Nesvakidašnji spoj, uvjerljiv glazbeni dijalog

Scene AMADEO: Srđan Bulat, sedmožičana gitara, Sophie Agten, oboa i engleski rog, atrij Hrvatskog prirodoslovnog muzeja u Zagrebu

• 

  Švicarska oboistica Sophie Agten i hrvatski gitarist Srđan Bulat na Sceni Amadeo prikazali su novu zvučnu kombinaciju, zasnovanu na programu koji prenosi markantan mediteranski duh glazbe španjolskoga govornog područja. Uz to prikazane su mogućnosti instrumenta čija je uporaba raširena u Rusiji i Brazilu, sedmožičane gitare, koju je izradio zagrebački graditelj Želimir Sever. Kroz slijed skladbi većinom izvučenih iz klavirskoga repertoara, oslikali su prizor pun temperamenta i romantike, drame i liričnosti.

  Srđan Bulat otvorio je koncert gitarskim favoritom, Asturiasom Isaaca Albéniza. Tim je odabirom pred sebe postavio značajan izazov, jer započeti recital virtuoznom skladbom (k tome vrlo poznatom) nije malen pothvat. Međutim, Bulatova izvedba nije od toga patila, te je uspio predstaviti originalnu interpretaciju uz muzikalne ideje poput ukusnih rubata na mjestima koja se nerijetko prelete, ali i zahvaljujući zvuku same sedmožičane gitare, obogaćenom dubinom dodatne H bas-žice.

  Danza española 2 i 5 Enriquea Granadosa činile su logičan nastavak gitarskoj obradi slavne klavirske skladbe, ovaj put dodajući obou u kombinaciju. Tako neuobičajen spoj na prvi pogled čini se neskladnim, previše heterogenim da bi mogao izroditi kohezivnu zvučnu sliku. Tu sumnju su, međutim, Agten i Bulat ubrzo odagnali. Umjesto pretjerane eksponiranosti oboe i samozatajne gitare u pozadini, rezultat je bio blizak momentu kakve orkestralne skladbe gdje oboa ispjevava prozračnu melodiju u pratnji orkestra čiju je ulogu ovdje preuzela gitara, potpomognuta kvalitetnim ozvučenjem. Uistinu, taj se orkestralni zvuk obojan iberskim elementima približava simfonijskim djelima Claudea Debussyja, koji je obou nerijetko upotrebljavao kao solistički instrument, te koji je također bio iznimno senzibilan na španjolske tradicijske afekte. Taj je učinak dodatno potaknut proširenim rasponom gitare, koja sada u svoj metaforički orkestar u malom uključuje i kontrabase ili trombone. Peti je ples stoga briljirao u svježem duru obojenom pentatonikom pjevne melodije uz živahnu akordnu pratnju na gitari. U kontrastu s tom blještavom vedrinom drugi je ples donio introspektivniji ugođaj. Finoća pletenja arpeđirane pratnje u gitari stvorila je podlogu nad kojom je oboa zasjala sa sjetnom melodijom. Možda je ova skladba jedina gdje je udaljenost instrumenata postala očitijom, s obzirom na dinamički raspon gitare prema pianu koji oboa ne može replicirati, čime kao da je na trenutke značajnije zastršala iznad pratnje. Nasreću, muzikalnost izvođača daleko je veća od tog jaza; stoga delikatnosti nije manjkalo.

  Usred strastvenoga španjolskog temperamenta programa našla se i skladba francuskog skladatelja Jacquesa Iberta, Entr'acte. Vrlo je to prikladan odabir s obzirom na to da je djelo Ibert skladao upravo kao glazbenu pozadinu za francusku produkciju predstave El médico de su honra (Liječnik svoje časti) Pedra Calderóna de la Barce. Bogata vrludavim arabeskama u melodiji i rasgueadima na gitari, stvorila je živopisnu evokaciju vrtložnih pokreta flamenco plesačica, te je u svojoj sažetosti donijela dašak duhovitosti svojstvene francuskim skladateljima prve polovine 20. stoljeća.

  Istražujući raznolike perspektive na mediteranski temperament zalutali smo i preko oceana, do argentinskoga tanga, potomka europskih tradicija i afričkih ritmova, u obliku skladbe Primavera Porteña (Buenosaireško proljeće) Astora Piazzolle, iz ciklusa Estaciones Porteñas (Godišnja doba Buenos Airesa) kojemu je uzor bio Vivaldi. Uz prštave disonance i plesni puls karakterističan za skladatelja posebno se istaknuo središnji melankolični segment, gdje je Bulat izvrsno iznio pjevnu melodiju profinjenom patetikom, čime nas je podsjetio na Piazzollinu kompozitorsku suptilnost i izvan virtuoznih ritmičnih ugođaja. Također, iako je djelo izvorno skladano za njegov Quinteto Nuevo Tango (bandoneon, violina, klavir, električna gitara i kontrabas), sve su glazbene nijanse sačuvane u ovoj gitarističkoj obradi, što svjedoči njegovoj univerzalnosti.

  Piazzolla je u svojoj suiti Histoire du Tango (Povijest tanga) htio u nekoliko stavaka sažeti cijelu bogatu kronologiju toga žanra, te su ju Agten i Bulat oplemenili svojom inovativnom instrumentacijom. Usprkos naslovu prvoga stavka (Bordel, 1900), radi se o vrlo pitomoj i razigranoj durskoj glazbi iz koje izostaju nagrizajuće disonance nositeljice ironije koje zamišljamo kada čujemo skladateljevo ime, dajući dojam da se u oslikavanju tanga u svojoj kasnijoj fazi okrenuo jednostavnijem jeziku lišenom uobičajene agresivnosti afekta. Taj se duh nastavlja i sa stavkom Café, 1930, ovoga puta u romantičnoj atmosferi sporijeg tempa i molskog tonaliteta. Unatoč prevladavajućoj dijatonici, emotivnog intenziteta nimalo ne nedostaje, te se on očituje u plesnom ritmu, melodičnosti i naročito u usklađenoj strastvenosti izvođača. Nightclub, 1960 uveo je ipak dozu karakteristične Piazzolline opakosti kroz disonance, perkusivne akcente i virtuozne pasaže, pogotovo u oboi. Kako to i biva u komornom muziciranju, ako jedan instrument svira virtuozno, drugi mu mora pružiti dostojno uporište. Stoga primjećujući sjajnu vještinu Sophie Agten, moramo se osvrnuti i na povezanost samog dua, koja se, iako primjetna u cjelini koncertnog programa, najznačajnije ističe u ovakvim momentima.

  Srđan Bulat vratio nas je u Španjolsku izvođenjem Albénizove Mallorce. Delikatna je to barkarola koja svojom šesterodobnom mjerom u sporom tempu dočarava ljuljuškanje broda na pučini, dok sjetna melodija u molu oslikava noćni prizor pun nježnosti. Romantički uzleti ovdje dostižu vrhunce emotivnosti te su učinjeni još raskošnijima zahvaljujući snažnoj vibraciji sedme žice koja im daje dodatnu dubinu. Gitara općenito odlično pristaje transkripcijama klavirskih djela španjolskih skladatelja jer je u sâm njezin zvuk utkano to nacionalno obilježje, a kada govorimo o sedmožičanoj gitari, onda se i diskrepancija raspona u odnosu na klavir također smanjuje. Doživljaju je također pridonijelo kvalitetno ozvučenje, koje je sve nužnije u doba velikih koncertnih dvorana, odnosno velikih s obzirom na dinamičke mogućnosti gitare. Bulatova je izvedba stoga bila puna bogate sonornosti potkrijepljene snažnim muzičkim osjećajem, u potpunosti usklađena s njegovom ranijom izjavom o tome kako mu je to jedna od omiljenih skladbi iz repertoara.

  

  Završetak koncerta obilježila je originalna izvedba drugog stavka Adagio iz najizvođenijega gitarskog koncerta, Concierto de Aranjuez, u obradi Srđana Bulata. Naime, radi se o iznimno prikladnoj skladbi jer, osim što je drugi stavak kultni favorit publike, njegovi uvodni taktovi sadržavaju upravo dijalog između gitare i engleskog roga, za kojim je Sophie Agten posegnula poradi ove završnice. Radi se tu naravno o značajnoj redukciji opsega, kako zvučnog tako i vremenskog, te je trajanje stavka gotovo prepolovljeno, izostavljajući trenutke gdje bi orkestar trebao preuzeti glavnu ulogu. Ne možemo međutim govoriti o sakaćenju djela, jer iako su izuzeti  dugotrajni rast i njegovo razrješenje kojima se stvara dugi glazbeni luk, ovdje je sasvim uspješno prenesena esencija glazbe, kroz temu iznimne ljepote i zvukovnu kombinaciju instrumenata. Ovdje je opet do izražaja došla sedmožičana gitara koja je, bilo u ulozi pratnje ili solista, dala sviraču mogućnost da kompenzira odsustvo orkestra svirajući bogate akorde čak i kada je melodija prešla u duboki registar.

  Sophie Agten i Srđan Bulat pokazali su kako inovativnost u instrumentariju može pružiti novu perspektivu na već slavna djela, kada je vođena glazbenim ukusom i bliskom komunikacijom između izvođača. Možda je to upravo jedna od velikih uloga klasičnih glazbenika: osvrćući se na prošlost iznova je predstavljati, reinterpretirati i davati joj novi život u sadašnjosti.

  © Nikola Delerue, KLASIKA.hr, 8. rujna 2026.

Piše: