Dvije večeri simfonijske raskoši i sjaja

74. Festival Ljubljana, 21. lipnja – 8. rujna 2026.: Osvrt na dva koncerta Londonskog simfonijskog orkestra, Antonio Pappano, dirigent, Cankarjev dom

• 

  Drugu godinu zaredom na Ljubljana festivalu gostuje Londonski simfonijski orkestar (London Symphony Orchestra – LSO). Osnovan 1904. godine nakon raskola u orkestru Henryja Wooda gdje su se glazbenici pobunili radi pravila o prihvaćanju vanjskih angažmana, od osnutka do današnjih dana LSO krasi jaka samoupravna struktura – jedna od glavnih odrednica identiteta orkestra. Od 1982. orkestar djeluje u svojoj rezidenciji – londonskom Barbican Centre uz redovite nastupe u drugim dvoranama i na svjetskim turnejama. Kroz povijest orkestrom su dirigirali najveći dirigenti svoga vremena: od Hansa Richtera preko Edwarda Elgara do Claudia Abbada i Sir Colina Davisa (koji je ostavio osobito velik diskografski trag). Pretposljednji šef-dirigent bio je Sir Simon Rattle, kojega je naslijedio Sir Antonio Pappano, dugogodišnji umjetnički ravnatelj Kraljevske opere u Londonu situirane u Covent Gardenu (Royal Opera House). LSO posebno je vezan uz filmsku glazbu Johna Williamsa, koji je upravo s ovim otočkim orkestrom snimio mnoge poznate soundtrackove; spomenimo samo franšize Star Wars i Harry Potter. Kroz povijest orkestra provlači se još jedna zanimljiva epizoda: naime, orkestar je trebao putovati s Titanicom koji je isplovio 10. travnja 1912. iz Southamptona na putu za New York, ali je u posljednji trenutak raspored promijenjen pa su glazbenici putovali drugim brodom, čime je izbjegnuta katastrofa. Trebao je to biti dio američke turneje orkestra koji je kao prvi orkestar s otoka nastupio u SAD-u.

  

  LSO je u Ljubljanu ponovo stigao sa šefom-dirigentom Pappanom. Na dva predviđena koncerta svirana su djela Beethovena, Brucknera i Mahlera. Kao solist na prvom koncertu nastupio je Bruce Liu (1997.) čija je karijera eksplodirala kada je osvojio prvu nagradu na prestižnom Chopinovom pijanističkom natjecanju u Varšavi. Liu je studirao u Montréalu kod Richarda Raymonda, potom kod Đặng Thái Sơna koji je i sam osvojio Chopinovo natjecanje 1980. Liu se ljubljanskoj publici predstavio interpretacijom Beethovenovog Klavirskog koncerta br. 3 u c-molu, op. 37 koji je majstor iz Bonna skladao u razmaku 1800–1803, a praizveden je 5. travnja 1803. u bečkom Theater an der Wien; za klavirom je bio sam skladatelj. Praizvedba se dogodila na koncertu koji je bio omaž skladatelju u punom smislu riječi – te večeri izvedene su njegova Prva i Druga simfonija, kao i oratorij Krist na Maslinskoj gori. Anegdota s praizvedbe Trećeg klavirskog koncerta govori kako Beethoven nije stigao do kraja zapisati solističku dionicu pa su pojedine stranice kajdanke ostale potpuno prazne s tek nekoliko naznaka koje je koristio kao podsjetnike, što de facto znači da je cijelu solističku dionicu imao u glavi. Svjedočanstvo je to Betthovenova okretača nota te večeri – Ignaza von Seyfrieda.

  Bruce Liu pokazao se istreniranim interpretom koji zna auditoriju demonstrirati slojevitost klavira – harmonijskog instrumenta. Melodijska linija njegove interpretacije nalazi se u stalnom razvoju, a poseban je naglasak na pojedinim motivima – kako na klaviru, tako i u orkestru. Pappano i LSO pratili su takav pristup, pa je svaki motiv Trećeg dobio svoje mjesto u ukupnosti, a tu su posebno pridonijeli glazbenici iz orkestra, čija neupitna virtuoznost i veliko koncertno iskustvo savršeno figuriraju takvom pristupu. U ovoj partituri solist i orkestar prilično su ravnopravni jer ima dosta velikih orkestralnih odlomaka (opsežna orkestralna ekspozicija na početku prije ulaska klavira), a takva konstrukcija odlično je iskorištena za gradnju interpretacije. Razdioba ritamskih motiva odličan je teren za uspostavu novih izvedbenih uzusa, a u takvoj konstelaciji LSO je zbog svog zvučnog otiska idealan suradnik. Kad saberemo dojmove, najviše nas se dojmio početak drugog stavka Largo, gdje klavir ulazi sam, širokom melodijskom linijom na koju mu orkestar oprezno odgovara. Moć ovog trenutka prepoznala je i publika jer se u sinergiji zvuka i tišine stvorila posebna atmosfera u dvorani. Bruce Liu osvojio je stajaće ovacije za koje se odužio dodatkom iz pera Wolfganga Amadeusa Mozarta.

  Nakon stanke uslijedila je izvedba Devete simfonije Antona Brucknera u D-molu pod oznakom WAB 109. Deveta je jedina njegova simfonija posvećena dragom Bogu (dem lieben Gott), a rad na partituri svoje posljednje simfonije započeo je 1887. te se njome bavio sve do smrti 1896. Na kraju Deveta je ostala nedovršena u tri stavka dok je skladatelj, koliko je poznato, zamislio monumentalni četvrti stavak. Bilo je pokušaja rekonstrukcije prema njegovim bilješkama, ali se više-manje uvriježilo izvođenje tri stavka s završnim Adagiom. Razlog zašto se rad na Devetoj odužio leži u činjenici da se Bruckner nerijetko vraćao svojim ranijim djelima i stalno radio prepravke. Prema nekim autorima, to je zbog njegova karaktera prilično naivne osobe koju je svaka kritika ili sugestija mogla lako izbaciti iz ravnoteže. Bruckner je bio jedan od najvećih orguljaša svoga vremena (poznat po kvalitetnim improvizacijama) pa je tako tretirao i orkestar. Dugo vremena nakon skladateljeve smrti nije bilo kritičkih verzija njegovih partitura, poradi čega su cirkulirale različite verzije notnog teksta čije se podrijetlo nije moglo utvrditi. Tom kaosu pridonio je, kako smo već spomenuli, i sam Bruckner jer je nerijetko već dovršena i izvedena djela podvrgavao temeljitoj reviziji, pa bi pojedina simfonija (njegova amblemska forma) imala nekoliko verzija. Tome je doskočeno tek početkom 50-ih godina prošlog stoljeća, kada su počela izlaziti kritička izdanja svih simfonija u redakciji Leopolda Nowaka i iz te verzije partiture svirana je Deveta u Ljubljani.

  

  Pappano je u izvedbu Devete simfonije krenuo od pretpostavke apsolutnosti shvaćajući da raspolaže s precizno zamišljenom glazbenom katedralom. Međutim, pred sobom je imao orkestar koji mu dopušta razrađivanje izvedbe do najsitnijih detalja, ali uz poštivanje Brucknerove forme. Uz navedeno, poštivao je percepcijski učinak koji glazba austrijskog skladatelja potiče kod publike, puhački fortissimo. U međuprostoru Pappano je sagradio interpretaciju u kojoj su do izražaja došle tiše konture Devete, ljepota gudačkih segmenata ali i općenito jednostavniji zvuk. LSO ne svira Brucknera toliko uzvišeno, kao glazbu u nebesima gdje vlada savršen sklad, nego kao ljudima bliski zvučni koncentrat, ali nikako na štetu ljepote Brucknerova izraza. Zvuk nema onaj površinski glanc u limenim puhačima kao što je to slučaj kod npr. Bečke filharmonije; ovdje su konture sirovije, što zvuči veoma dobro. Iz Pappanova dirigiranja razvidna je sklonost Wagnerovoj glazbi. Iako nije do kraja opravdano stavljati znak jednakosti između Brucknera i Wagnera, neminovno je da su u orkestru Devete prisutne Wagnerove tube kao i da je repetitivnost motiva donekle nalik na njemačkoga glazbenog reformatora. Članovi orkestra pokazali su se kao vrhunski solisti, a Pappano je ocrtao i komorne aspekte Devete u suglasju s pojedinim sekcijama. Publika je izvedbu nagradila velikim pljeskom i s nestrpljenjem smo iščekivali novi dan i novi koncert.

  

  Drugi ljubljanski koncert LSO-a bio je u znaku Brucknerova učenika Gustava Mahlera koji je priredio prvi klavirski izvod Treće simfonije svog učitelja. Mahlerova Druga simfonija u c- molu – Uskrsnuće monumentalno je glazbeno djelo u pet stavaka, za čiju je izvedbu potreban veliki simfonijski orkestar, mješoviti zbor i dvije solistice. Mahler je na Drugoj radio punih šest godina (od 1888. do 1894.), a prva cjelovita izvedba dogodila se 13. prosinca 1895. u Berlinu. Mahlerova Druga simfonija prvo je djelo koje oslikava njegov umjetnički svijet na način kako ga kritika i publika doživljava do današnjih dana. U filozofskom smislu Mahlera je zanimala smrt i što dolazi nakon nje. U programskom smislu prvi stavak Druge – Allegro maestoso predstavlja smrt, a peti razrješenje iz kojeg je jasno da smrt nije kraj čovjekova bitka nego se događa preobrazba i uskrsnuće (polazište nije isključivo religijska dogma). U međuprostoru između smrti i uskrsnuća Mahler je glazbom (orkestralnom i vokalnom) opisao život čovjeka kroz sjećanja, razmatrao besmisao i apsurdnost svijeta te čovjekovu težnju za Božjom utjehom i vječnim životom. Dakako, ovo je vrlo površno iznošenje filozofske potke simfonije koja opisuje smrt i traženje odgovora na nju. Između prvog (aura smrti) i drugog stavka Mahler izričito zahtijeva dužu stanku kako bi se ta dva dijela simfonije jasno kontekstualno odvojila. U glazbenom smislu Mahler tradicionalno uzvišene i profane motive postavlja jedne do drugih pa se između smrti i uskrsnuća smještaju glazbeni opisi ljubavi, mladosti, sreće i plesa (Mahler je u partituru utkao austrijski narodni ples Lӓnder) – motivi pokojnikova života koji će se, u posljednjem stavku, preobraziti i uskrsnuti. Zbog velikog izvođačkog aparata i dugog trajanja svaka izvedba Druge simfonije kulturni je događaj per se.

  

  Sir Antonio Pappano izvedbu je gradio na polaganom ocrtavanju napetosti pred finale u kojem je zvuk eksplodirao. Kao i kod Brucknera, precizno je razradio motive i posebnu pažnju posvetio manjim sekcijama. Izvedba je započela silovitim tremolom gudača koji je odmah oživio prethodne večeri doživljen prizeman ton LSO-a. Limeni i drveni puhači pokazali su vrhunski istesan zvuk i odlične izvedbe solista koje dugo ostaju u sjećanju po odlasku iz koncertne dvorane. Bravuroznost solista došla je do izražaja unatoč proširenim skupinama – cjelina nije progutala pojedinca, što je najbolji dokaz individualne kvalitete glazbenika. Pohvale treba izreći i orguljama kao i trubačima koji su dio posla odradili iza, a dio na sceni. Odlična sola odsvirao je i koncertni majstor Benjamin Marquise Gilmore. Kao solistice nastupile su Maria Bengtsson (sopran) i Noa Beinart (kontraalt) koje su kvalitetnim fraziranjem i mekim tonom otpjevale svoje dionice, uz svesrdnu pomoć Pappana koji je u kapelmajstorskoj maniri davao precizne znakove i prigodno stišao orkestar.

  

  Državni zbor iz Kaunasa ugledan je litavski vokalni ansambl osnovan 1969. godine pod umjetničkim vodstvom Petrasa Bingelisa. Od 2021. vodi ga Robertas Šervenikas. Zbor je bio odlično uvježban od početnog gotovo nečujnog šapta koji je Mahler smjestio na početku finala do monumentalnog kraja – jednog od najefektnijih trenutaka u glazbenoj povijesti (tekst je Mahler preuzeo od pjesnika Friedricha Gottlieba Klopstocka, čije stihove je nadogradio svojim autorskim). Na društvenim mrežama kola puno mimova o reakcijama i gestikulacijama dirigenata prilikom ravnanja tim odlomkom. Uspjeh nastupa zbora potvrđen je ovacijama publike zborovođi na kraju koncerta.

  Izvedba Mahlerove slavne simfonije u režiji Londonskog simfonijskog orkestra u Ljubljani bila je potpuni glazbeni događaj koji je publika ispratila na nogama. Razlog tome je odlična izvedba, ali i doživljaj koji ovo djelo inducira kod slušatelja – glazba dolazi iz svih kutaka dvorane, a to stvara osjećaj ljepote i cjelovitosti. Ciklus od dva simfonijska koncerta u izvedbi ovako uglednog orkestra u Ljubljani je normalna pojava, međutim u Zagrebu ili bilo gdje u Hrvatskoj to je nemoguća misija. Ta usporedba nameće se iz godine u godinu, a napretka u kulturnoj produkciji u nas baš i nema. Nikako da se ugledamo na naše zapadne susjede s kojima smo svojevremeno živjeli u istoj državi. Na kraju, možemo se samo nadati povratku Londončana na Ljubljana festival s novim zanimljivim koncertnim programima, a s obzirom na to da su u dvije godine izveli Prvu i Drugu Mahlerovu simfoniju, nadamo se izvedbi Treće na sljedećem izdanju festivala.

  

  © Luka Nalis, KLASIKA.hr, 7. rujna 2026.

  Koncert 2. rujna 2026.
  Londonski simfonijski orkestar
  Bruce Liu, klavir
  
  Program:
  Ludwig van Beethoven: Koncert za klavir i orkestar br. 3 u c-molu, op. 37
  Anton Bruckner: Simfonija br. 9 u d-molu (1894. – izdanje Leopolda Nowaka iz 1951.)
  _______________
  
  Koncert 3. rujna 2026.
  Londonski simfonijski orkestar
  Državni zbor iz Kaunasa
  Maria Bengtsson, sopran
  Noa Beinart, kontraalt
  
  Program:
  Gustav Mahler: Simfonija br. 2 u c-molu – Uskrsnuć

Piše: