Klasika.hr

Sklad raspjevane violine i nježne gitare

16. Međunarodni festival klasične glazbe Art Novi, 14. 7. – 11. 8. 2026., Novi Vinodolski: David Bento, violina, Dinis Meirinhos, gitara,

  • 16. Međunarodni festival klasične glazbe Art Novi nastavljen je u utorak, 21. srpnja 2026. u crkvi sv. Filipa i Jakova u Novom Vinodolskom nastupom dvojice glazbenika koje povezuje zajedničko mjesto studija i suradnja tijekom više godina. Rođeni su u Portugalu gdje su se najprije školovali, a zatim je svaki od njih nastavio glazbeno školovanje u novoj sredini, gdje su pronašli zaposlenja prema vlastitim afinitetima. Violinist David Bento i gitarist Dinis Meirinhos grade svoje glazbeničke karijere u Austriji – Bento u Grazu, a Meirinhos u Salzburgu, što ne čini prepreku za njihove zajedničke nastupe u komornome sastavu.

    Rođen 1998. godine u gradu Coimbra u Portugalu, David Bento je u dobi od šest godina počeo učiti violinu najprije na Konzervatoriju za glazbu u gradu Águeda, a nastavio od 2013. do 2016. na Konzervatoriju za glazbu u gradu Jobra. Godine 2020. završio je studij s najboljim ocjenama na ESART – Escola Superior de Artes Aplicadas (Visoka škola primijenjenih umjetnosti) u razredu dvoje profesora Augusta i Alexandre Trinidade, u godine 1999. osnovanoj petoj školi u okviru Politehničkog instituta (Instituto Politécnico) u gradu Castelo Branco. Magistarski studij izvedbe upisao je na Sveučilištu za glazbu i scenske umjetnosti u Grazu, a od godine 2021. je član orkestra Opere u Grazu. David Bento nastupao je na različitim festivalima kao član komornih sastava, a osnivao je neke između kojih je duo s violončelisticom Gabrielom Peres (osnovan 2020. godine) i gudački oktet Oberton (osnovan 2022. godine) u čijem sastavu sudjeluju glazbenici osam različitih nacionalnosti. Surađuje i sa nakladničkom kućom AVA (Audio Visual Access) u Lisabonu kao urednik izdanja skladbi više portugalskih skladatelja.

    Dinis Meirinhos, rođen 1997. godine u gradu Aveiro, počeo je učiti gitaru na Konzervatoriju za glazbu u gradu Jobra, zatim na ESMAE – Escola Superior de Música, Artes e Espectáculo (Visoka škola za glazbu, umjetnosti i kazalište) u Portu, a nastavio je na Nacionalnoj akademiji Franz Liszt u Budimpešti, Visokoj školi za glazbu i kazalište u Münchenu te naposljetku na Sveučilištu Mozarteum u Salzburgu. U kratkom životopisu objavljenom 2022. godine u knjižici 37. međunarodnog natjecanja gitarista Andrés Segovia u mjestu La Herradura spomenut je i Meirinhosov skladateljski rad: u dobi od osamnaest godina skladao je svoj prvi koncert za gitaru (i prateći sastav) temeljeći teme na portugalskoj tradicijskoj i gitarističkoj glazbi 19. stoljeća. Sklada i filmsku glazbu. Godine 2021. objavio je kompakt-ploču pod naslovom Six strings Chopin s obradama za gitaru nekoliko popularnih klavirskih skladbi Frédérica Chopina (1810–1849). Dinis Meirinhos živi u Salzburgu i djeluje kao pedagog na Državnome konzervatoriju Musikum te u mjestu Prien am Chimsee (Bavarska). Nastupa kao solist i komorni glazbenik.

    Svaki od glazbenika predstavio se sa jednom solističkom skladbom. Prvi je pred publiku izašao Dinis Meirinhos i odsvirao skladbu Aria Mediterranea, br. 1 suvremenoga talijanskog gitarista i skladatelja Maurizia Colonne (1959.). Ova minijatura, prva iz zbirke Sei arie mediterranee skladane između 1990. i 1996. godine, trodijelnog je oblika (A-B-A). Konsonantne melodijske linije malog opsega popraćene su ritamski razvedenijom pratnjom u A-dijelu, dok su u B-dijelu dugi izdržani tonovi. Iako je skladba umjerenoga tempa, stalni ritamski puls u A-dijelu i uvod u kome gitarist bubnja na korpusu gitare daju joj plesno ozračje. Jednostavne melodije dobile su i jednostavnu harmonijsku pratnju kojoj nakratko novu boju daju disonantni intervali.

    Od tri različite skladbe Niccolòa Paganinija (1782–1840) glazbenici su sastavili trostavačni ciklus za violinu i gitaru. Polagana skladba za violinu i klavir Cantabile, op. 17 (MS 109), objavljena prvi put 1922. godine, virtuozno je koncipirana tako da violinist može pokazati tehničke vještine u pasažama, trilerima, rastavljenim akordima, flageoletima, ali i zrelost interpretacije u fraziranju i vođenju tema u D-duru – tonalitetu možda najboljem odabiru s obzirom na opseg instrumenta i prilagođavanje njegovim glavnim funkcijama. Slijedio je drugi, polagani stavak Romanza iz Velike sonate u a-molu, op. 39 (MS 3) izvorno skladane za violinu i gitaru 1803. godine, prvi put objavljene tek 1955. godine. Paganinijev kratki ciklus zaokružio je brzi, treći stavak Rondo iz Koncertantne sonate u A-duru za violinu i gitaru, op. 61 (MS 2) koja je nastala i prvi put objavljena (a možda i ranije?) iste godine kao i Velika sonata.

    U nastavku koncerta čuli smo jednu od najpoznatijih sonata za violinu i basso continuo, Sonatu u g-molu Giuseppea Tartinija (1692–1770). Iako ima dispoziciju barokne sonate (polagani-brzi-polagani-brzi stavak), Tartinijeva sonata (za koju je sam navodio godinu 1713.) po svoj prilici skladana je 1740. godine u galantnome stilu, što se uočava u tematskoj građi, koncepciji i iznimnoj tehničkoj zahtjevnosti solističke dionice, osobito u posljednjem stavku prepunom trilera.

    Violinist David Bento predstavio se kao solist u Fantaziji br. 7 u Es-duru, TWV 40:20 Georga Philippa Telemanna (1681–1767) iz zbirke 12 fantazija za violinu solo objavljene 1735. godine u Hamburgu. Skladba ima četiri dijela prema rasporedu stavaka barokne sonate (Dolce-Allegro-Largo-Presto) lijepih melodija i ritamskih kombinacija bez pokušaja vođenja više glasova.

    Mađarski skladatelj, pijanist, pedagog i etnomuzikolog Béla Bartók (1881–1945) veliki dio svog vremena posvetio je zapisivanju narodnih napjeva u domovini, kao i u krajevima koji danas više ne pripadaju Mađarskoj. Narodni napjevi bili su nadahnuće za mnoge njegove skladbe s temama u tome duhu, a nerijetko je izvornim napjevima dao zanimljivu harmonijsku podlogu. Godine 1915. nastala je klavirska skladba Rumunjski narodni plesovi, Sz 56, suita od šest plesova različita tempa i ugođaja koju je dvije godine kasnije orkestrirao za mali ansambl. Popularna je i inačica za gudački orkestar. David Bento i Dinis Meirinhos predstavili su ovu privlačnu suitu u inačici za violinu i gitaru (nepoznatog autora). Završna skladba koncerta preselila je publiku na jug Europe, u Španjolsku, približivši joj tamošnju tradicijsku glazbu. Manuel de Falla (1876–1946) skladao je 1905. godinu operu u dva čina La vida breve (Kratki život) iz koje je popularni Španjolski ples za violinu i klavir 1926. godine preradio violinist Fritz Kreisler (1875–1962). Koncert je završio dodatkom, skladbom Balada o maslini koju je u duhu portugalske tradicijske glazbe napisao portugalski skladatelj Pedro Caldeira Cabral (1950.).

    Violinist David Bento i gitarist Dini Meirinhos odabrali su za svoj prvi nastup na festivalu Art Novi dopadljive i efektne skladbe koje su sigurno opravdale zanimanje publike koja je njihove izvedbe pratila s velikom pozornošću. Sviranje se činilo jednostavnim, laganim (za gledatelje), a taj smo dojam stekli zahvaljujući izvrsno izrađenim detaljima i nijansama u svakoj od skladbi. Neizbježna tehnička pripremljenost obaju glazbenika bila je podlogom sigurnoga svladavanja svih sastavnica glazbenih djela – neupitne intonacije (u pasažama, rastavljenim akordima, ukrasima), jasnih ritamskih kombinacija – osobito u stavcima plesnoga karaktera (Bartók, de Falla), dobro odabranih polaganih i brzih tempa u kojima nije manjkalo jasnoće i preciznosti te bogato iznijansirane dinamike u kojoj su oba glazbala došla do izražaja. Ovi mladi, muzikalni glazbenici pronašli su pravi ključ suradnje kojom ostvaruju upečatljivo, uigrano i dotjerano sviranje promovirajući – početkom 19. stoljeća možda nešto popularniji sastav violine i (tiše) gitare koju je kasnije u velikoj mjeri zamijenio (glasniji) prateći instrument klavir. A slušajući dobro pripremljene izvedbe kao što su nam pružili portugalski umjetnici, doživjeli smo sklad i ljepotu dua violina-gitara koji danas rijetko privlači za suradnju domaće glazbenike.

    © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 1. kolovoza 2026.
    © Autor fotografija: Ivan Balažević

Piše:

Snježana
Miklaušić-Ćeran

kritike