Različite glazbene estetike u skladnom susretu vrhunskih umjetnika

77. Dubrovačke ljetne igre, 10. srpnja – 25. kolovoza 2026.: Renaud Capuçon, violina, Martina Filjak, klavir, Knežev dvor

• 

  Koncert Dubrovačkih ljetnih igara ( 16. srpnja 2026.) violinističko-pijanističkog dua Renauda Capuçona i Martine Filjak, održan je u najljepšem atriju za izvođenje komorne i solističke muzike – onom Kneževog dvora. To je za sada najčešća pozornica koju Igre koriste za glazbena događanja i bez sumnje, prostor kao nijedan drugi izvedbi dodaje kvalitetu više. Povremeno znaju zasmetati vanjski zvukovi turističkoga Grada, ali na to se uglavnom ne može utjecati, pa ih možemo smatrati izazovima i specifičnostima ambijentalnog prostora. 

  Treći koncert Igara po redu predstavio je dvoje prekaljenih profesionalaca u zahtjevnom i ozbiljnom programu. Iako nisu stalni duo koji redovito zajedno koncertiraju, povremeno se udružuju za odabrane koncerte, pa je  profesionalnost  bila ključna za kvalitetu koju su nam ponudili. Pijanistica Martina Filjak je trenutna intendantica Dubrovačkih ljetnih igara i jedna od rijetkih klasičnih hrvatskih glazbenica s međunarodnom karijerom. Važno je to u današnje vrijeme istaknuti, jer onaj tko gradi međunarodnu karijeru, osim posjedovanja glazbenih sposobnosti i donekle sreće, mora poznavati i znati koristiti mehanizme u teškoj borbi za angažman i sustavnu gradnju iste. Violinist Renaud Capuçon je jedan od najpoznatijih glazbenika francuske kulturne elite. Ravnatelj je i voditelj mnogih festivala, dobitnik mnogobrojnih nagrada, a i reprezent klasičnoga glazbenika na svim važnijih nacionalnim događanjima. 

  

  Koncert je započeo skladbom Fratres Arva Pärta. Autora djela kao što su Tabula rasa, Cantus ili Fur Aline izvode često i rado glazbenici diljem svijeta. Njegov minimalistički jezik i poseban stil stvaranja, koji je nazvao tintinnabuli, zapravo je mikrokozmički genetski jezik muzike. Jednostavnost takvog stvaranja u sebi sadrži razrađena matematička pravila kretanja i metričke dužine pomno odmjerene. Stvaralačkim samodokidanjem, ugođaj stavlja u matematiku/logiku kao jedini doticaj s hladnorazumskim, a horror vacui partiture prijašnjih glazbenih razdoblja liječi i dokida. Notacija dobiva kvalitetu simbola, pa ona postaje i vizualno obilježje skladbe. Upravo se u toj dubokoj introspekciji u kojoj slušatelj prepoznaje proces oslobođenja, a interpretator zamku jednostavnosti, događa novi muzički jezik kojeg mnogi skladatelji današnjice uzimaju kao svoj. Interpretirajući Pärta, s velikim povjerenjem mora se pristupiti njegovoj glazbi, a i onu najkraću tišinu između dva tona povezati u posvećenu, gotovo uvijek skrušenu i pokajničku Pärtovu glazbu.

  Promišljeno je bilo staviti djelo ovoga estonskog skladatelja na početak koncerta kao svojevrsnu autorefleksiju, jer su slijedile dvije gromade romatičarske komorne muzike: Sonata za violinu i klavir br. 1 u a-molu, op. 105 Roberta Schumanna i Sonata za violinu i klavir br. 3 u d-molu, op. 108 Johannesa Brahmsa. Ova dva glazbena giganta svojim djelima, načinom razmišljanja i stilom života esencijalni su predstavnici romantičarskog razdoblja. Schumann i generacijski mlađi Brahms cjeloživotno prijateljstvo njegovali su kroz muziku, ali ih je povezivala i ljubav prema Clari Wieck, Robertovoj supruzi, pijanistici i skladateljici. U esencijalnoj tragici nemogućnosti ljubavi, a sve u ozračju 19. stoljeća, Brahms ju je nakon Robertove smrti nastavio nježno ćutjeti. I Schumann i Brahms sigurno su nalazili emocionalnu stvaralačku iskru u vlastitim životima; Robert boreći se sa svojim unutrašnjim demonima, a Johannes sa svojim egzistencijalnim. Međutim, to ih nije umlačilo da pišu sladunjavu i kičastu muziku, nego su, upravo suprotno, za sobom ostavili neponovljive stranice partitura u svakom smislu.

  Schumannova trostavačna sonata, prvotno zamišljena kao Duo za klavir i violinu (zanimljivo kako klavir stavlja na prvo mjesto u naslovu, isto kao i Mozart u prvim izdanjima svojih Sonata za klavir/čembalo i violinu), djelo je snažnog naboja, guste partiture, hirovitog i nemirnog karaktera, a nadasve zahtjevno za svirače. Brahmsova pak četverostavačna sonata, za razliku od prve dvije njegove violinske sonate, više nalikuje na klavirski izvadak neke njegove buduće simfonije, a ne na komorno djelo.

  Izuzetno zahtjevni parti za oba instrumenta činili su se pod gudalom i prstima ovo dvoje glazbenika kao lako savladivi. Capuçon je violinist koji ni u jednom trenutku ne dovodi u pitanje preciznost notnog teksta i sve svoje kvalitete i interpretaciju okuplja u čeličnoj tehnici, dok pijanistica Filjak dodaje tumačenju potpunu pouzdanost i više emocionalne fantazije. Pa stoga, iako različitih glazbenih estetika i drugačije vrste angažiranosti, dobili smo vrhunsku profesionalnu izvedbu. Njihovo zajedničko muziciranje, nadamo se, moglo bi prijeći i u produkcijsku sferu i donijeti nove oblike njihove suradnje, te obogatiti programski Dubrovačke ljetne igre, a i povratno, s obzirom na to da se nalaze na čelu važnih nacionalnih i manje nacionalnih festivala.

  

  © Marija Grazio, KLASIKA.hr, 28. srpnja 2026.

  Program:

  Arvo Pärt: Fratres

  Robert Schumann: Sonata za violinu i klavir br. 1 u a-molu, op. 105
  Mit leidenschaftlichem Ausdruck       
  Allegretto   
  Lebhaft

  Johannes Brahms: Sonata za violinu i klavir br. 3 u d-molu, op. 108
  Allegro   
  Adagio        
  Un poco presto e con sentimento     
  Presto agitato

Piše: