Živa tradicija glazbe i ljepote na Azurnoj obali

77. Festival de Musique de Menton, 27. srpnja – 7. kolovoza 2026., Menton, Francuska: Osvrt na tri festivalske izvedbe i intervju s umjetničkim direktorom Paul-Emmanuelom Thomasom

• ...Lire le texte en français / Pročitajte na francuskom jeziku...

  Ove je godine Festival de Musique de Menton doživio svoje 77. izdanje. San koji je davne 1949. mađarski umjetnik András (André) Böröcz sanjao i godinu kasnije ostvario, došavši na trg ispred bazilike svetog Mihaela i čuvši kako Heifetzova izvedba Bachove Druge partite za violinu dopire s radija na jednom od prozora, nastavlja se i danas, zadržavajući sve elemente koji su ga tada činili autentičnim umjetničkim iskustvom. Dovoljno je spomenuti imena nekolicine umjetnika koji su pridonijeli njegovoj povijesti kako bismo uvidjeli njegovu važnost: prvom izdanju prisustvovali su Olivier Messiaen, Darius Milhaud, Nadia Boulanger i Arthur Honegger, dok se u publici pet godina kasnije našao Jean Cocteau koji je, inspiriran snagom doživljaja, odlučio naslikati poster idućeg izdanja. Jednako slavni izvođači pojavili su se na njegovoj sceni, kao što su na primjer Mstislav Rostropovitch, Isaac Stern, Robert Casadesus i Sviatoslav Richter, koji je za trg rekao da pripada u sedam svjetskih čuda. Teško mi je ne složiti se s ovim mišljenjem, budući da je ta stara jezgra najljepša lokacija u jednom od najljepših gradova Azurne obale (konkurencija je velika), gdje se stapaju more i planine, Francuska i Italija. Činjenica da se takvo mjesto iznimne ljepote jednom godišnje još uvijek pretvara u hram glazbe gdje se kultura i život dubinski slave, pokazuje da izumiranje ovako produhovljenih tradicija u burnoj današnjici nije nužan ishod, te da će one živjeti dok ima ljudi koji u sebi nose senzibilitet za njihovo promicanje.

  Imao sam priliku prisustvovati trima posljednjim koncertima festivala 5., 6. i 7. kolovoza, te će o njima biti riječ u ovome tekstu. Također, u razgovoru s umjetničkim direktorom Paul-Emmanuelom Thomasom dobio sam uvid u njegove umjetničke ideale i ciljeve kojima stremi u organizaciji festivala. Njih možete pronaći u intervjuu pri samom kraju članka.

  ANSAMBL I GEMELLI
  Emiliano Gonzalez Toro, tenor
  Maximiliano Danta, kontratenor
  5. kolovoza 2026.

  

  Ansambl I Gemelli na mitskom Trgu svetog Mihaela donio je barokni sjaj Vivaldijeve opere kroz izbor arija raznolikih raspoloženja, gdje su njihovi najistaknutiji nositelji bili svjetski renomirani pjevači: urugvajski kontratenor Maximiliano Danta i švicarsko-čileanski tenor Emiliano Gonzalez Toro, ujedno dirigent i umjetnički voditelj ansambla. Svoju su vrhunsku izvedbu predstavili u neobičnom formatu inspiriranom rap battle-ovima i boksačkim mečevima, u pokušaju pomlađivanja tradicionalne koncertne koncepcije, uz pjevačicu i književnicu Mathilde Étienne kao naratoricu večeri. Programski je kostur također poljuljan, s obzirom na to da je redoslijed skladbi bio definiran izvlačenjem papirića iz šešira koji će diktirati tematiku.

  Kao uvod u koncert izvedena je uvertira Farnacea u živahnom trodobnom metru. Osim što je izvedba udahnula život u vruću ljetnu večer, poslužila nam je za upoznavanje instrumentalističkog dijela ansambla, koji je kroz veći dio koncerta zauzimao pozadinsko mjesto, kako je to i uobičajeno za operni repertoar. Osim stabilne podloge za glavne protagoniste, radi se o iznimno usklađenom orkestru koji u svim svojim sastavnicama prenosi zaraznu vitalnost svojstvenu Vivaldiju.

  Naravno, publika nije dugo trebala čekati prvu ariju te su solisti, nakon kratkoga naratoričinog intermezza, zažegli zračni volumen trga svojom izvedbom Non tempesta iz La fida ninfa. Tu su također pokazali svoj inovativan pristup djelima time što su ariju izveli zajedno, izmjenjujući tamniji tenor Emiliana Gonzaleza Toroa i briljantan kontratenor Maximiliana Dante, što je uobičajen monolog pretvorilo u zvukovno vrlo dinamičan dijalog bravuroznog nadmetanja. Ta je kompetitivnost itekako pridonijela efektu, te se vokalna raznolikost sjedinjena u afektu pokazala vjernim nositeljem precepata barokne glazbe.

  

  Kako je na red stigla tematika pravednoga gnjeva, obojici je pjevača dodijeljena skladba u kojoj trebaju taj osjećaj najvjernije prikazati. Armatae face et anguibus iz Judithe triumphans vatreno je ispjevao Danta, uz energičnost usklađenu s tekstom u kojemu se furije prizivaju na osvetu. S druge je strane Gonzalez Toro dočarao čežnju za osvetom Vitaliana iz Il Giustina i okrijepom koju bi donijela njegovu srcu. Ovdje nailazimo na tenziju koju je, barem u mojem slučaju, bilo teško zanemariti: s jedne strane nalazi se besprijekorna izvedba snažno emotivnih arija koje od pjevača zahtijevaju potpunu predanost i transcendentalno sjedinjenje s dramskim subjektom (što su oni itekako postigli), dok s druge strane imamo moderniziran koncertni koncept koji se zasniva na ironizaciji i humorističnom odmaku od tematike koja čini srž glazbe i njezin smisao. Pridodajmo tome i brojnost naratorskih intermezza koji su, iako edukativni, po mojemu mišljenju duljinom prelazili u eksces. Ishodište toga konflikta lako postane buđenje slušatelja iz oniričkog stanja receptivnosti na simbole koji mu se kroz glazbu izlažu, čime je koncept više oduzeo od dojma nego mu pridonio, a izvrsnost interpretacije tu je disonancu učinila još snažnijom.

  Odmor od vokaliza i koloratura donio je Vivaldijev Koncert za obou u a-molu RV 461. Iako se radi o instrumentalnom djelu, zvučnost oboe izvrsno se uklopila u kontinuitet prevladavajućega vokalnog repertoara. Pritom smo ponovno imali priliku svjedočiti koordiniranosti orkestra te velikoj vještini instrumentalista, naročito oboista čije mi ime nažalost nije poznato. Prvi i treći stavak izložili su virtuoznu igru ritmičnih akcenata u orkestralnoj pratnji te vrludavih linija oboe, dok je kratki drugi stavak donio nježan ugođaj pjevnih oboističkih melodija s pozadinskim arpeggima harfe, teorbe i čembala.

  Veličanstvenost prepustila je mjesto intimnosti kroz arije u kojima dramski likovi oplakuju gubitak voljene osobe. To je slučaj s Titom Manlijem iz istoimene opere, koji u Gia lascio zamišlja kako tijelo njegovog sina napušta njegova duša, sentiment koji je Gonzalez Toro svojom toplom vokalnom bojom i ekspresivnošću vrhunski dočarao. U sličnom duhu Danta je ispjevao Vedrò con mio diletto (Vidjet ću s radošću), kultnu ariju iz Il Giustina. S razlogom se ovaj trenutak pokazao jednim od omiljenih publike, s obzirom na finoću pletenja kontratenorske linije nad tiho pulsirajućom orkestralnom pratnjom. Posebno treba spomenuti da capo ponavljanje arije, koje je Danta ukrasio najprofinjenijim ukrasima iz barokne literature, poput iznimno delikatnog messa di voce na početku reprize. Završna je programska točka bila još jedna zajednička izvedba moćne arije di furore, Nel profondo cieco mondo (U dubokom slijepom svijetu) iz Orlanda furiosa, isprepletena trenucima blistavog nadmetanja dvojice pjevača, ali i monumentalnih sjedinjavanja u unisonom iznošenju melodije. U tako složenoj izvedbi uistinu je do izražaja došla takozvana kemija solista, prijateljski polet koji je interpretaciju učinio još življom i, mogli bismo reći, baroknijom. Ta se kohezija osjetila i s orkestrom, kojemu je Emiliano Gonzalez Toro paralelno dirigirao jednako karizmatično kao što ispjevava blistave pasaže. Kako je ranije najavljeno, na kraju večeri trebalo je odabrati pobjednika vrlo objektivnim mjerilom egzaltiranosti pljeska, te je tom titulom okićen Maximiliano Danta. Sukladno tome otvara nam se složeno pitanje legitimnosti natjecanja u glazbi i umjetnosti općenito, međutim to je tema koju ćemo ostaviti za neki drugi tekst, jer je zadovoljstvo publike ovdje itekako postignuto.

  I Gemelli ponudili su nam nov pogled u drevan repertoar, te poput svakog iskoraka iz utabane staze to podrazumijeva postojanje prednosti i mana. Unatoč podložnosti te modernizacije debati i raznolikosti mišljenja, neupitno je da su za sobom ostavili pamtljivu izvedbu ispunjenu životom i mladenačkom energijom.

  VASSILENA SERAFIMOVA, marimba
  THOMAS ENHCO, klavir
  6. kolovoza 2026.

  

  Drugi koncert kojemu sam prisustvovao predstavio je originalan spoj čija se egzotičnost očituje u dvama aspektima: instrumentariju i interpretaciji. Radi se o bugarsko-francuskom duu marimbistice Vassilene Serafimove i klavirista Thomasa Enhca, glazbenicima čiji repertoar obiluje transkripcijama i parafrazama klasičnih djela s utjecajima jazza i folklorne glazbe (što je možda najočitije u njihovom prethodnom albumu Bach mirror), adaptiranih tradicionalnih bugarskih napjeva, te autorskim djelima Thomasa Enhca koji je osim po svojoj sviračkoj vještini svijetu poznat i kao etabliran skladatelj. Kroz njihovu izvedbu pokazat će se da takvi spojevi daju itekako intrigantan, ali i neposredno atraktivan rezultat. Koncert se održao na drugoj lokaciji festivala, u dvorani Velike Britanije unutar Palače Europe, veličanstvenog zdanja iz doba Belle Époque.

  Preludij br. 10 u e-molu BWV 855 Johanna Sebastiana Bacha neočekivano je započeo tihim pulsiranjem molskog akorda u marimbi, kojemu se pridružila arpeggirana pratnja u lijevoj ruci na klaviru, što je stvorilo bestežinski osjećaj plutanja u noćnoj tmini. Ta je progresija s izostankom melodije dala zvučnu sliku koja blago podsjeća na minimalističku klavirsku glazbu Philipa Glassa (iako s manje repetitivnosti), gdje se trans kod slušatelja postiže kroz atmosferu stvorenu ponavljajućim harmonijskim i ritmičkim obrascima. Nakon tako meditativnog izlaganja harmonijske strukture pojavila se i melodija na klaviru, poput niti svjetlosti uronjene u bezdan. Međutim, umjesto da nakon dugog zastoja na dominanti završne kadence uslijedi smiraj impliciran onim što je prethodilo, naglo smo bačeni u brz sedmerodobni puls vrtoglavih šesnaestinki u oboma instrumentima. Slijedio je virtuozan improvizacijski dijalog koji prati ranije uspostavljenu harmonijsku progresiju, a igre s nepravilnim metrom odlično su se uklopile u kontekst Bachove skladbe, što pokazuje njegovu bezvremenost, ali i profinjen ukus dvoje glazbenika koji točno znaju pogoditi mjeru u poštivanju izvornog materijala i predstavljanju vlastitih ideja. Ta je hipnotička energija prštala sve do kulminacije i eksplozivnog završetka koji je iz publike izmamio glasan pljesak.

  

  Romantička delikatnost Mendelssohnove Pjesme bez riječi u E-duru op. 19b br.1 izmijenjena je sličnim postupkom, uvođenjem peterodobne umjesto izvorne četverodobne mjere, što joj je dalo nježnu plutajuću kvalitetu. Odmak od jedne šesnaestinke između tonova melodije u klaviru i marimbi također je stvorio diskretan efekt jeke, potencirajući blagost cjelokupne izvedbe.

  Autorska skladba Le vent se lève (Vjetar se diže) Thomasa Enhca donijela je odmak od klasičnih izvora. Bazirana na jednostavnom uzlaznom obrascu od tri tona u durskom tonalitetu kojima skladba i započne na marimbi, u njoj prevladavaju dijatonika i ugođaj optimizma i prozračnosti sličan proljetnom buđenju, kako je skladatelj i napomenuo u kratkom uvodu. Na jednostavnu se glazbenu osnovu nadograđuju nove jazzy improvizacije koje pridonose dinamičnosti atmosfere okupane u nježnu svjetlost, dok minimalistički elementi i ovdje potenciraju prizvuk nepretenciozne iskrenosti. U skladu s naslovom, od samozatajnoga početka intenzitet raste do zanosnog vrhunca, te završi u tihom ponavljanju prvog motiva stvarajući zaokruženu cjelinu.

  Zakoračili smo i u svijet bugarske tradicijske glazbe kroz Daichovo horo, temperamentno kolo u egzotičnoj deveteroosminskoj mjeri. Uistinu, ritmovi svojstveni balkanskom folkloru čine izvrsnu podlogu skladateljima koji žele u svoja djela uvesti uzbudljivost neregularnih akcenata, što se naročito uklapa u jazz, kojemu je sinkopiran ritam centralna karakteristika (sjetimo se Brubeckovih Take five ili Blue Rondo à la Turk). Nastavljajući se na folklorni zvuk, ali u oprečnom ugođaju, duo je izveo Kalimankou Denkou, temeljenu na tužnoj pjesmi o zabranjenoj ljubavi. Posebno se istaknula činjenica da su glazbenici, nakon profinjeno delikatnog uvoda raspršenih tonova na klaviru i krotalima koji je uspostavio sjetan ugođaj, tiho zapjevali u pratnji svojih instrumenata, stapajući svoje glasove s nježnim tremolom u akordima na marimbi i melodijom na klaviru. Kako prevladavaju tiha dinamika i dugo izdržani tonovi, zvuk marimbe približio se orguljama, s obzirom na izostanak perkusivne atake batića, još više je povezujući s pjevom izvođača. Ovakav je prizor instrumentalista koji bez formalne vokalne naobrazbe zapjevaju na koncertu klasične glazbe vrlo rijedak, jer navikli smo slušati isključivo rezultate dugogodišnjeg usavršavanja; međutim, taj pjev, bez obzira na njegovo tehničko nesavršenstvo, predstavlja najspontaniji glazbeni izraz čovjeka, te je u ovoj iznimno emotivnoj izvedbi itekako dobrodošao, dok je kružna pozicioniranost publike oko izvođača isto uvelike pridonijela osjećaju zajedništva i intimnosti. Harmonijska podloga također je vrlo upečatljiva: u njoj prevladava čeznutljiv dur, sve do završetka rečenice u molu praćenog fioriturom orijentalnog prizvuka.

  

  Završetak koncerta Grand Tangom Astora Piazzolle bio je vrlo prikladan, s obzirom na to da je i sâm skladatelj postao simbol spajanja naoko disparatnih stilova u novi koherentni žanr, kao što to duo Serafimova-Enhco vješto čini. Izvorno skladan za violončelo i klavir, Tango je složena skladba sačinjena od triju dijelova koji podsjećaju na trostavačnu strukturu, s temperamentnijim prvim i trećim stavkom, dok je drugi izrazito melodiozan, s tremolima u marimbi koji zamjenjuju izdržane tonove koje gudalo omogućuje. Dakako, radi se ovdje o vrlo kvalitetnoj obradi, naročito s obzirom na to da je violončelo po svojem registru dosta blisko marimbi, zbog čega transkribiranje njegova repertoara na njoj daje vrlo prirodan rezultat. Treći je stavak ovdje ponovno glazbenicima dao priliku za demonstraciju svojih briljantnih improvizatorskih vještina, kulminirajući sa završnim glissandom i savršeno usklađenim posljednjim tonom.

  Vassilena Serafimova i Thomas Enhco pokazali su se izvođačima brojnih kvaliteta, kako u izvedbenom, tako i u skladateljsko-aranžerskom aspektu. Te vrline nadasve objedinjuje njihova povezanost, koja njihovu energiju čini posebno zaraznom.

  ALEXANDRE KANTOROW, klavir
  7. kolovoza 2026.

  

  Zaključni koncert festivala na pozornicu Trga svetog Mihaela prizvao je klavirista svjetskoga ugleda, Alexandrea Kantorowa. Kantorow je uistinu solist koji je svoje ime čvrsto uklesao u povijest francuskog pijanizma, zahvaljujući prije svega činjenici da je prvi francuski dobitnik dviju velikih nagrada: prve nagrade uz Grand Prix (dodijeljen samo tri puta u povijesti natjecanja) na Međunarodnom natjecanju Čajkovski, te Gilmore Artist Awarda, čiji je također i najmlađi laureat. Sportski ljubitelji također će se sjećati njegove izvedbe Ravelovih Jeux d'eau na otvorenju Olimpijskih igara u Parizu 2024. Za posljednju večer mentonskog festivala pripremio je program sastavljen od monumentalnih djela velikih glazbenih imena, u skladu s njegovom vlastitom izvrsnošću.

  Weinen, Klagen, Sorgen, Zagen (Plač, tužaljke, brige, strah) upravo je primjer takvoga djela, s obzirom na to da je nastalo kao metafizička komunikacija između Liszta i Bacha oko zajedničke teme tuge i boli. Naime, Liszt je kao osnovu svojih varijacija uzeo kromatski silaznu basovu liniju (lamento) iz istoimenog Bachovog korala, provlačeći je kroz sve inačice izraza lamentacija koje su uslijedile nakon smrti dvojice njegovih sinova. Sukladno tematici, ovdje se prepoznaje introspektivniji lisztovski jezik udaljeniji od njegove tipične teatralnosti, te iako još uvijek obiluje vrlo zahtjevnim tehničkim segmentima s brzim pasažama, gustim akordima i oktavama, jasno je da je skladatelj ovdje za nositelja snage kompozicije odabrao težinu emocije umjesto virtuozne egzibicije. Velik je izazov recital započeti ovako složenim djelom, no Kantorowljeva je interpretacija ponovno potvrdila njegovu glazbeničku izvrsnost, te je tematska nit zadržana kroz cijelo njezino trajanje; kako u trenucima sjetnog zavlačenja u sebe, tako i u onima patetično očajničkog proklinjanja sudbine. Kantorow je dakle, započevši recital ovim djelom, večer uronio u osjećajnu tminu, u kojoj će bivati sve do samog završetka. Međutim, niti takva preplavljujuće romantička patnja ne može ostati bez svojeg razrješenja: nakon mračnog vrhunca boli koji se čini bezizlaznim, pojava jedne uzlazne kromatske linije, poput zvučne, ali i idejne inverzije lamenta, dovede nas u veličanstvenu dursku dijatoniku koja svojim himničkim prizvukom označava trijumf nad bezdanom.

  Ponovno emotivno zatamnjenje donijela je Sonata u f-molu, op. 5 Nikolaia Medtnera, od samog početka potvrđujući ranije uspostavljen ugođaj svojim melankoličnim uvodom u prirodnome molu. U prvom je stavku pijanist kroz sjetnu melodiju i vješto artikuliranu arpeđiranu pratnju u basu prenio esenciju ruske patetike koja odiše skrjabinovskom strašću, uz spontano pjevušenje melodijskih linija koje je možda nekima suvišan dodatak, ali uz koje se on još više doima kao mistik potpuno prepušten emotivnoj struji glazbe. Uz taj zanos valja primijetiti i lakoću njegove sviračke tehnike, zahvaljujući kojoj i najzamršenije pasaže zadržavaju svoju razgovjetnost. Drugi stavak, poput kondenzata tjeskobe, iza svoje jednostavne melodije skriva disonantnu liniju kromatskih akorada koji svojim monotonim marširajućim ritmom podsjećaju na neizbježnost sudbine, te koji kao da najavljuju daleki glas ekspresionizma. Ugodan predah od nepopustljivog pesimizma pružio je treći stavak, Largo, prvi gdje izostaje ritmička sila koja kao da slušatelja gura sve bliže ponoru. Svojom delikatnošću ovdje je Kantorow ponovno pokazao interpretativnu širinu, razvijajući muzičku liniju od samozatajnih fragmenata do monumentalnog fortissima unutar istog stavka. Finale predstavlja vrhunac virtuozne bravure sonate koji služi kao veličanstvena katarza i izbavljenje iz mraka prijašnjih stavaka.

  

  Koncert ovakvoga ugođaja bio bi nepotpun bez daška Chopinove melankolije, te se ovdje pojavila u obliku Preludija u cis-molu, op. 45, čija su nježna valovita arpeggia ispod čeznutljive pjevne melodije uljuljala prostor trga, zahvaljujući izvođačevoj finoći dodira. Još se jedan kratak preludij našao na programu, a to je La Chanson de la folle au bord de la mer (Pjev mahnite na obali mora)  francuskoga skladatelja Charles-Valentina Alkana. Njegova se ekscentričnost naročito ističe u ekstremnom razmaku između ruku, odnosno pratnje u krajnjem donjem i melodije u krajnjem gornjem registru. U skladu s naslovom, melodija zvuči poput mističnog pjeva koji bi lako zazvučao spokojno da u dubinama ispod njega ne bruje akordi u basima, te koji se zbog te dubine teško razabiru i zato postaju nositeljima nelagodnog nemira, dajući zvučnu sliku koja snažno odudara od tipične skladbe sredine 19. stoljeća. Blizina mračnog mora koje se stapa s noćnim nebom, na koje trg otvara pogled, također je pridonijela misterioznom doživljaju glazbe.

  Možda je o toj povezanosti osjetila pri glazbenom doživljaju najprikladnije govoriti u kontekstu sljedećeg djela na programu, Vers la flamme (Prema plamenu) Aleksandra Skrjabina. Naime, Skrjabin je za sobom ostavio spise koji ukazuju na njegovu transcendentalnu viziju glazbe: u skladu s njegovim teozofskim afinitetima, smatrao ju je nositeljicom pročišćenja, katarzom koja će u njegovom neostvarenom Misteriju, spojena s preplavljujućim senzornim podražajima, dovesti do čovjekova metafizičkog uzdizanja u višu sferu postojanja. Zvuk gigantskog orkestra, kretnje plesača, miris tamjana i smirne, promjene svjetlosti unutar katedrale posebno izgrađene za tu prigodu u podnožju Himalaje... sve je trebalo činiti jedinstven usklađen ritual neviđenih razmjera. Ove ljetne večeri, gledajući narančasto osvjetljenu baziliku u zamračenom prostoru trga koji je s triju strana omeđen arhitekturom dok mu se četvrta otvara na široko more, slušajući misteriozne akorde Skrjabinovog kozmičkog jezika, vjerujem da smo se barem približili skladateljevom naumu, te da bi tek krajnje otupjela duša mogla prečuti/previdjeti/premirisati tu nadnaravnu dimenziju. To je dakako moguće samo uz izvođača koji istinski razumije njegov kriptičan jezik kao što je Kantorow pokazao, razvijajući suptilnu kontinuiranu gradaciju od prvih tinjanja tihih i vremenski udaljenih kvartnih akorada, preko jednako disonantnog poliritmičnog plesa gdje plamen nepravilno treperi, pa sve do završnoga egzaltiranog buktanja katarzične vatre i njezinog raspršenja u eteru.

  Posljednja Beethovenova sonata, Sonata u c-molu op. 111 br. 32 (imali smo je priliku čuti ove godine i u izvedbi Ive Pogorelića u Lisinskom), s obzirom na svoj izražen romantičarski intenzitet, stigla je kao logičan zaključak ovom programu kojemu bismo mogli dodijeliti stalni epitet appassionato. Imajući na umu Beethovenov arhitektonski pristup skladanju sonata, neobično je da je njegov zadnji istup u toj kategoriji vrlo udaljen od njezine tradicionalne strukture, budući da se sastoji od samo dvaju izrazito kontrastnih stavaka koji od izvođača zahtijevaju velik interpretativni raspon. Intenzivno olujan prvi stavak izvrsno se nadovezuje na prijašnja djela te se u njemu može prepoznati sjeme koje će rasti u stvaralaštvu budućih romantičara, prenoseći duh Sturm und Dranga. Drugi stavak, mnogo mirniji, ali još uvijek obilježen unutarnjom borbom, možda je odlučujući za ovu sonatu, ali i cijeli koncert, jer predstavlja uzdizanje iz mraka, gdje karakteristični segment punktiranog ritma (neki bi anakronistički rekli da se radi o swingu) kao da izražava smijeh koji proizlazi iz potpunog prihvaćanja težine života, nadilaženja patnje koju prouzrokuje. Nježne, plutajuće triole kao da su njegova sublimacija, afirmacija ljepote koja je neuništiva i beskrajna. Pomalo je to blaženstvo narušilo veselje jednoga pojedinca u susjedstvu zbog kojega su detonacije vatrometa nadglasale klavir, no to ulazi u nepredvidljivost koja prati organizaciju koncerata na otvorenom, pogotovo kada su na ovako atraktivnome mjestu. Pritom valja pohvaliti Kantorowljevu staloženost i duboku koncentraciju, koje su omogućile da unatoč buci svaki ton bude muzički položen. Bis u obliku Lisztove obrade Izoldine ljubavne smrti pružio je osjećaj katarze koji, kao u operi iz koje proizlazi, nastupa u konačnom razrješenju svih tenzija, muzičkih i moralnih.

  INTERVJU: PAUL-EMMANUEL THOMAS, umjetnički direktor Festival de Musique de Menton

  Razgovarao: Nikola Delerue

  Kako bi se sve ove izvedbe mogle održati i glazbeni dijalog mogao uspostaviti, potreban je muzikalan um koji će uskladiti sve komponente umjetničkog iskustva, koji će orkestrirati kreativne sile vodeći ih prema ostvarenju. Tu je ulogu prije četrnaest godina preuzeo dirigent Paul-Emmanuel Thomas, koji je izdvojio vrijeme unutar zauzetog koncertnog dana kako bi s nama podijelio nekoliko misli o festivalu, a i glazbi općenito.

  Koji je bio Vaš prvi kontakt s festivalom i element koji Vas je potaknuo da date ovako značajan prinos njegovoj povijesti?

  Živim u Mentonu zadnjih 20 godina i, kao većini Francuza, festival mi je bio poznat kao jedan od najvećih svoje vrste u Europi. Čarobni kadar Trga svetog Mihaela sa svojim baroknim đenoveškim fasadama i stranom koja se otvara prema moru poznavao sam kroz slike i prije svog dolaska, te prvi put prisustvovati koncertu na ovome mjestu bio mi je velik užitak. Bio je to tadašnji gradonačelnik, Jean-Claude Guibal, koji mi je prvi predložio da preuzmem umjetničko vodstvo. Za mene je to bila nova pustolovina, jer s jedne strane nisam se kandidirao za tu poziciju, a s druge, kao glazbeniku, klaviristu i dirigentu, ta aktivnost ne čini srž moje djelatnosti, iako sam taj velik zadatak od početka smatrao dubinskim umjetničkim činom. Za mene, programiranje sezone ili festivala nije kumulativna gesta kojom se gomilaju propozicije bez promišljanja i imaginacije. Naročito kod festivala koji je za razliku od koncertne sezone kondenziran poput nekakvoga glazbenog vatrometa, smatram da treba pronaći ravnotežu u dosljednosti i naraciji, kako bi slušatelji – među kojima neki prisustvuju ukupnosti koncerata – proživjeli raznolike zvučne doživljaje sačinjene od novih otkrića, ali i djela koja su im već poznata i koja s užitkom ponovno slušaju. Stoga smatram da je to potpuno kreativan čin gdje se po pitanju odabira izvođača i repertoara stalno moramo propitkivati i pronalaziti nove koncepcije, a odličan primjer toga jest jučerašnji koncert ansambla I Gemelli ili plesani recital, gdje je plesač Popaul Amisi izvodio pokrete u kojima je slijedio skladbe koje je na klaviru svirala Fanny Azzuro.

  Treba uzeti u obzir i činjenicu da je tokom prvih četrdesetak godina festival vodila i na svjetsku pozornicu postavila jedna osoba, André Böröcz, koji je bio i njegov začetnik. Kada je preminuo, kao što to često biva kada čovjek s idejom i pokretačkom energijom napusti svoje djelo, festival se našao u kompleksnom periodu gdje su ga u kratkim mandatima usmjeravali razni voditelji i nažalost možemo vidjeti da rezultat toga nije bio najpovoljniji. Stoga, kada sam došao prije 14 godina, bio je to festival bogat svojom poviješću, ali i koji je trebalo iznova osmisliti po pitanju sadržaja, jer ono što je prikladno u jednoj dekadi u drugoj više nije, scena i izvođači u stalnoj su mijeni. Zato mi je čast spomenuti da sam među prvima u Francuskoj u program stavio ljude poput klaviristice Beatrice Rana, koja danas ima svjetsku karijeru, dok je to prije 13 godina bio jedan od njezinih prvih koncerata na našoj sceni. Vrlo davno sam također uključio i Alexandrea Kantorowa, dugo prije njegove pobjede na Natjecanju Čajkovski i međunarodnog uspjeha. Dakle, trebamo stalno imati dozu radoznalosti uz koju gradimo budućnost glazbe.

  

  Rekli biste onda da je Vaša nit vodilja pri odabiru programa inovacija, novi pogled na repertoar?

  Tako je, inovacija, ali naročito izvrsnost, a kao glazbenik u dobroj sam poziciji za njezino procjenjivanje i za postavljanje kriterija kako bi festival prikazivao izvođače vrhunske razine sa zanimljivim repertoarima, da bi ostao mjesto susreta s velikim djelima i istinskom ljepotom.

  Kako usklađujete zahtjeve publike s vlastitom umjetničkom koncepcijom?

  Mislim da te dvije stvari nisu nimalo u sukobu. Sviđa mi se jedna Kandinskyjeva izjava iz O duhovnom u umjetnosti, kojom kaže da je umjetnik neizbježno rezonantna kutija svojeg razdoblja, te da mu intuicija ukazuje na ono što tek dolazi. Stoga mislim da se nijedan umjetnik ne može pojaviti s koncepcijom koja bi bila izolirana od publike. Glazba postoji samo kada postoji veza. Vrijeme vježbanja je vrijeme kultiviranja imaginacije kako bismo trenutak koncerta učinili mogućim. Stoga mislim da nitko nema koncepciju koja je potpuno zatvorena u sebe, a da nikada u tu jednadžbu ne ubaci susret i vezu s publikom. To bi bilo besmisleno. Također mislim da kod pojma koncerta, kao i kod mnogih drugih tema, vidimo jednu rapidnu evoluciju, dok istodobno negdje imamo iluziju da je njegov format kakvim ga poznajemo oduvijek bio takav i da takav treba ostati. Međutim, to je dio života koji se stalno razvija, poput svih genetskih kreacija prirode koje nastaju kako bi se usavršile. Zato je uloga umjetničkog voditelja uvijek pronalaziti ono što će u publici prouzročiti reakciju, pozitivnu ili negativnu, jer nije me strah negativnih kritika, nego indiferencije, kao što je pri upoznavanju osobe najgore kada ona u nama uzrokuje samo ravnodušnost. Važno mi je stoga upoznavati publiku i s do tada manje isticanim fasetama već poznatih izvođača, kao što je kompozitorska djelatnost Fazila Saya, s kojim već imamo dugogodišnju suradnju. Moramo shvatiti da je svako biće bujnije, bogatijeg potencijala nego što bi nam marketing htio prikazati. Glazbenik se ne svodi na CD ili koncert koji je pokrenuo njegovu karijeru s jednim definiranim repertoarom i interpretacijom, nego raste, evoluira, širi svoja područja interesa, što je i njegovo ljudsko pravo.

  S obzirom na mnoštvenost načina slušanja glazbe koje platforme streaminga danas pružaju, smatrate li da je javni koncert ugrožen?

  Uvjeren sam da živa izvedba ima nepobitnu superiornost u odnosu na sve ostale medije, jer njima nedostaje ta magija susreta. CD ima važnu ulogu svjedoka, nikad ne zauzima mjesto veze podijeljene emocije u trenutku, njegova je svrha dokumentarna. Na koncertu postoji i ta kolektivna dimenzija: raznoliki ljudi raznih osobnosti zajedno proživljavaju i stvaraju vezu koja je itekako stvarna, što nam neuroznanosti jasno pokazuju. S obzirom na ovo, ne mogu reći da me budućnost koncerta pretjerano zabrinjava, jer uvijek će dio čovječanstva biti u potrazi za lijepim, imat će gotovo ontološku potrebu za tim. Što je taj udio veći, to će ljudi lakše pronaći ravnotežu s univerzumom, jer čim smo osjetljivi na ljepotu svijeta, to za sobom sigurno nosi i snažnu želju da se ona očuva. Mislim i da glazba ovdje ima prednost nad drugim umjetnostima, a to je osjetilna izravnost. Naravno, možemo je slušati na intelektualan način, analizirati joj formu, ali prva je stvar činjenica da kroz nas prolaze zvučni valovi koji čine da naše stanice vibriraju tom frekvencijom. S druge strane, ako idete na izložbu, možete jednostavno zatvoriti oči i prekinuti komunikacijski kanal. Međutim, kada govorimo o zvuku, nije dovoljno začepiti uši, jer čujemo svakim organom, svakom stanicom našeg tijela. Glazba zato ima tu inkarniranost koja je čini univerzalnom umjetnošću. Što pokušavam i uvijek ću željeti činiti jest favorizirati susret i time dati ljudima želju da poguraju vrata, da si kažu: „Ne poznajem, ali pokušat ću“. Mislim da je to cijeli čar našeg zanimanja, da se kulturne granice brišu, jer glazba nije stvorena samo za jednu kategoriju ljudi. Stvorena je za življenje, za radost, a tu potrebu svi nosimo u sebi. Stoga budimo sretni, slušajmo i svirajmo!

  Što se Vas tiče, kakvu ulogu dajete vizualnom aspektu koncerata? Je li on sastavni dio glazbenog doživljaja, ili samo dodatak?

  Moram reći da ne razdvajam baš vizualni i auditivni aspekt u ovom kontekstu. U živoj izvedbi, kakva god bila, po meni je iskustvo globalno i uključuje mirise, vizualne senzacije, auditivne, kinestetičke... i ne mislim da možemo stvari tako lako izrezati. Ali jasno je da na mentonskom festivalu imamo dva značajna prostora, od kojih je glavni Trg svetog Mihaela. Taj je trg, možemo reći, poput malog čuda. Mnogi festivali na otvorenom održavaju se na mjestima kulturne baštine značajne ljepote, ali tada akustika često pati zbog njihove neprilagođenosti. U takvim situacijama zaista ono što vidimo kompenzira što ne čujemo. U slučaju ovog festivala, imamo trg koji je s dviju strana omeđen baroknim crkvama, s treće palačom i samo s četvrte otvoren prema moru i to zvuku daje dovoljno odskočnih točaka kako bi glazbeni doživljaj ostao očuvan. To je dakle čudesno jer, ako pogledamo suvremene koncertne dvorane, čak i najuspjelije, imate odličnu akustiku, ali sve je to često vrlo ružno. Trg svetog Mihaela ima tu specifičnu vrlinu kojom približava ta dva parametra, i to na vrlo adekvatan način. Ovdje također, u dvorani Velike Britanije, publika je postavljena u rasponu od 360 stupnjeva, te nam to omogućuje eksperimentiranje s postavom i na vizualan način. Na primjer, možemo imati dva klavira na pozornici gdje izvođači mogu nesmetano mijenjati mjesta. To nam omogućuje stvaranje prostora koji potiču slobodu i eksperimentaciju. Dakle, vizualna dimenzija je itekako važan dio iskustva, iako naravno ne važniji od same glazbe.

  

  Koju budućnost uviđate za festival?

  Na ovo pitanje mi je teško dati konkretan odgovor s obzirom na trenutna društveno-politička previranja... U svakom slučaju nadam se da će ova duga priča, rijetka za ovaj svijet čestih brutalnih raskida, biti sačuvana, jer u sadašnjosti možemo dobro živjeti i ocrtavati budućnost samo pod uvjetom da ne zaboravimo na svoju prošlost.  

  Koja je, po Vašemu mišljenju, bezvremenska poruka koju festival u Mentonu nastavlja prenositi?

  Ta bi poruka, mislim, bila da glazba i ljepota uistinu čine dušu svijeta, ono što nosi sve njegove dimenzije, pogotovo u antropološkom smislu. Imati zajedničko shvaćanje univerzuma omogućuje nam život u zajednici. To je uloga kulture: pružiti nam zajedničke točke koje stvaraju vezu čovječanstva. Uvjeren sam da će ljepota spasiti svijet.  

  © Nikola Delerue, KLASIKA.hr, 15. kolovoza 2026.
  © Autor fotografija koncertnih izvedbi: Ch. Merle

  ...Lire le texte en français / Pročitajte na francuskom jeziku...

Piše: