Dijalog virtuoziteta, glazbene zrelosti i povjerenja

Ciklus mladih glazbenika: Matej Mijalić, violina, Jan Niković, klavir, Kulturni centar Osijek, dvorana Franjo Krežma

• 

  Najposebniji trenutak svakoga koncerta za mene je onaj djelić sekunde kada izvođači izlaze na pozornicu, a žamor u publici još uvijek nije u potpunosti zamro. Čuje se šuškanje programa, namještanja u sjedalima i posljednja šaputanja. A potom tišina. U tome trenutku učini mi se da smo svi jedno i da ostatak svijeta stoji.  

  Tako je bilo i na koncertu iz Ciklusa mladih glazbenika, 19. svibnja 2026., u dvorani Franjo Krežma. Impozantan i suvremen prostor s nešto više od 400 sjedećih mjesta istovremeno je utihnuo i na scenu dočekao violinista Mateja Mijalića i pijanista Jana Nikovića. Obojica pripadaju generaciji mladih hrvatskih glazbenika s reputacijom ozbiljnih međunarodnih talenata. U njihovim biografijama ističe se značajan broj domaćih i svjetskih nagrada te suradnje i usavršavanja s najvećim glazbenim imenima današnjice.

  Program je započeo Sonatom za violinu i klavir u A-duru skladatelja Césara Francka. Otvoriti koncert ovako velikom formom postavlja visoka umjetnička očekivanja. Mijalić i Niković u potpunosti su opravdali taj izbor, kako u interpretaciji te skladbe, tako i u ostatku programa. Poznata je činjenica da je ovu sonatu Franck napisao kao vjenčani dar za Eugènea Ysaÿea, no rijetko se govori da je Ysaÿe zapravo bio ključan za njezin opstanak. Mnogi smatraju kako ne bi ostala dijelom violinističkog repertoara da je Ysaÿe nije posvuda nosio sa sobom, izvodio je po cijeloj Europi i inzistirao da je riječ o remek-djelu ravnom Beethovenovim sonatama. U Mijalićevoj i Nikovićevoj izvedbi osjetila se točno ta doza vjere da je ono što se događa na sceni vrijedno. Nisu bježali od visokih umjetničkih i tehničkih zahtjeva koje sonata sa sobom nosi, nego su se s njima hrabro uhvatili ukoštac.

  

  Posebno me se dojmio drugi stavak, Allegro, gdje se kod obojice osjetila neumoljiva stabilnost ritma i dramatika koju su vješto gradili iz postojećih harmonija. Mijalićev vibrato bio je stilski doziran, što je neophodno za izvođački uspjeh ove sonate. Među violinistima postoji polušaljiva izreka kako je Franckova sonata zapravo koncert za klavir s vrlo važnom violinom. Na leđa pijanista natovaren je golemi harmonijski teret, gusta struktura i fizički zahtjevni pasaži. Niković je u tom segmentu uspio zadržati transparentnost, a da pritom nije progutao violinu.

  Chant d’amour Josefa Suka često se tumači kao salonska ljubavna pjesma, dok je formalno mnogo suptilniji i psihološki delikatniji. Budući da je Suk privatno bio vrlo suzdržan čovjek i zazirao od banalne sentimentalnosti u interpretaciji, kod njega vrijedi pravilo: manje je više. Mijalić i Niković postigli su to ne pretjerujući u rubatima i cijelo vrijeme zadržavajući naboj unutarnje emocije. Može se reći da je ovo djelo čak i svojevrsni test ukusa, budući da svaki višak vibrata kod violinista ili previše portamenta i forsiranja tona odmah djeluje vulgarno. Mijalić je to uspio dobro izbalansirati pravilno kontrolirajući fraze, kvalitetnim legato potezom i stabilnom intonacijom u piano dijelovima. Niković pak uspješno održava ravnotežu između violine i klavira, pazi na teksturu i harmonijsku napetost.

  Zaokret u programu donosi Tempo libero Borisa Papandopula, gotovo kultna skladba našega briljantnog, ritmom opsjednutog dirigenta. Mnogi mladi violinisti naslov skladbe tumače doslovno kao slobodan tempo i improvizacijski karakter. No, kod Papandopula sloboda ne znači kaos. Mijalić je u cijeloj skladbi uspio zadržati interpretacijsku stabilnost, ali bez bojazni od raspada forme. Preciznim akcentiranjem gradio je ritamski impuls narodnih plesova s prepoznatljivim guslarskim momentima. Vješto je mijenjao tonsku boju tamo gdje je bilo potrebno, bio točan u otvorenim intervalima i uspješno zadržavao fokus i centar tona. U Mijalićevom sviranju iščitava se sloboda izvođača da vidi dalje od nota koje je zapisao skladatelj, a duboko vjerujem da je to konkretno kod ovoga djela i bila Papandopulova želja.

  U Souveniru za violinu i klavir op.79, br. 1 Jeana Sibeliusa Niković uspijeva pogoditi cijelu sibelijansku filozofiju klavira u komornom kontekstu. Vrlo je teško ostati aktivan u sviranju, ali ipak ne dominirati izvedbom, što je Nikoviću izvrsno polazilo za rukom. I u ovoj skladbi Mijalić i Niković pokazali su spremnost da dišu harmonijski horizontalno, podupirući se i međusobno preklapajući.

  Ernstovu transkripciju Schubertova Erlköniga mnogi doživljavaju kao monodramu s violinom. Promatrajući skladbu, svakako valja uzeti u obzir i Ernstovu opsjednutost Paganinijem. Poznato je da ga je pratio posvuda po Europi i proučavao njegovu tehniku gotovo manijakalno radeći na nadmašivanju njegovih mogućnosti. Mijalićeva izvedba bila je galopirajuća i vatrena, s izuzetno stabilnom intonacijom unatoč neprekidnoj motoričkoj figuri. Kao što je Ernst nekoć odlučio stvoriti skladbu koja će pobijediti Paganinija, tako je i Mijalić odlučio svoj cjelokupni rad posvetiti violinskoj tehnici i stavljanju iste u službu izvođača, a ne obratno. Prečesto u glazbenom obrazovanju zalazimo u svojevrstan elitizam, gdje se ponekad čini da nema mjesta za pogrešku ili korak unazad. Mijalić svojim radom i sviranjem potvrđuje upravo suprotno: potiče studente da prigrle svoje pogreške, jer se samo na taj način s njima mogu suočiti. U Mijalićevoj interpretaciji Erlköniga osjetila se težnja da tehnika bude tek jedan korak koji će napraviti, a nikako njegova suštinska odrednica.

  Još jednu slojevitost ovome koncertu donosi posljednja skladba večeri, Chaconne za violinu i klavir u g-molu Tomasa Antonija Vitalija u rekonstrukciji Léona Charliera. Za mene je ova skladba kako programno, tako i emotivno predstavljala vrhunac večeri. Nešto je iskonsko i transcendentalno u prvim violinskim akordima nakon klavirskoga uvoda, nešto toliko duboko, nešto toliko lijepo. Mijalić je bez problema mijenjao karaktere po varijacijama: pjevne, virtuozne, dramatske i introspektivne. Svojim odlukama o tempu, rubatu i ukrasima dao je Chaconni osobni potpis. Niković je precizno definirao ritamski puls i kontinuitet u basovskim dionicama. Izvedba mi je bila toliko poznata i bliska, a istovremeno i sasvim nova, kao da skladbu čujem prvi put. Upravo u tome leži najveća snaga ovoga koncerta i umjetnosti općenito. Sposobnost da nas uvijek iznova oplemeni i pokloni nam razlog da nastavimo dalje, čak i kada se čini da dalje ne postoji. Mijalić i Niković svirali su Chaconnu kao da im je to posljednje djelo koje će izvesti u životu, s toliko strasti, nježnosti i snage. Podsjetili su me ponovno da glazba može istovremeno biti potpuno osobna i univerzalna.

  Nakon dugotrajnoga pljeska i ovacija za bis izveli su Kreislerov aranžman jedne od Dvořákovih najpoznatijih solo pjesama, Songs my mother taught me. S izraženim osjećajem za lirsku melodiku, ljepotu izraza i lepršavost ukrasa poklonili su nam još nekoliko minuta uživanja u njihovom muziciranju. Kristalno čistom intonacijom, kontrolom gudala i delikatnim korištenjem dinamike Mijalić je zaista slikao majku kako nježno ljulja tek usnulo dijete. Niković je sliku te uspomene dodatno podcrtavao, ujedinjujući violinske fraze i dajući osjećaj topline i kontinuiteta.

  Mijalić i Niković svojim koncertom pokazali su koliko snažno može biti zajedništvo i suradnja, bez potrebe za pojedinačnim isticanjem ega. Imala sam osjećaj da su publiku proveli ne samo kroz različite skladbe i epohe, nego i kroz vlastiti život. U tom smislu ovaj koncert nije bio tek niz interpretacija, nego cjelovita umjetnička izjava o sazrijevanju, povjerenju i glazbenoj komunikaciji. Tada umjetnost, baš kao i život, prestaje biti samo izvedba i postaje iskustvo koje traje i nakon što se posljednji ton ugasi.

  © Anica Miličević, KLASIKA.hr, 25. svibnja 2026.

  Program:

  Jean Sibelius: Souvenir za violinu i klavir br. 1, op. 79
  Boris Papandopulo: Tempo libero za solo violinu
  Tomaso Antonio Vitali: Chaconna za violinu i klavir u g-molu (arr. L. Charlier)
  Josef Suk: Chant d’amour
  Gilbert Ernst / Franz Schubert: Erkӧlnig
  César Franck: Sonata za violinu i klavir u A-duru

Piše: