Živa praksa starih instrumenata

33. Orguljaška ljetna škola, 27. srpnja – 5. kolovoza 2026., Šibenik

• 

  Prof. Emin Armano (1944.) održao je u studenome 1993. godine koncert u crkvi sv. Frane u Šibeniku na povijesnim orguljama don Petra Nakića (1694–1769) izgrađenima 1762. godine. Ne skrivajući oduševljene njihovim zvukom, predložio je zaljubljeniku u orgulje i njihovu dobrom poznavatelju organologu Božidaru Grgi (1942–2019) održavanje ljetnih seminara. Poduzetan u organizaciji, vješt u komunikaciji sa svim predstavnicima crkvenih i svjetovnih vlasti, Božidar Grga već je u kolovozu 1994. godine pokrenuo Ljetnu orguljašku školu (kasnije ime Orguljaška ljetna škola) u okviru Glazbene škole Ivana Lukačića u Šibeniku. Prvi polaznici bili su učenici orgulja iz Glazbene škole Varaždin, gdje je početkom školske godine 1993/'94. počela nastava orgulja prema nastavnome planu koji su izradili akademik Anđelko Klobučar (1931–2016) i prvi nastavnik orgulja u Varaždinu doc. Mario Penzar (1961.). Bogatstvo povijesnih i recentnih orgulja smještenih u šibenskim crkvama omogućilo je održavanje seminara za interpretaciju glazbe različitih stilskih razdoblja – od renesanse do 20. (danas 21.) stoljeća.

  Orguljaška ljetna škola doživjela je promjene u pogledu organizacije: u trenutku kad je školama u Republici Hrvatskoj zakonom bilo uskraćeno pravo priređivanja ljetnih tečajeva, nastavila je djelovati u okviru Organološkoga društva Organum, doživjevši ove godine svoje trideset i treće izdanje. U međuvremenu su se dogodile i promjene stanja orgulja, pa je nastavu održanu od 27. srpnja do 3. kolovoza ove godine trebalo prilagoditi novim prilikama (škola je završila 5. kolovoza). U jedinoj crkvi gdje se nalaze dvoje orgulje – crkvi sv. Frane gdje su orgulje don Petra Nakića i suvremene tvrtke Heferer (iz 1969. godine), nije bilo moguće održavati nastavu svih dana zbog obveza svećenika-franjevaca konventualaca. Orgulje u katedrali sv. Jakova (prvi graditelj Vincenzo Montecucchi 1801. godine, zadnji Franc Jenko 1968. godine) prije Uskrsa rastavljene su poradi izvođenja konzervatorskih radova u tom dijelu crkve. Već niz godina su izvan upotrebe orgulje firme Braća Zupan (iz 1908. godine) u crkvi sv. Ivana zbog konzervatorsko-restauratorskih radova, a iz istoga razloga otežan je pristup i orguljama (iz 1859. godine) iz radionice Braća Giaccobi iz Bassana u Novoj crkvi. Najstarije šibenske orgulje građene u radionici Nikole Lupinija 1640. nalazile su se u crkvi sv. Nikole na obali, a nakon temeljite restauracije danas se nalaze u crkvi sv. Duha, koja je od 2025. proglašena prostorom trajnoga klanjanja vjernika, tako da nije moguće održavati nastavu i koncerte. Orgulje Nakićeva učenika Francesca Daccija iz 1776. godine u crkvi sv. Križa također čekaju svoju prvu restauraciju, a mali barokni pozitiv iz 18. stoljeća u samostanskoj crkvi sv. Luce sestara benediktinki zbog smještaja na malom povišenom prostoru nije pogodan za nastavu nego samo za nastupe.

  Koje su se mogućnosti organizacije nastave pružile Pavlu Mašiću, predsjedniku Organološkoga društva Organum i voditelju Orguljaške ljetne škole u ovako nepovoljnoj situaciji? Seminari uhodani već od samoga početka škole su Glazba renesanse i baroka (predavači mr. art. Pavao Mašić i mr. art. Ivo Mrvelj), Orguljska glazba od 19. do 21. stoljeća (predavačica mr. art. Natalija Imbrišak) i Improvizacija (predavač mr. art. Ante Knešaurek), a posljednje tri godine uključila se i mr. art. Ursa Ljuban kao voditeljica seminara za najmlađe polaznike. Trideset i troje polaznika moglo je ove godine uz manji izbor orgulja u crkvama, koristiti i dvoje orgulje u Glazbenoj školi Ivana Lukačića. No, iako orgulje instrument – ako su dobro očuvane i restaurirane, sele u zvučni svijet vremena svoga nastanka – neke čak i u 16. stoljeće, usporedo s njima glazbenici i graditelji instrumenata istraživali su nove zvučne mogućnosti i gradili nove instrumente s tipkama. Oni su bili neizostavnom sastavnicom izvođačke prakse baroknoga razdoblja kao jedan od nositelja dionice bassa continuo (uz duboki gudački instrument) u kojoj se najdublja zabilježena melodijska linija u skladbi pretvarala u akordna uporišta zahvaljujući improvizaciji glazbenika na temelju upisanih brojčanih oznaka za akorde (šifri).

  Već prošle godine tijekom 32. Orguljaške ljetne škole uz poduku orgulja organizirana je i poduka klavikorda na seminaru koji je vodio ugledni gost iz Slovenije, orguljaš i čembalist Tomaž Sevšek Šramel (1978). Uz klavikord ove je godine vodio i seminar sviranja harmonija, instrumenta koji je 1842. godine patentirao francuski graditelj Alexandre-François Debain (1809–1877). Prvi primjerci izgrađeni su početkom 19. stoljeća pa se harmonij brzo uklopio u tada tipično kućno muziciranje, a koristio se za pratnju tijekom liturgijskih obreda u crkvama koje nisu imale orgulje. Tonovi nastaju titranjem metalnih listića spojenih s tipkovnicom, a sve pokreće zrak koji se utiskuje uz pomoć pedala. Registri s kojima se mijenja boja tona povezuju harmonij s orguljama. Početkom 20. stoljeća harmonij je gotovo iščeznuo iz prakse, ali postoje još uvijek oaze u kojima se i danas zadržao kao važan instrument posebnoga zvuka.

  Tomaž Sevšak Šramel studirao je orgulje na Visokoj školi za glazbu u Freiburgu u razredu prof. Zsigmonda Szhatmaryja (1939.) i istodobno čembalo u razredu američkoga profesora Roberta Hilla (1953.) koji je od 1990. do 2018. godine na Visokoj školi za glazbu u Freiburgu podučavao „povijesne instrumente s tipkama, izvođačku praksu i komornu glazbu“. Nakon usavršavanja na privatnoj školi Eastman School of Music u Rochesteru u Sjedinjenim Američkim Državama, Sevšek se vratio u Freiburg i uspješno završio oba studija započevši karijeru kao orguljaš i čembalist te pedagog. Po svoj prilici se djelomično njegovim, kao i zalaganjem voditelja škole Pavla Mašića, uspjelo u Šibenik dovesti svjetski poznatog čembalista i muzikologa Roberta Hilla. Studij čembala završio je 1974. godine u razredu Gustava Leonhardta (1928–2012) na Konzervatoriju u Amsterdamu, a doktorirao je muzikologiju na Sveučilištu Harvard 1987. godine s disertacijom o ranim skladbama za instrumente s tipkama Johanna Sebastiana Bacha (1685–1750). Robert Hill održao je četiri predavanja o interpretaciji barokne glazbe za sve polaznike i majstorski tečaj za nekoliko studenata čembala iz razreda red. prof. Pavla Mašića na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.

  

  Polaznici ovogodišnje Orguljaške ljetne škole imali su priliku upoznati još jednoga vrhunskog glazbenika – njemačkog orguljaša Martina Sturma (1992.), nenadmašnog majstora improvizacije, vještine koju danas još uvijek njeguju orguljaši i čembalisti, a gotovo potpuno se izgubila u izvođačkoj praksi u drugoj polovici 18. i kasnijih stoljeća zahvaljujući izostanku dionice bassa continua iz dorečenih, gotovo nedodirljivih notnih zapisa skladatelja. Kad je 2019. godine Martin Sturm izabran za profesora orgulja i improvizacije na Glazbenom sveučilištu Franz Liszt u Weimaru, bio je najmlađi profesor orgulja u Njemačkoj. Studij crkvene glazbe i orgulja završio je u klasi prof. Christopha Bosserta (1957.) na Visokoj školi za glazbu u Würzburgu, a na Visokoj školi za glazbu i kazalište Felix Mendelssohn-Bartholdy u Leipzigu položio je ispit za koncertnoga glazbenika. Povremeno sklada za različite sastave, a djeluje i kao umjetnički savjetnik pri restauraciji starih i gradnji novih orgulja s obzirom na njegovo izvrsno poznavanje orguljskoga zvuka. U Šibeniku je održao predavanje pod naslovom Dobro ugođeni klavir Johanna Sebastiana Bacha – mogućnosti za interpretaciju i improvizaciju na orguljama.

  Polaznicima ovogodišnje Orguljaške ljetne škole posrećilo se da mogu ne samo na nastavi nego i na koncertima upoznati tri iznimna glazbenika. Martin Sturm nastupio je na koncertu otvorenja u ponedjeljak, 27. srpnja 2026. u crkvi sv. Frane. Program sastavljen od improvizacija počeo je na orguljama Petra Nakića Misom za orgulje (Missa pro organo) u stilu talijanskih skladatelja ranoga baroka, a nastavio kratkom skladbom Metamorphosis (Promjene). Na klavikordu tihog zvuka podsjetio nas je na umjetnost Johanna Sebastiana Bacha izvevši u točki Hommage à Bach dva preludija i fuge po uzoru na zbirku Dobro ugođeni klavir. Na suvremenim orguljama tvrtke Heferer (iz Zagreba) svirao je Varijacije i fugu na vlastitu temu. Improviziranje, osobito ovako zahtjevnog ciklusa kao što su varijacije i formalno strogo određena fuga, Martinu Sturmu ne predstavlja nikakvih poteškoća s obzirom na izvrsnu tehničku pripremljenost, muzikalnost i istančan smisao za zvučne boje, kojim je otkrivao očaravajuće kombinacije registara. U velikom luku rasle su dinamičke vrijednosti počevši od tiših na Nakićevim orguljama do fascinantno lijepog i snažnog fortea u crescendu na završetku fuge u koju je ubacio i motiv B-A-C-H.

  Za francuski umjetnički harmonij – kako je instrument poznat u glazbenoj praksi 19. stoljeća, pisali su mnogi francuski skladatelji pa je dio te glazbene ostavštine Tomaž Sevšek Šramel predstavio na koncertu održanom u utorak, 28. srpnja 2026. u crkvi Srca Isusova na Baldekinu. Izvedbu je popratio objašnjenjima vezanima uz sam instrument i skladbe. Središnji dio koncerta obuhvatio je više skladbi Césara Francka (1822–1890) i jednu Louisa-Françoisea-Alexandera Frelona (1821–1884). Na početku i završetku koncerta čuli smo tri skladbe njemačkoga skladatelja, orguljaša, teoretičara pijanista i pedagoga Sigfrida Karg-Elerta (1877–1933). Počevši karijeru 1901. godine kao nastavnik klavira u Magdeburgu, vratio se u Leipzig gdje je tri godine kasnije upoznao norveškoga skladatelja Edvarda Griega (1844–1907) na čiji se poticaj posvetio skladanju. Tad je upoznao i nakladnika Carla Simona koji mu je ukazao na izvanredne mogućnosti umjetničkog harmonija za koji je Sigfrid Karg-Elert napisao niz skladbi iznimno značajnih u glazbenoj ostavštini za taj instrument. Slušali smo skladbu Rêverie u E-duru (Sanjarenje), sedmu iz zbirke 8 Konzertstücke, op. 26 (za harmonij, klavir ili umjetnički harmonij) na početku, a na kraju koncerta Totentanz (Mrtvački ples) iz zbirke 2 Tondichtungen, op. 70 (Tonske poeme) te Sonatinu br. 3 u a-molu, op. 14 (sa stavcima Ciaccona con Variazioni, Interludium i Fughetta). Skladbe su privlačne, s preglednim melodijama i akordnom podlogom, a u sonatini je pokazao smisao za tipično barokne forme kao što su ciaccona i fughetta.

  César Franck svirao je od 1859. godine do smrti u crkvi Sainte-Clotilde u Parizu na orguljama koje je izgradio jedan od najpoznatijih francuskih graditelja orgulja druge polovice 19. stoljeća Aristid Cavaillé-Coll (1811–1899). Godine 1846. skladao je Franck prvu skladbu za orgulje Grand Choeur (Veliki zbor), a bio je osobito vješt u improvizaciji. Uz zvukovne mogućnosti velikih Cavaillé-Collovih orgulja, Francka je privukao i umjetnički harmonij, instrument velike izražajnosti ali skromnijih dinamičkih mogućnosti, kome je posvetio dio opusa. Iz zbirke Cinq pièces pour harmonium (Pet skladbi za harmonij) iz 1859. godine slušali smo prvu Ofertorij, zatim skladbu Quasi Marcia, op. 22, a iz zbirke L'Organiste: pièces pour harmonium iz 1890. godine Sept pièces u Es-duru i es-molu. Zbirka kratkih liturgiji namijenjenih skladbi trebala je sadržavati po sedam skladbi u istoimenim (ili enharmonijski sukladnim) dur- i mol-tonalitetima prema nizu tonova u kromatskoj C-dur ljestvici. Franck je prije tragične smrti 1892. godine uspio završiti osam ciklusa i još tri. Te minijature različite su po ugođaju, tempu i formi. Louis-Françoise-Alexandre Frelon skladao je zbirku L'Orgue iz koje smo čuli Ofertorij u Es-duru.

  Francuski umjetnički harmonij obilježio je na svoj način stvaralaštvo francuskih skladatelja, jer su mu mnogi od njih posvetili dio svog opusa. Privukao ih je zbog svoje izražajnosti i zvuka koji se modificira kombinacijom registara. Odabravši doista antologijske skladbe iz literature, Tomaž Sevšek Šramel pokazao je u najboljem svjetlu zvukovne mogućnosti ovog instrumenta koji je na početku pokazao i svoju ćud iznenada utihnuvši, ali se nakon uočenog i otklonjenog nedostatka u potpunosti prilagodio glazbeniku koji je do kraja koncerta nadahnuto muzicirao.

  

  Predavanja i majstorski kurs održao je čembalist Robert Hill u Hrvatskome narodnom kazalištu u Šibeniku, a koncert u crkvi sv. Frane u petak, 31. srpnja 2026. Za svoj nastup odabrao je ovaj nadaren, iskusan i vitalan glazbenik tri skladbe Johanna Sebastiana Bacha, skladatelja čije su skladbe za instrumente s tipkama bile temom njegove doktorske disertacije iz muzikologije. Iako su u Bachovo vrijeme, u prvome desetljeću 18. stoljeća, već bili konstruirani prvi klaviri, Bach je skladao za čembalo, što se može odrediti prema tematskoj građi i njenoj obradi. Tri odabrane skladbe su tri od šest iz zbirke Francuske suite, BWV 812-817 skladane između 1722. i 1725. godine. Naslov im je vjerojatno dao Bachov učenik Heinrich Nikolaus Gerber (1702–1775) koji ih je kopirao uz neke druge skladbe i uvrstio u veću zbirku. Suite imaju po sedam ili osam stavaka plesnoga karaktera: uz četiri temeljna Allemande-Courante-Sarabande-Gigue u nekima su Gavotte, Menuet, Bourrée, i dr. Bach ih je skladao u stilu francuskih čembalista (klavsenista) što je očito u ritamskoj strukturi, različitim ukrasima (koji između ostalog produljuju trajanje osnovnog tona) i izostanku stavka Preludij s kojim počinje ranije skladanih šest Engleskih suita. Prve tri Francuske suite su u molu, a preostale tri u duru.

  Svoj nastup počeo je čembalist Robert Hill Francuskom suitom br. 4 u Es-duru, BWV 815, slijedila je druga suita u c-molu, BWV 813, a prvotni ugođaj dura vratila je peta suita u G-duru, BWV 816. Suvereno poznavanje Bachova opusa za čembalo i višedesetljetno proučavanje i izvođenje njegovih skladbi stvorili su kod publike dojam dubokog pronicanja u izvorni notni zapis čije se čitanje otkrivalo kroz nadahnuto sviranje potkrijepljeno izbrušenom pijanističkom (čembalističkom) tehnikom. Dinamika je na čembalu određena registrima čijom se izmjenom mogu postići nove vrijednosti i zvučne boje, a osobni obol tumačenju Bachova rukopisa dao je Robert Hill u promišljeno artikuliranoj agogici u stavcima različitih tempa. Mirni i jednostavni pokreti, ali unatoč tome temperamentno sviranje, obilježili su nastup ovog umjetnika koji je prvi put bio u Šibeniku (u Hrvatskoj?) i koga bismo rado opet poslušali u nekoj od sljedećih godina.

  Osim ova tri koncerta, održan je u crkvi sv. Frane u četvrtak, 30. srpnja koncert predavača, na kom su nastupili Emin Armano na orguljama don Petra Nakića te na orguljama tvrtke Heferer Tomaž Sevšek Šramel, Natalija Imbrišak, Ursa Ljuban, Ivo Mrvelj i Ante Knešaurek. U crkvi sv. Duha održana je u subotu, 1. kolovoza misa koju je služio don Krešimir Mateša, župnik katedrale sv. Jakova, a prigodnim Koncertom in memoriam Božidaru Grgi prisjetili smo se utemeljitelja Orguljaške ljetne škole. Nastupile su studentice Muzičke akademije u Zagrebu Sara Koljnrekaj (sopran) i Katarina Žaja (flauta), a pratio ih je na orguljama Pavao Mašić. Već tradicionalno polaznici Orguljaške ljetne škole nastupaju po završetku seminara na koncertima. U nedjelju, 2. kolovoza održan je u crkvi sv. Frane koncert polaznika seminara Improvizacija i Glazba renesanse i baroka (priredili Pavao Mašić i Ivo Mrvelj). U ponedjeljak, 3. kolovoza su poslijepodne u župnoj crkvi Srca Isusova na Baldekinu svirali polaznici seminara iz harmonija, klavikorda i orgulja, a na večernjem koncertu u katedrali sv. Jakova polaznici seminara Glazba 19.–21. stoljeća i Radionica za početnike.

  Vrhunski glazbenici koji su podučavali priredili su koncerte na orguljama, čembalu i harmoniju. Iako je bila zamišljena prije svega za poduku u sviranju orgulja početnika i polaznika s ranije stečenim iskustvom u sviranju orgulja, ovogodišnja 33. Orguljaška ljetna škola je – zahvaljujući iskoraku u poduku čembala, harmonija i klavikorda, privukla zanimanje polaznika i za učenje tih instrumenata. Možda će ovogodišnje iskustvo biti dragocjeno u planiranju programa rada u sljedećoj godini, jer mnogi glazbenici jednako vješto sviraju više instrumenata s tipkama (kao i njen voditelj Pavao Mašić, orguljaš i čembalist), što nas približava izvođačkoj praksi baroka.

  

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 1. rujna 2026.

Piše: