Furiozna solistička energija uz ponešto orkestralne rutine

77. Dubrovačke ljetne igre, 10. srpnja – 25. kolovoza 2026.: Dubrovački simfonijski orkestar, Ivan Šćepanović, dirigent, Andrey Gugnin, klavir, Ivana Kuljerić, udaraljke, Matija Meić, bariton, Knežev dvor

• 

  U performativnim umjetnostima, pa stoga i glazbi, vidljivosti i intenzitetu događaja pridonosi kontekst. Tako postane važno u kojem ciklusu koncerta ili festivalu svirate ili u kojem uglednom prostoru. Nije isto, mada bi po sadržaju trebalo biti, svirali u hodnicima metroa – kako je jedanput eksperimentirao jedan slavni violinist, ili u Concertgebouwu kao dio cijenjenog ciklusa koncerata. Taj skup elemenata sastavljen od sadržaja/muzike, autora i interpretatora postane nejednako važan kad mu se dodaje element publike. Tako se i publika u različitim prostorima transformira i dobiva svoju nesvjesnu proaktivnu ulogu. Izokrenute vrijednosti  današnjice, ili ih mi tako ponekad doživljavamo, dotiču i performativne umjetnosti, i one često ne izdrže nalete ispraznog senzacionalizma. Usudila bih se napisati, najbitniji dio, a to je dekontekstualizirani sadržaj umjetnosti, često postaje sakriven iza popularnosti izvođača i zavodljivog pristupa prema često benevolentnoj, ali i ignorantskoj publici.

  Nemojmo se zavaravati da je sva publika u prošlosti bila kultivirana, jer znalo se u teatarskim ložama i blagovati i razgovarati tijekom izvedbi. Ipak se kroz povijest mijenjao način poštovanja prema sviračima, a sadržaju na sceni se davalo više pažnje nego oko nje, pa se uključenost slušatelja koncentrirala na glazbu i uzuse ponašanja. Još prije nekoliko desetljeća koncerti klasične glazbe su se redovitije pohađali, te je publika učila kako je običaj ne prekidati pljeskom kontinuitet djela, a njihovo uho bi se navikavalo na osnovno razlikovanje glazbenih stilova. Danas su drugi običaji. Publika se, sa zapuštenim sluhom i manjkom kulturnih potreba, ponaša nepojmljivo u usporedbi s ne tako davnim vremenom. Sve se to, i kontekst i ponašanje publike, dotiče ne samo ovog koncerta o kojemu je riječ, ali s obzirom da je Dubrovački simfonijski orkestar u svojoj proljetnoj sezoni već imao koncert posvećen hrvatskom skladatelju Borisu Papandopulu, prilika je da usporedimo kontekste u kojima su se događali.    

  

  Dubrovački simfonijski orkestar dao je u proljetnoj sezoni veliku pažnju koncertu obilježavanja 120. godišnjice rođenja ovoga velikog i plodonosnoga hrvatskog skladatelja. Tada se koncert događao u prostoru Kazališta Marina Držića, prostor u kojemu akustika nikako ne odgovara klasičnim instrumentima, a program nije bio, iz raznoraznih produkcijskih razloga, cjelokupno popunjen Papandopulovim djelima, iako je takav najavljen. Nastup istog orkestar (20. srpnja 2026.) na Dubrovačkim ljetnim igrama – našem najcjenjenijem međunarodnome kulturnom događanju probranih programa i repertoara, dobiva zaokruženiji i vidljiviji kontekst. Ovoga puta izvodila su se isključivo Papandopulova djela, a formalna uključenost Dubrovačkog simfonijskog orkestra u program Igara ogleda se u predstavljanju i uključivanju lokalnoga glazbenog tijela, okosnice kulturnog života Grada. Stoga se dogodio sretan spoj. Knežev dvor kao idealan prostor za komornu glazbu, ali i za manje simnfonijske orkestre kakav je dubrovački, ugledni festival, obilje Papandopulove muzike, odlični solisti, učinili su proslavu višestruko primjerenom.

  Iz opsežnog i fascinantnog korpusa Papandopulovih djela, kojeg zbog iznimne umjetničke vrijednosti i utjecaja  glazbena povijest  pozicionira u najznačajnija djela hrvatske umjetnosti  dvadesetog stoljeća, izabrano je njih pet, a večer je započela Koncertom za klavir i gudački orkestar br. 2 (1947.). U tipičnom stilu za to razdoblje skladateljeva stvaranja, u skladbu je inkorporirano niz narodnih melosa makedonskog i bugarskog podrijetla, obrađenih u neoklasičnom stilu, s gromadnim akordima kao teškim ruralnim koracima, izravnim agilnim ritmom,  ponekad simplificirano kao folklor, a opet s pozitivno nametljivom dozom nenadmašne invencije i eklektičnim pristupom stvaranja kojeg je kao svoj muzički potpis zadržao do samog kraja života. Solist u klavirskom koncertu Andrey Gugnin, okićen brojnim značajnim nagrada i nastupima, opravdao je svoj ugled vrijednog i talentiranog glazbenika. Inteligentno i s očitim angažmanom poistovjetio je kroz udar pun nerva svoju glazbenu furioznu narav s kompleksnim i zahtjevnim Papandopulovim rukopisom.

  Slijedio je Koncert za ksilofon i gudački orkestar (1983.), djelo napisano za Jana Lotka, nedavno preminulog udaraljkaša i člana Dubrovačkog simfonijskog orkestra. Činjenica da je koncert pisan za dubrovačko-poljskog glazbenika svjedoči o dubokoj vezi Papandopula, Grada i dubrovačkih glazbenika kojima je autor posvetio mnoga svoja djela. Solistica na ksilofonu, cijenjena hrvatska udaraljkašica Ivana Kuljerić – koja osim svoje uspješne solističke i komorne karijere po cijelome svijetu, pridonosi neumorno i razvoju udaraljkaške pedagogije, pokazala se kao precizna i zaigrana sviračica kojoj ne nedostaje optimizma i vedrine potrebne upravo za ovu skladbu, pa je s nevjerojatnom lakoćom, ali i odlučnošću interpretirala svoj solistički part.

  Nitko nije na tako autentičan način opisao dekadenciju dubrovačke vlastele kao  Ivo Vojnović. Njegova je zbirka pjesama Lapadski soneti, napisana pred kraj devetnaestog stoljeća, remek-djelo, a Papandopulo ju je uzeo kao predložak za istoimeno djelo Lapadski soneti za solo bariton i gudački orkestar (1979.). Ti zasanjani soneti odražavaju specifičnost tmaste melankolije za zimske južine i plemenite, prepuštene nježnosti u kojoj nema naznake povratka životu. Očekivanja i radoznalost napinjala su nam uši na koji će se način uvijek vitalna i nikad do kraja makabrična Papandopulova muzika stopiti s Vojnovićevim tihim stihom sporog umiranja. Nije lako ni najvještijim skladateljima staviti dubrovačko beznađe u emociju glazbe, pa se dalo čuti da postoji diskrepancija između glazbe i stiha koju Papandopulo ipak pomirljivo uravnotežuje i nalazi izlaz u majstorski spletenoj strukturi djela. Bariton Matija Meić  je pjevač raskošnog glasa kojeg je izvrsno dresirao u velikom dinamičkom rasponu. U traganju tmurnog jedinstva Vojnovićeva stiha i Papandopulove glazbe ljuljao je ekspresiju između  razotkrivene operno-scenske i duboko intimne geste, ne propuštajući nas zadiviti svojim uživljenim, iskrenim pjevom.

  Dubrovački simfonijski orkestar je, nakon dijela u kojem je kao pouzdana potpora trima solistima, a vođen mladim dirigentom u usponu Ivanom Šćepanovićem, izveo u slijedu dvije skladbe: Pintarichiana, suitu za gudače (1974.) i Hommage à Sorkočević (1985.) za simfonijski orkestar, djelo koje Dubrovački simfonijski orkestar rado i često svira. Bilo bi bolje da su dva komada bez solista bili raspoređeni jedan na početku a drugi na kraju koncerta, ali pretpostavljam da to nisu dopuštali tehnički uvjeti Dvora. Osjetila se znatna indisponiranost u samostalnom nastupu orkestra; gudači su povremeno zvučali rastreseno a  puhački dio orkestra na trenutke neprecizno, sviralo se više automatizmom, profesionalno a ne sa svježinom i žarom na koje smo navikli kod nastupa ovog orkestra. Ipak, to nije omelo cjelokupan odličan utisak programski i interpretativno kvalitetnog koncerta.

  

  © Marija Grazio, KLASIKA.hr, 10. kolovoza 2026.

  Program:

  Boris Papandopulo: 

  Koncert za klavir i gudački orkestar br. 2        
  Predigra: Allegro con brio
  Andantino con moto
  Allegretto vivace    

  Koncert za ksilofon i gudački orkestar
  Allegro con brio
  Andante sostenuto
  U tempu valcera
  Prestissimo

  Lapadski soneti, za solo bariton i gudački orkestar
  Na Mihajlu
  Januar
  Miholjice
  Utjeha       

  Pintarichiana, suita za gudače
  Sonatina: Allegro con spirito
  Pastorella: Andante cantabile
  Rondo: Allegretto   
  Dudaš: Allegro vivace 

  Hommage à Sorkočević, za simfonijski orkestar
  Festivo
  Largo
  Allegro

Piše: