Glazba ocrtana do najsitnijih kontura

74. Festival Ljubljana, 21. lipnja – 8. rujna 2026., The Constellation zbor i orkestar, John Eliot Gardiner, dirigent, Cankarjev dom

• 

  Krajem ljeta Ljubljana festival ide prema vrhuncu, pa se u glavnom gradu Slovenije nižu vrhunski koncerti s prestižnim orkestrima, solistima i dirigentima. U tom ozračju dogodilo se prvo ljubljansko gostovanje slavnoga engleskog dirigenta Sir Johna Eliota Gardinera (1943.), poznatog po interpretacijama rane glazbe, ali i povijesno osviještenim izvedbama glazbe kasnijih epoha. Kako bi ostvario svoje zamisli, Gardiner je osnovao nekoliko ansambala s kojima je ostvario koncertne nastupe i snimke kojima je postavio nove, više izvedbene standarde u klasteru povijesno osviještenog muziciranja. Gardiner je tijekom karijere osnovao: Zbor Monteverdi (Monteverdi Choir – osnovan 1964.), Engleske barokne soliste (English Baroque Soloists – osnovan 1978.), Orchestre Révolutionnaire et Romantique (osnovan 1989.) i The Constellation zbor i orkestar (The Constellation Choir & Orchestra – osnovan 2024. u okviru fondacije Springhead Constellation). Godine 2000. u povodu 250. obljetnice Bachove smrti pokrenuo je projekt Bach Canatata Pilgrimage, koji se sastojao u izvođenju Bachovih crkvenih kantata tijekom godinu dana, prema liturgijskom kalendaru u različitim crkvama po Europi. Objavio je i knjigu Music in the Castle of Heaven: A Portrait of Johann Sebastian Bach u kojoj je iznio svoje opservacije o Bachu i njegovoj glazbi iz vizure glazbenika koji je godinama izvodi.

  U Ljubljanu je stigao s posljednjim osnovanim ansamblom – The Constellation orkestrom i zborom, čija je zadaća izvođenje širokog repertoara (od barokne do suvremene glazbe) na temelju dubokog poštovanja glazbenih tradicija, uz istodobno pomicanje granica suvremenog pristupa – kako stoji na mrežnim stranicama ansambla. Dakako, na čelu ovakvog ansambla mora stajati veliki autoritet, što Gardiner svakako jest. Aktualna turneja ansambla pod naslovom Praise & Destiny (Hvalospjev i sudbina) obuhvaća nastupe u koncertnim dvoranama i sakralnim prostorima, a solisti su Hilary Cronin, Sam Cobb i Jonathan Hanley. Program je sastavljen od djela Johannesa Brahmsa i Felixa Mendelssohna. Nerijetko ansambli na turneju odlaze s nekoliko programa na kojima se nalaze dvije ili tri skladbe, a činjenica da je The Constellation krenuo (samo) s tri kompozicije govori dosta o posvećenosti glazbenika pripremi i izvedbi. Jedna od zadaća ansambla i cijele fundacije jest i istraživanje veza između glazbe, muziciranja i odnosa prema okolišu, što je vrlo aktualna tema. Iz svega navedenog vidimo kako su Gardinerovi projekti široko i duboko promišljeni i koncipirani.

  

  Schicksalslied, op. 54 (Pjesma sudbine) Johannesa Brahmsa jedno je od najvažnijih djela njemačkog skladatelja za zbor i orkestar. Iako minutažom kratko, nerijetko se povezuje s njegovim monumentalnim Njemačkim rekvijemom (Ein deutsches Requiem). Brahms je Pjesmu sudbine skladao u razmaku između 1868. i 1871. na tekst pjesnika Friedricha Hölderlina, tj. pjesmi Hiperionova pjesma sudbine (Hyperions Schicksalslied), gdje Hölderlin suprotstavlja  nadnaravan božanski svijet i ljudsku egzistenciju determiniranu tragedijom. U tekstu predloška svijet božanskih bića je gotovo idealiziran, dok je ljudska svakodnevica obilježena nesigurnošću i patnjom. U tom kontekstu posebno se ističe kraj Hölderlinove pjesme s osobito mračnim akcentima – ljudi padaju poput vode koja se obrušava s litice u sve veću neizvjesnost. Konkluzija skladbe osobito je mučila Brahmsa. Naime, nije htio završiti bez nade kao Hölderlin pa je izostanak optimističnog završetka nadomjestio glazbom: nakon što zbor otpjeva posljednje riječi, orkestar nastavlja svirati ocrtavajući optimizam u formi čovjekova pomirenja sa sudbinom koje bi trebalo rezultirati mirom.

  John Eliot Gardiner stao je pred, do krajnjih granica, uvježban ansambl koji je od početka emitirao tih, spor i gotovo bestjelesan ton, a posebno nas je oduševio prijelaz iz kontemplativnog, nadnaravnog svijeta u ljudski svijet koji je opterećen burama i olujama čovjekove sudbine. Brži ritam i dramatičniji zbor pogodni su za Gardinerov pristup koji podrazumijeva brži tempo i općenito gipku svirku orkestra, ali to nipošto ne ide na štetu polaganijim stranicama partiture – u smislu kvalitete sve je u ravnini. Orkestru i osobito zboru davao je vrlo precizne znakove, čija je primarna svrha jasnoća melodijske linije. Glazbenici su vrlo kvalitetni kao tutisti i kao solisti – napravljena je precizna selekcija.

  

  Drugi dio koncerta koji je izveden bez pauze pripao je Simfoniji br. 2 u B-duru, op. 52 – Pjesma hvale (Lobgesang) Felixa Mendelssohna, a riječ je o monumentalnom djelu koje se nalazi na razmeđi između simfonije i kantate jer su za izvedbu osim orkestra potrebni zbor i solisti. Drugu je Mendelssohn skladao 1840. povodom obilježavanja 400. obljetnice Gutenbergova izuma tiska pokretnim slovima, a praizvedena je 25. lipnja 1840. u Leipzigu. Konstrukcija simfonije osmišljena je tako da prvih 25 minuta čini isključivo instrumentalni dio, a potom slijedi vokalni dio koji ne staje do samog kraja. Izvedbe Johna Eliota Gardinera s ansamblima koje je sam osnovao za određenu namjenu počivaju na precizno razrađenom konceptu. Osnovna ideja partiture je da sve što diše hvali gospodina, a motiv na samom početku iznose tromboni. Gardiner je ustao tromboniste dok sviraju uvodne taktove, a time je htio posebno naglasiti važnost inicijalnog motiva.

  Nakon svečanog prvog stavka, u drugom stavku Allergeto un poco agitato nalazimo na lakoću Mendelssohnova izraza, a treći, kontemplativni Adagio religioso poslužio je kao demonstracija jedinstvenih trenutaka kontemplacije, ali i kao podloga za demonstraciju solističke bravuroznosti članova The Constellation ansambla. Koncertni majstor bio je Peter Hanson. Potom se uključio zbor koji je tijekom cijelog koncerta pokazivao ujednačenost i tonsku čistoću, a nije izostala niti kvalitetna dikcija. Solisti Hilary Cronin, Sam Cobb (soprani) i Jonathan Hanley (tenor) pokazali su postojan ton i precizno fraziranje; njihov topli pjev odolio je konfekcijskom pristupu. Posebnu pohvalu zaslužuju iz razloga što su istovremeno nastupali kao solisti i kao članovi zbora u kojem su predstavljali kamen temeljac. Gardinerovo dirigiranje dalo je mogućnost solistima za demonstraciju njihovih sposobnosti.  Iako je cjelina bila primarna, ostavljen im je prostor za gradnju interpretacije.

  

  John Eliot Gardiner izuzetan je glazbenik kojeg, kako se moglo vidjeti na kraju koncerta, glazbenici vole, unatoč nekoliko incidenata prema suradnicima koji su mu se dogodili tijekom karijere. Iako je koncert The Constellation zbora i orkestra jedinstven glazbeni doživljaj koji nudi povijesno obavještenu izvedbu i potpun koncept, različit od simfonijskih orkestara, recitala ili manjih komornih sastava na koje smo navikli u koncertnoj svakodnevici, imao je tehničku nedorečenost.

  Naime, Gardinerov cilj u muzičkom i općenito konceptualnom smislu jest ocrtati sve konture glazbe koju izvodi, a rezultat je takvog pristupa da publika čuje i doživi sve. U takvom okviru do izražaja dolaze akustičke slabosti Galussove dvorane, gdje se ukupnost orkestralnog zvuka čuje dobro a pojedine sekcije nešto slabije, a upravo u tom međusvijetu počiva ključ Gardinerove interpretacije koji ovdje nismo doživjeli u punom sjaju. Međutim, slušati i gledati slavnoga glazbenika s otoka i njegov ansambl jedinstven je doživljaj za sve ljubitelje glazbe i to je najveća vrijednost ovog, bez patetike, jedinstvenog koncerta.

  

  © Luka Nalis, KLASIKA.hr, 29. kolovoza 2026.

  Solisti:

  Hilary Cronin, sopran
  Sam Cobb, sopran
  Jonathan Hanley, tenor

  Program:

  Johannes Brahms: Schicksalslied, op. 54
  Felix Mendelssohn Bartholdy: Symphony No. 2 in B-flat major, op. 52 „Lobgesang“

Piše: