Moćan orkestar bez punine glazbenog doživljaja

77. Dubrovačke ljetne igre, 10. srpnja – 25. kolovoza 2026.: Zagrebačka filharmonija, Dawid Runtz, dirigent

• 

  Koncert Zagrebačke filharmonije ispred Dubrovačke katedrale na Dubrovačkim ljetnim igrama (19. kolovoza 2026.) iščekivao se s velikom pozornošću i zanimanjem, s obzirom na to da dubrovačka publika nema priliku tako često čuti  impozantan i respektabilan skup svirača – njih čak stotinu na pozornici. Zagrebačka filharmonija je jedina filharmonija u državi i njeno predstavljanje na Igrama reprezentativan je događaj za hrvatsku kulturu. S obzirom na to da ovaj festival želi biti ili bi trebao biti naš najvidljiviji prema Europi i svijetu, trebao bi trajno riješiti neke produkcijsko-logističke manjkavosti koje nameću upitnost ovog i sličnih nastupa. Opetovano je pisano na ovom mjestu gotovo u svakoj glazbenoj kritici, kad je riječ o nastupu nekog orkestra na otvorenom: ako Dubrovnik želi razvijati svoju kulturnu referentnost kroz klasičnu glazbu, mora imati i odgovarajuću koncertnu dvoranu!

  Više je razloga za nametnuti Dubrovnik kao mjeru kulture i ojačati njen generički proces kroz glazbu; Grad ima, uz dva zagrebačka velika orkestra, jedini simfonijski orkestar u Hrvatskoj, Dubrovnik posjeduje baštinske temelje, krasi ga kontinuitet umjetnosti i stvaralaštva, a i ona mitska floskula da smo grad kulture -omiljena hrvatskim građanima i političarima kad se u svrhu promocije hrvatske kulture ponose onom dubrovačkom, podupire želju za istinskim logističkim promjenama. Suhoparno, statistički rečeno: Grad smo s najviše kulturnih institucija s obzirom na broj stanovnika, što nas čini u hrvatskim okvirima formalno gradom kulture. Međutim, očekuje se da s takvim potencijalom Dubrovnik postane prepoznatljiv ne samo kao turistička destinacija. Pristali smo olako uzajamnim djelovanjem svih aktera Grada da nam monokulturalna djelatnost kroji mentalni sklop i učini turizam jedinom definicijom opstanka, pa bi bilo poželjno da se svim silama odupremo jednoznačnom opisu jednostanične amebe.

  

  I sve spomenuto se povezuje s ovim glazbenim događajem. Produkcijske manjkavosti, kojih ne bi bilo da je Filharmonija svirala u koncertnoj dvorani s  pozornicom na koju mogu se smjestiti stotinu svirača, smetale su zvučnoj slici. Naime glazbenici su bili ozvučeni, ali ni tonski majstori ne mogu učiniti čuda, i još uz buku iz okoliša, pa su desni korpus orkestra (violončela, viole, kontrabasi) i puhači zvučali zaobljenog i homogenog zvuka, dok su violine ubojito stršale i nisu nikako pripadale ostatku ansambla. Stoga se dovodi u pitanje, jer se radi o zaista izvrsnim sviračima, koliki prostorni izazov je granica na kojoj neće biti uništen veliki trud tonaca i kvaliteta glazbenika? Zato vodstvo festivala mora dobro razmisliti o angažmanu velikih orkestara u sljedećim sezonama festivala, s obzirom na trošak i oduzimanje kvalitete izvedbe, sve dotad dok se ne riješi pitanje adekvatnog prostora, odnosno koncertne dvorane.

  Koncept programa je predstavljen bez uobičajenog uzusa. Naime, izostao je nastup u mogućem izabranom djelu za solista i orkestar, pa smo bili usmjereni, što se same izvedbe tiče, najviše na odnos dirigenta i filharmonije. Izabrana su djela Leonarda Bernsteina, Georga Gershwina, Jakova Gotovca i Igora Stravinskog, autora nesumnjivo atraktivne muzike i predloška na kojem veliki orkestri mogu razmahati sočan i potentan zvuk, a dirigent proširiti svoju imaginaciju.

  Mladom poljskom dirigentu Dawidu Runtzu pružila se značajna prilika za uspon u karijeri od 2021. godine, otkad obnaša dužnost šefa-dirigenta Zagrebačke filharmonije, jer se njegov veliki i izniman talent i besprijekorna profesionalnost mogla razvijati raznovrsno i bez prepreka. Ni na koncertu na Igrama nije napustio svoju duboku povezanost s glazbom koju dirigira, ali stekao se dojam da nije odviše povezan s glazbenicima. Činilo se kao da ne vodi kroz skladbe živo glazbeno tijelo, nego da samouvjereno, ali odsutno stoji pred sviračima. Fascinantna je činjenica da takva kompleksna djela kao što su to Bernsteinova gusta partitura ili pak ona Stravinskog dirigira napamet, ali transfer svoje introvertne proživljenosti nije uspio prenijeti u tkivo glazbenog tijela filharmonije. Radilo se ipak o djelima koja zahtijevaju dodatni angažman dirigenta, jer – kako mi je jednom naš poznati dirigent rekao, djela skladatelja do Beethovena orkestri mogu svirati sami. Jednostavno, dogodio se nesretan spoj, pa veliki potencijal i provjerena vrhunska kvaliteta ozbiljnog  aktera na hrvatskoj glazbenoj sceni kojeg filharmonija nesumnjivo nosi, izvedbu su učinile bez fantazije i pomalo dosadnu. Precizno, točno sviranje nije dovoljno za izniman muzički doživljaj.

  

  U partituru Mambe iz mjuzikla Priča sa zapadne strane Leonard Bernstein uvodi grandioznu sekciju udaraljki te tradicionalne latinoameričke instrumente, a žustri afrokubanski ritmovi stvaraju posebnu i neodoljivu energiju. Maestralno napisana skladba i moćni svirački aparat impresivno je zazvučao na samom početku večeri, da bi se u djelu Georgea Gershwina Amerikanac u Parizu osjetilo latentno  popuštanje povjerenja između dirigenta i ansambla, pa je inače zabavna i zanimljiva glazba samo korektno odsvirana, ostavivši neuvjerljiv slušni trag.

  Za treću skladbu u najavljenom programu Simfonijsko kolo Jakova Gotovca na samom početku večeri informirani smo da je prebačeno kao „komad za dodatak“. Šteta što nije ipak bilo uklopljeno u sveukupan službeni program, jer po svojoj kvaliteti Gotovčeva glazba stoji uz bok ostalim trima skladateljima, a izvedbom je bilo najživlje i najjasnije izvedeno djelo.

  Centralno djelo večeri, Posvećenje proljeća Igora Stravinskog, od same premijere u Theatre des Champs-Élysées u Parizu 1913. godine izaziva burne reakcije muzikologa, muzičkog svijeta i publike – od onih početničkih i negodovajućih da se ne uklapa u uvriježeni okvir skladanja tog doba, do onih koje su pridonijele percepciji djela tokom vremena: ushićenja i stavljanja na pijedestal povijesti glazbe kao kontroverzno ali uzbudljivo, revolucionarno ali strukturalno genijalno djelo. Taj ushit nije se izgubio ni danas; partitura djeluje i dalje intrigantno, a alegorijskom i mističnom temom aktualno. Za izvesti takvo djelo, osim onih profesionalnih parametara, orkestar ispred sebe mora imati maštom atraktivnog i velikodušnog dirigenta višeslojne emocionalne prirode za širok dijapazon odnosa koji upravljaju golemim sviračkim aparatom. Složenosti partiture, ritmovima i bojama upravo je nedostajao eksplicitni žar u dijalogu dirigenta i svirača, pa je imaginarij Igora Stravinskog ostao šutljiv i suzdržan. Fascinantna moć zvuka velikog orkestra i amosferičnost djela uspjeli su interpretativne nedostatke zamagliti, pa je bilo evidentno oduševljenje široke publike, dok onaj mali dio ostao je uskraćen za odsanjanost muzičke priče s obzirom na potencijal svirača i reference dirigenta. 

  

  © Marija Grazio, KLASIKA.hr, 4. rujna 2026.

  Program:

  Leonard Bernstein: Mambo, iz mjuzikla West Side Story (Priča sa zapadne strane)
  
  George Gershwin: Amerikanac u Parizu
  
  Igor Stravinski: Posvećenje proljeća (Le Sacre du printemps)    

Piše: