Aljoša Jurinić, pijanistički recital, atrij Hrvatskog prirodoslovnog muzeja u Zagrebu

• 

  Aljoša Jurinić hrvatski je pijanist najpoznatiji po pobjedi na Međunarodnom natjecanju Robert Schumann 2012., uz koju reda prve nagrade i na drugim velikim natjecanjima, poput Queen Elisabeth International Competition 2016, Leeds International Piano Competition 2018, a bio je i finalist u neizostavnom Međunarodnom klavirističkom natjecanju Fryderyk Chopin. Kao solist te uz pratnju orkestra nastupio je u dvoranama svjetske važnosti kroz 35 zemalja na 5 kontinenata, kao što su njujorški Carnegie Hall, bečki Musikverein, pariški Salle Cortot, Tokyo Opera City Tower i mnogi drugi. Kao komorni glazbenik surađivao je s velikim imenima svjetske scene, kao što su Luka Šulić, Petrit Çeku i Kian Soltani. Dobitnik je brojnih kulturnih nagrada, među kojima su Nagrada Vladimir Nazor i Nagrada Milka Trnina, te je 2019. odlikovan ordenom Red Matice hrvatske.

  Aljoša Jurinić otvorio je recital izvođenjem dviju skladbi koje je povezao u jedinstvenu cjelinu i time prikazao kompozicijsku logiku većeg dijela programa. U ovom slučaju radi se o spoju dviju perspektiva na isti objekt, odnosno lipanj, te je prvu pružila istoimena skladba Pjotra Iljiča Čajkovskog iz ciklusa Godišnja doba, obojena karakterističnom ruskom melankolijom. Čeznutljiva melodija vine se u visine praćena diskretnim akordima, rastući kroz trajanje cijele ove minijature sve do vrhunca, gdje se tonovi prelijevaju u izrazu dubokoga zanosa. U tom je trenutku Jurinić također vrlo profinjeno istaknuo unutarnji glas, time izlažući složenost glazbenoga tkanja. Nastavljajući se na taj ugođaj nadovezala se skladba Lipanj Fanny Hensel (Mendelssohn), iako bujnijega karaktera prožetog velikim appassionato vrhuncima. Poseban je naglasak na pjevnosti melodije, čime se na trenutke nameće asocijacija na nepretencioznu iskrenost Schubertovog lieda. Posebno zanosno zvučala je repriza prvoga dijela, gdje se melodija proteže u donjemu glasu ispod arpeđiranih kaskada desne ruke, pritom zadržavajući svoju inteligibilnost zahvaljujući pijanistovoj suptilnosti dodira. Patetika kojom obje skladbe obiluju, usprkos opisivanju tako osunčanoga doba, kao da upućuje na njegovu ambivalentnost, budući da nakon vrhunca svjetlosti slijedi dugotrajno postepeno utonuće u mrak, te nije teško zamisliti da bi takva nijansiranost bila plodno tlo za rađanje jednako emotivno složene glazbe. Treba također primijetiti odličnu akustiku nedavno uređenog atrija Prirodoslovnog muzeja, u kojemu klavirski tonovi raskošno, ali i razgovjetno odzvanjaju.

  

  U odmaku od dualizama koji sačinjavaju program Jurinić je izveo Beethovenovu Sonatu br. 13 u Es-duru, op. 27 br. 1. Iako se radi o cikličkom djelu, ono po svojoj fluidnosti i zanemarivanju postulata klasične sonate (kako i ukazuje naslov Quasi una fantasia), zajedno s trenutkom njegovog nastanka (1801.) označava prekretnicu u skladateljevom stvaralaštvu i najavljuje dolazak njegovog srednjeg, herojskog razdoblja. To je osjetno već u prvom stavku Andante – Allegro – Andante, gdje se iz prozračnog ugođaja pjevne melodije naglo upadne u vrtoglave tonovima zasićene pasaže koje jednako brzo iščeznu kao što su se pojavile, vraćajući se u atmosferu lakoće i nježnosti. U skladu s tim jezikom punim antiteza, tradicionalna stanka između stavaka također je izostavljena, čime se sonata pretvara u kontinuiranu struju svijesti. Slušatelj, a ni pijanist stoga ne mogu dugo kontemplirati pojedino ozračje, jer posljednji ton jednoga stavka već u sebi nosi anticipaciju sljedećega. Ova koncepcija pritom pred izvođača stavlja poseban izazov jer od njega zahtijeva koherentnu šarolikost, koju možemo slikovito usporediti s likom kameleona. Aljoša Jurinić pokazao je da se i ta vještina nalazi u njegovu izvođačkom arsenalu, te da njome niže kontrastne afekte s iznimnom lakoćom, čak i razigranošću. Ta se ideja odlično sažima u posljednjemu stavku Allegro vivace, unutar čije virtuozne briljantnosti ponovno nastupi spokojna tema iz trećega stavka, prije veličanstvenoga završetka, gdje je osjetno probijanje romantičkoga duha kroz veo klasicizma.

  Spoj dvaju noćnih prizora, u obliku nokturna Clare Schumann i Frédérica Chopina, nadovezao se na ranije uspostavljen koncept uparivanja istoimenih skladbi, jedne slavne i druge malo skrivenije. Jurinić je međutim izvedbu popratio anegdotalnim primjedbama o tremi i na temu pretjeranog čekanja prije započinjanja sa svirkom, što je i karikaturalno demonstrirao prije skladbe. Zanimljivo je primijetiti kako koncert, uz ovakve komentare koji opuštaju inače ukrućen formalni kadar, prelazi u vrstu glazbenog druženja gdje je naglasak stavljen na dijalog s publikom, te kada je takva metoda odmjereno upotrijebljena, može stvoriti prisnije ozračje i slušatelje potaknuti na aktivnije primanje glazbenoga sadržaja. Započevši ovu de facto dvodijelnu cjelinu delikatnim Nokturnom, op. 6 br. 2 Clare Schumann, pijanist je stvorio noćno ozračje puno nježnosti na koje se sasvim logično nadovezuje sjeta Chopinova Nokturna, op. 71 br. 1, nastupajući ponovno atakom. Iako usklađen s uspostavljenom intimnosti, ovdje je dinamički raspon širi, te je Jurinić s velikom finoćom usmjeravao zvuk od pianissima do fortissima, sve do završetka u tihoj dinamici koji je pružio spokoj nakon osjećajnih uzleta.

  Chopinova skladba Andante spianato i Velika briljantna poloneza, op. 22 svojom dvodijelnošću odlično se uklopila u program. Naime, u njoj je osjetna bujna mladenačka energija, budući da ju je skladatelj komponirao u svojim dvadesetim godinama, te je taj ugođaj Jurinić vjerno prenio svojom sviračkom lakoćom. Složen je to spoj dviju Chopinovih karakternih crta: one melankolične, samozatajne, te one strastveno determinirane, koja će se kasnije burno izraziti u djelima domoljubne tematike. Andante spianato izvrsno predstavlja skladateljevu snovitost, zahvaljujući nježno lebdećim arpeggima lijeve ruke te desnoj ruci koja ponovno preuzima ulogu pjevača. Iz te blagosti probuđeni smo oktavama koje svojim ritmom podsjećaju na fanfare, najavljujući važnost onoga što dolazi. U skladu s naslovom, uslijedio je veličanstven ples pun elegantnih gesti i virtuoznih pasaža, posebno zadivljujućih kad ih izvođač svira s tolikom sprezzaturom kao što to čini Jurinić. Uistinu je to jedna od njegovih osobina koja se posebno isticala kroz cijeli recital: ležernost pristupa svakoj skladbi bez ikakvog vidljivog napora, koja daje dojam da je to sve jedna profinjena igra, što je Poloneza svojom ekstremnom virtuoznošću najizravnije prikazala. Grandioznim završetkom u vrhuncu raskoši pijanist je zaključio program, postavljajući briljantnu krunu na svoj solistički nastup.

  Aljoša Jurinić zanimljivim programiranjem dao je raznolike perspektive na zajedničke tematike, a uz to upoznao publiku i s manje poznatim djelima jednako vrijednima pažnje. Sve je to učinio velikom sviračkom vještinom i blistavom energijom, čime se povezao s arhetipom mudraca koji, zadržavajući osmijeh na licu, ide ususret veličini i ozbiljnosti života.

  © Nikola Delerue, KLASIKA.hr, 15. rujna 2026.
  © Autorica fotografija: Zrinka Pichler Borošak
  

Piše: